Pijani (jopet) vol.2
Dva kašuna pive... Basist, bubnjar... Gitarist jebe... One od Metallice svira... Dinko iskazuje ljubav... Večeras nema Lemmya nego James i ekipa... Popijeno je još premalo, ali noć je još mlada...Ako Mlačić ne dođe on sutra nosi kašun! James ima prejeben glas... Cure neću da reču broj grudnjaka... Niki nam se ne javlja... Meri neda... Dva! Jabuka! Ča jabuka?! Ča dva?! Mario je bil srat... Smrdiiiiiiiiiiii! Dinko je bil pišat! Peće za oči! Kirk je nadrogiran! Božo smrdi! Nećemo preživit noć! Jebemu... Mlaaaaaaaaačiiiiiiiiiiiiiiiiić!
Pijani (jopet)
Sluijšamo Lemmyja i pijahmo pivo...Dimko opet nije simo... Pa će nam se opet subotu bunit da mi jebemo dok je on na suhome... Prase našlo bauštelca... Gitara zamjenu... Op!
Trebali smo svirat večeras... Onda smo ustanovili da nemamo na čemu! GITARA NI DOMA! A pošto mandolina ima 8 žica (7 više nego smo u ovom stanju sposobni naštimat), odustali smo... Kuc! Klok-klok-klok-klok...
Nabit ćemo bauštelca, mada ni mi nismo bolji... We are the road crew! Radio reče "remember me?", a mi odosmo na još jednu pivu... Ae, ži'li!
Zašto boli glava poslije subote??
Odlučili smo da nećemo odstupiti od svojih ideala subote. Da. Krenuli smo na probu oko 2, da bi već oko 5 i pol utvrdili da moramo nać negde leda za pivu. Frižider torba u ruke, i u akciju. Prvi dućan, u srednjoj ulici. Zatvoren. Mix nema. Petra nema. Keš 'n' deri. Nema ni tamo. Al je zato bilo finog TOMISLAVA! Op mi jednu litru per capita za zagrijavanje i nagorili prema petra šoping centru. Nema ni tamo leda. I sad je postalo jako gusto. Kaj ćemo leda nać?!!?! I onda smo sreli dobrog čovjeka, konobara iz Biser, koji nam je napunio torbu do pola s ledom. Dobri čovječe, kad se sretnemo, imaš pivu! (još da se sjećamo kako izgleda...) Spletom okolnosti čak smo se i parkirali kod brončanog Marina, kojeg smo počastili pivom u pravom Zakk Wylde stilu. Fuck Yeah!!!!!
Onda smo se standardno razišli. Naletili na moje iz razreda. Cool. Imali jegera i bili voljni dijelit. Cool.
Padoh sa dvometarskog zida na glavu. Nije cool!!!! Uopće nije cool. Dva sata kasnije i x litara prolivenog znoja bili smo kod dimka doma. Spašava nas bubnjar. Poučak večeri: u maramicu se motati ne može. ni da ga jebeš.
Kada je vrijeme stiglo, krenuhmo na bus. Nema busa. Ae šole, zima je, daj malo brže. NEeEeema busa. I onda mi je sinulo. Sat je išo u rikverc. Jebemu! Dolazimo naza kod dimka, kad pitanje ko iz vedra neba: "A ča ste vi partili na 3 ure na bus?" A ne to nama reć!!!!
Idemo na bus pokušaj drugi. Šime je bio šole dana. Ulazimo u bus, ulazi i lucija. Kad smo je rukama, nogama i palicama uvjerili da ona ne gre doma busom, bar ne ovim, putovanje je otpočelo.
Kad ono stade. Ča je sad? Nekoj se riga. Pa jebemu. To je kad se nezna pit.
I tako stigosmo. još samo deset minuta dok nabodemo ključ u bravo, pa se napit vode, pregledat nastalu štetu, i na spavanac.
Parteeeeeeeeeeeeeee!
Parteeeeeeeeeeeeeeeeeee... Upućeni znaju... Neupućeni... Ko vas j... Dinko, s tobom ne pričam... Over and out
Slike
Koga zanimaju slike iz pule, trk na
http://www.facebook.com/album.php?aid=2004929&id=1463335104
Izlet u Pulu
Prvo objašnjenje našeg performansa od jučer... Tri godine smo pokušali nać mirna riješenja: pokušali smo da se na izletima kad-tad pusti i naš cd na radiju, nije uspjelo. Uzeli smo mp3 i zamolili da se muzika malo stiša i da cijeli bus ne reve toliko sa radijom da bi se mp3 mogao čut... Ni uspilo. Za jučerašnji nam je izlet pukao film... Nismo htjeli 10 sati slušat pjesme koje se slušaju u busu još od osnovne škole i revanje osoba kojima bi bilo bolje da ni ne pričaju, a kamoli pjevaju... I zato smo uzeli radio. Time smo htjeli pokazat da ne slušaju svi istu muziku i da treba bit fer i prema "alternativcima" koji shvaćaju što je muzika i popeli su se malo više od šund pjesama tipa Ovo mi je škola. Nadam se da će te na izletima od sad bit fer, jer radio je uvijek tu i pustit ćemo ga ako vidimo da nema drugog načina da utišamo ostatak busa.
