26

utorak

veljača

2013

I should say it out loud.

Nisam te prestala
voljeti.
Znam odakle ti ideja,
ali nisam.
Samo sam na trenutak
osjetila da mi na prsima
lezi kamen.

Nisam te prestala
voljeti.
Samo sam na trenutak
osjetila strah od
sutra.
Jer eto, ja sam
kukavica.

Nisam te prestala
voljeti.
Jer svi drugi pored
tebe izgledaju kao
blijede kopije.

Nisam te prestala
voljeti.
Upala sam u
rutinu od sedam godina.
I prepala se.

Nisam te prestala
voljeti.
Jer se s tobom ujutro
budim, a uvecer lijezem.
Jer cujem tvoje srce
i kada nisi kraj mene.

Nisam te prestala
voljeti.
Oprosti sto si
tako osjetio.
Moja skorpionska dusa
na trenutak se zaljubila
u samu sebe.

Nisam te prestala
voljeti.
Tebi sam predala svoje
najlude godine, a planiram
ti predati i sve one
koje me jos
ocekuju.

21

četvrtak

veljača

2013

Torn.

Samo na trenutak sam se opustila
i sretno odlučila da idem.
Idem do kuda treba.
Idem jer me vuce,
jer želim to iskušati još jednom
u životu.
Predala sam se plavetnilu
i tornadu u mom tijelu.
Poletjela sam s vjetrom daleko,
predaleko.
Obuzeli su me leptiri,
preveli mi preko usana onaj
cjelodnevni smješak.

U snu sam šetala
ruku pod ruku s njim
kroz neki stari grad.
Pili smo kavu i ako se dobro
sjećam jeli neke male
čokoladne kroasane.
Cijelo me vrijeme drzao
za ruku. Gledala
sam mu u korake.
Bili su savršeno usklađeni s
mojima.

Gotovo je.

Podvukla sam liniju koja
je granicu ispisala.
Prelazila sam je u mislima,
danima, ali nisam se prepustila.
Danas sam odlucila da je
dosta.
Jer ne znam spremat stvari
u ladice, jer ne znam srce odvojit
od ničega.
Jer se bojim da cu se zakomplicirat.
Jer me obuzme nevjerojatan osjecaj
kad se sjetim što bi bilo
kad bi bilo..

Idi, čudo moje.
Idi tamo gdje pripadaš.
Ja sam uvijek tu, obavijena
strahom od sutra.



20

srijeda

veljača

2013

Best job in the world? Hell yea.



Sjedila sam na stolici i promatrala koliko su spretni.
On se pojavio ni od kud.
Vec prvi dan sam se u njega zaljubila.
Predivna plava Princ Valiant frizura i predivne smirene oči.
Stao je do mene i uzeo mi ruku.

- Mogu te poljubit?

Naravno!

Uzeo je moju glavu u svoje ruke i dao mi najslađi poljubac u životu.
Odzvonio je po sobi.

Znaš teta, ljubav boli..-rekao je.
-Ljubav boli?
.Da, ljubav boli.
-A zašto ljubav boli, što to znači?
-To ti znači kad želiš da te netko poljubi, a na to čekaš jako dugo.


Zauzeo mi je srce. Istog trenutka. On ima 3 i pol godine. On je jedno predivno malo ljudsko biće.

Recite mi, tko ne bi volio moj posao?

"While we try to teach our children all about life,
Our children teach us what life is all about." A. Schwindt


19

utorak

veljača

2013

Just shut up?




Nisam tip od riskiranja. Volim sve unaprijed znati, volim provjeriti, volim stajati na svom čvrstom tlu.. Ne ulazim u neke igre i igrice, ne trudim se pronaci vlastiti put vec uvijek nekako hodam utabanim stazama.
Vjerojatno je to povezano s time što se bojim.
Bojim se nepoznatog,
bojim se kada ne znam odreagirati,
bojim se pogleda i
osuda ljudi koji su mi važni.
Bojim se ljudi koji nisu iskreni.
Bojim se zavidnih ljudi.
Bojim se varalica i
bojim se onih koji u mene gledaju
kao u prijetnju u bilo kojem obliku.

