Kolumne drugog kruga pakla

Večeras brišem još jedan broj iz imenika. Nisam ga nikada iskoristio, no bio je tu neki unutrašnji mir zbog činjenice da sam ga uopće imao. Osoba koja bi se javila na njega bila je divna osoba, bez granica. Nije živjela u kutiji, već izvan nje. Boja njene kose bila je atipična - barem dok ju je još imala - kao i njeno ponašanje, u odnosu na osobe istih godina.
Više se neće javljati na taj broj, niti me oduševljavati svojim razmišljanjima dok radimo na balkonu. Nećemo iz puke djetinjaste zabave bacati papire s balkona. Neće me zvati dok putujem kako bi mi još jednom poželjela sretan put, niti ću slušati o njenim zgodama.

Rekli su prije koju godinu, puno stariji od mene, kako se obitelj okuplja jedino na pogrebima i vjenčanjima. Na prvima se ne volim pojavljivati, niti više želim čitati govore. Ne iz sebičnih želja za izbjegavanjem tuge, jer sada ne bih niti ovo pisao da mi je to na umu, već zbog svih glasova koje čujem okružen preminulima. Na drugima mogu jedino plakati zbog sjebanosti ove države i naroda, zbog kojih nikada neću imati vlastito.

Neću imati dijete koje će svake zime iz zabave čistiti automobile, kao što smo mi kao djeca radili. Neću imati dijete koje će nekoliko godina kasnije odbijati čistiti vlastiti automobil, jer to više neće biti dio zabave.

Sutra je za mene veliki dan. Okupljanje osoba koje sam upoznao prošle godine u isto vrijeme. Okupljanje osoba koje su mi pokušale razoriti život u međuvremenu. Okupljanje osoba koje sam uspio zavesti, kako bih im dokazao kako nisu bolje od mene. Sutra ću opet stajati na vrhu, kao i prije godinu dana, i ne dopustiti da se nametnu kao bolji u onome što je moje područje.

No sutra nje neće biti. I ja se neću vjenčati. I neću imati djece. Ali sutra bit ću najbolji – nešto što mi u posljednje vrijeme predbacuju - zbog nje.