Brbljava sam. Posebno sam brbljava kad sam zaljubljena, a najposebnije brbljava kada radim nešto što izlazi iz moje komforne zone. Znam da milijun stvari ne bih trebala izreci ni na kojem mjestu, pa čak ih niti natipkati u ovaj okvir.
To što previše pričam očito ljudima oko mene ne odgovara naročito. Ne odgovara Najdražem jer se ne može boriti sa mnom verbalno, ne odgovara mu ni zato što iz nekog meni nelogičnog razloga to smatra kao upucavanje pa makar se ja obraćala i sobnoj biljčici. Ne odgovara Hraniteljima jer uvijek dobiju ono što možda baš i nisu trebali čuti, ne odgovara prijateljima jer.. e to ne znam.
Neki dan sam se našla u nezavidnoj situaciji. Jedan momak, koji vec dvije godine slini za mojom najdrazom Zvijezdom, a ona ga sustavno odbija, odlucio je srecu okusati u mom dvoristu. Na fino sam ga poslala u četiri krasna i nisam mogla dočekati da je nazovem i sve joj to kažem. Mislila sam da ce biti smijesno, mislila sam štoviše da ce biti urnebesno smijesno jer ona njega ne želi. Barem mi je tako pricala zadnje dvije godine. Ali..gle. U njenom sam glasu osjetila da nije zadovoljna, osjetila sam da je ljuta, a u jednom momentu sam osjetila i ljubomoru. A sada, čak dva mjeseca poslije i dalje osjecam neku cudnu vibru koju dobivam putem mobilnog aparata jer je nikako ne uspijevam vidjeti. Sada se grizem, ih, i to kako.. Zasto nisam šutila? Zasto sam odmah isla to reci, bez da odvazem ista? Zasto? A onda si opet mislim, pa kakva bi ja to prijateljica bila da joj ne kazem nesto takvo?
Trebala sam je danas. Zvala sam je, ali to nije bila ona.

Danas sam htjela riskirati, i to jako. Jer eto tako, ponio me osjecaj. Zeljela sam pregaziti sebe i izaci iz svog principa. Rekla sam sama sebi da me briga. Da zelim nesto prozivjeti. Da zelim poletjeti u prostor u kojem se nalaze svi oni, a ja se nikad nisam upustila. I tako mi je jako trebalo da ove svoje strahove pometem pod tepih. Iako znam da nije ispravno, ali treba mi. Trebalo mi je da glavu zabijem medu dlanove i ispustim onaj zvuk odusevljenog smijeha kada vidis da netko iza tebe stoji. Trebalo mi je. A ona nije bila tu. I time mi na listu dodala jos nekoliko strahova. A onaj najveci je jeziv- strah od biranja rijeci pred osobom koju poznajem vec deset godina.

Brbljiva sam. Ne zamjeri Zvijezdo.. to moja sreca i strah u istom dahu iz usta izlaze. Probaj me shvatit... Ili nemoj...t...t...

17

nedjelja

veljača

2013

Forgotten story/story to forget.



oh, kako si tmuran tjedan
uspio ispuniti smijehom,
samopouzdanjem
i ludosti..
Nikada nisam ni sanjala
da će se tvoj lik pojaviti iza
ugla i namontirati mi na
lice najširi osmijeh
ikad.
Gužva, dim i ples...
Skrio si se iza starih
poznanika.

A onda smo odlučili da
je vrijeme za nas.
Koliko se dugo
nismo ovako napričali..
Sjećaš li se još?

Suvislo pričaš dragi dječače,
i još me k tome ravno u zjenicu
oka gledaš.
Nikada nisam primijetila koliko
prodoran i iskren pogled imaš.
Tvoje su ruke pristojne
i nestrpljive. Vidjela
sam to kada smo u istom
trenutku dotakli čašu s
vodom.

Rekao si da me želiš.
To nismo smjeli. To nismo
niti učinili.
Ali rekao si nešto
što nisi
trebao.
Rekao si da želiš leći
kraj mene,
primiti me
za ruku i sa mnom
pričati.
Zauvijek.

Nismo se predali..
Ta nismo mi izdajice..
Ozbiljni smo, odrasli
ljudi.
Ujutro me dočekala poruka:
Ti si moje čudo.

Nisam dječače..
Mi smo čudo. A svemir
se sa nama tada
opasno
poigrao.


Zauvijek, kažeš?
Da dječače, ali naš vijek
na žalost-
ne postoji.

Zar ne vidiš?




07

četvrtak

veljača

2013

He is our..



Oduvijek je bio tip koji sve radi u tišini. Nikada nitko od nas ne zna što je njemu zapravo na umu i što nam kuha iza leđa. Da se razumijemo, to je u većini slučajeva iznimno pozitivno. A ovoga puta nas je iznenađenjem srušio na koljena.

Došao je s posla i sjeo za kompjuter. Malo se mrštio,meškoljio na stolici, malo klikao, malo naginjao glavu u desno. Onda je upalio printer. Isprintao dva papira, dosao do mene i rekao:
-Evo ti.
-Tata, šta je to?
-Čitaj.

Oči su mi užurbano prelazile po papirima. Trst...Rim...bla bla bla. Toronto airport. Toronto? TORONTO!

-Čekaj, ne kužim ni dalje, šta je ovo?
- Rezervirao sam vam karte za Kanadu.
-?!?! Kome?
- Tebi i I.
-kako to misliš, kako ću ići, nema još naznaka za posao, faks..kako?!
- ako ti se ne ide, neću te ja silit.
-Tata, nisi normalan, kome se ne bi išlo tri tjedna u Toronto i to još kod familije!?
- Onda dobro. Nazovi I. i vidi može li dobiti godišnji.

Brat se užurbano dovezao iz grada. Sjeli, popili kavu, raspravili.
Karte su jutros kupljene.
7.5. letimo u Toronto.
Brat i ja.
Sestričnino vjenčanje. Nakon dugih 15 godina svi zajedno na okupu.
Nisam spavala cijelu noć od uzbuđenja. Još uvijek ne vjerujem.
Brat je obećao da će me u avionu držat za mali prst. Bojim se aviona. Nekako mi se ideja sa heleksima danas čini kao dobra opcija :)
Eto, takav je moj tata. Najbolji i najludi. I uvijek se nekako pobrine da nama bude jako dobro.

05

utorak

veljača

2013

Sound of my heart.

Ustajem sve kasnije.
Kotačići mog organizma
zapeli su od
nepodmazivanja.
Treba mi ulja, podmazivača
neke vrste,
onog
ustajalog gradskog zraka
umotanog u sumoran
i težak dan grada
na rijeci.

Danas je dan
glazbe. U ovakvim
trenucima ona je
spas.
Odvede me,
daleko od svega.
Ali uvijek se čvrsto drži
onoga čega ne bi trebalo.

Desaparecido


Oh, koliko jako želim
plesati do iznemoglosti.
Raspuštene kose,
u nekoj krasnoj
ljetnoj haljinici na plave
cvjetove.

Rambla pa'qui Rambla pa'lla

Kada krene ovakav
dan, uvijek
se vraćam njemu.
O zaista jesi,
prave si boje dodao...
Svetlosivu- nepogrešivu.

Jedne noći ko ova..

Sjećam se, odabrao
si me između njih više.
Odlučio si da smo mi
baš dobri za zajednički ples.
Kad bih mogla birati,
uz ovu bih se pjesmu opet k tebi privila.
Sramežljivo bih i ovoga
puta gledala u svoje bijele
sandale.

Naposletku, Ja sam znala tko si ti..


Kada bih barem mogla
ne osvrtati se.
Hodam naprijed,a gledam
u onu ljetnu večer.
Pasti ću, to znam.
Čista fizika.

Mojoj tajni se ne žuri..


A sada odlazim, u svoj mali
svijet.
Obojati ću ga glazbom.
To je moj lijek.
A već sutra, s ovom
kišom otići će i ova patetika.


Male banalne strasti i tom slično..

p.s. ovoga puta u paranormalnom. Dobro je Nemezis rekla...



04

ponedjeljak

veljača

2013

Take it or..





Jednom u tri mjeseca skupim dovoljno strpljenja, živce obradim finim brusnim papirom, a pluća pripremim na povećanu količinu filtriranja ugličnog monoksida. Moram vam priznati zašto to još uvijek radi, ali nekako odgovor pronalazim u pristojnosti. Jednom u tri mjeseca odlučim se s njom sjesti na kavu.

Ona i ja se nismo voljele, čini mi se da je stvar čistog odgoja u različitim obiteljskim sredinama. Malo po malo, sticajem nekih čudnih okolnosti (kako to ovdje uvijek i biva, op.a.) nas smo se dvije počele družiti. Nikada to nije bilo velikon intenziteta ali dovoljno da se kroz godine zbližimo. Dovoljno da ona u mene stekne povjerenja i to ne uzalud. Uvijek sam je slušala, filtrirala razne izjave i nikada, ali baš nikada nisam ništa od njenih nebuloza ispričala nikome.
kada sam otišla u Grad, naša su se druženja još prorijedila, ali nađemo se nekoliko puta godišnje kada se u meni sve smiri da imam dovoljno svega gore navedenog za naše druženje. Naše kave izgledaju kao radio emisije neslušane lokalne radio postaje. Ona priča do iznemoglosti a ja šutim i kimam glavom. Davno sam apsolvirala da moje riječi do nje ne dopiru. Šutim i pušim prevelike količine cigareta u jednom satu.
Stvari su se dodatno izgnjusile kada ju je ostavio dugogodišnji dečko prije sada već ravno 4 godine. Nešto se u njoj preokrenulo i dotaklo se živčanog sustava te sada vrlo snažno utječe na njene tremore. Njen se razvoj ličnosti zaustavio negdje u ranim godinama dvadesetog stoljeća. Izjave koje daje ravne su onima iz emisije Glas domovine, ali je ponašanje ne prati. Svakoga vikenda ona uhvati nekog brižnika koji se slučajno nađe u okolici i njega iskoristi kao terapiju. Ali ne pozitivnu već se stalno kotrlja u prošlost. Sve mi govori, i to po nekoliko puta. Gotovo uvijek imam uvod od 45 minuta u kojem ona iznova ponavlja vec sve znano..
Posljednja od naših kava odvijala se jučer u posljepodnevnim satima. Opet smo/je pričala o njemu. Nakon četiri godine. Opet je naklapala o svojoj sreći kako je pronašao djevojku druge vjere koja je prljava i glupa. Opet sam dobila onaj žestoki napad želje da je uhvatim za ramena i protresem svom silinom svoga tijela. Ne ide.. I dalje.
A sada više nemam snage. Trebam kavu na kojoj ću pričati o random glupostima iz života. Kavu na kojoj neću slušati izljeve mržnje prema svima i svakome, kavu sa koje ću otići ispunjena energijom. Nemam snage za iscrpljivanje energije jer se i ovako osjećam trulo.
Možda nisam fer, ali moje se sito od nedavno pojavljuje sa mnogo sitnijim rupicama. Možda nisam fer prema sebi, a ni njoj, ali rađe ću je ja poslušati nego da uokolo priča raznim ljudima svoje provale. Jer vjerujem da može bolje.. O kada bi barem imala snagu da prespojim žice u njenoj glavi.. Jer negdje se zasigurno dogodio kratki spoj.




03

nedjelja

veljača

2013

Lazy sunday





Srela sam ga namjerno,
ali neplanirano se stvar usmjerila ovim putem.
Nije se smio zagledati u mene.
Nije smio traziti moj broj.
A nikako me nije smio navući na
naše prijateljstvo.
Nisam smjela odgovarati na poruke.
Nisam smjela voditi maratonske razgovore.
Nisam smjela dopustiti da me
smeta što se sada ne javlja.
Zaista, jesam li se trebala onoliko
smijati i uživati te ljetne noći?
Opet se lažem da sam mu prijatelj.
Nisam smjela.
Ne postoji takvo što kao naše
prijateljstvo.
Ne, dok god ti imaš žensko ime
u mom mobitelu.
Opet si lažem, a ne bih smjela..




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se