Sad o izletu... Najbolji izlet ikada! Do Jablanca smo već bili pijani (znači 7 i pol ujutro) a kao što znate, cijelim je putem svirala naša muzika... U Senju nam se već gadno pripišalo i otrčali smo na rivu pišat... Ko je čuo za zahod! I bilo je to jedno od najboljih pišanja u životu... Na rivi, u more, a bura ti puše u leđa...aaaaaaa... Raj... Nastavak puta je značio nastavak pijenja... Mlačić je u ovom dijelu puta počeo zajebavat Luciju i nije stao do kad smo se vratili na Rab... Izgrižena je, istučena, iškakljana... Iza Rijeke smo stali na benziskoj, a kako nam je nestalo goriva, trebalo se opremit... MAJKE TI! PIVA 12 KUNA PO LIMENCI! Aj dobro, preživili smo... I tu se vidio balkanski mentalitet našeg naroda: prvo su nam prodali pivu, a onda pitali za godine... Ali nemogu mi ništa kad sam punoljetan... Muahahaha! Prilično sam uvjeren da je do Pule neka od profesorica ponekad nešto i rekla i da smo prošli nekoliko lijepih krajolika, ali ja nisam ništa vidio ni čuo... Prva stanica: Jama Beredine... Obucite se, bit će vam hladno... Svi su upozoravali... Ali mi smo željezari i jači od hladnoće tako da nismo uzrli ništa osim kratkih majica... Kako smo se polako spuštali viđali smo sve impresivnije tvorevine majke prirode i obliku stalaktita i stalagmita (i stalagmata), sve dok nismo došli do zadnje dvorane u kojoj je bila čovječja ribica... Toliko nam u školi tupe o toj životinji, ali ovo je prvi put da sam je vidio uživo. Ružna je. Ali došlo mi ju je žal... Svakih 10 minuta nova skupina kretena je dolazi slikat, gledat, derat se i uznemiravat njen mir. E da! Uopće nije bilo hladno. Štoviše, bilo je ugodno... Uspon je bio paklen...120 stepenica vertikalnog uspona... Umrit! A na površini nas dočekao toplinski val... Popišali smo se u grmu u blizini nekog tovara prije nego ča smo ušli, ali kad smo izašli trebali smo još jednom... Krenuli smo dalje... Stali u nekoj vukojebini di su nas prevarili za ručak. Naime, bečki je bio ko da je živina umrla prirodnom smrću, a maneštra ni bila maneštra nego neko jako rijetko sočivo... Ni pivu nismo popili! Dalje do Pule... Nešto se pričalo na mikrofon, ne sjećan se ča... Neki rimljani, vile i sl... U puli smo pokušali nać music shop i nešto pojeli... Music shop nije radio tako da smo uzalud šli do Pule... E da! U amfiteatru smo vidili najbolju guzicu u životu... Lice, nula bodova, sise, ništa.. Ali guuuuuuzica! Ajme! Ko da je netko lubenicu prerezao napol i ubacio po jednu polovicu u svaki guz! Suza mi kane kad se sjetim.... Mlačić se oprdio u Puli... Smrdila cela riva... fuuuuuuuuuuj... Povratak... ništa spektakularno... Mi na pitaj boga kojoj litri pive taj dan, muzika na maksimumu, ali meni se prisralo... Do jablanca sam bio prisiljen trpit i ondje razvalio školjku... Nije preporučljiv ulaz u taj zahod sljedećih 50-100 godina... Rab pust, još koje pivo i doma... Triježnjenje u tijeku... Do druge subote upitno pijenje pa ćemo se malo oporavit... Tomo, sprži mi slike da moramo pokazat ljudima onu guzicu ali i ostale lijepe stvari...
Pametan post
Dobili smo prigovor da ne pišemo pametne postove... Pa sam odlučio napisati pametan post... I razmišljao sam što da napišem da bi pametan post bio pametan post... I tako sam ja dugo pametovao kako da napišem pametan post i ispametovao zaključak da svi tri zajedno smo pametni koliko i prosječna kokoš i da je nemoguće bez pameti napisat pametan post... I ovo je moj pametan post...
Youll take my life but Ill take yours too
Ivan Mlačić lead guitar
Mario Škarić bass
Dinko Ribarić bubnjar
takvom postavom idemo osvojiti publiku ,šteta što nema Željke ali life is pain ...not for my ali
Ovako kao što je moj kolega rekao sviramo 5 pjesama onda do kraja dana tučemo u prazno. ovaj nastup se ne zove somewhere back in time nego somewhere oround the school scram-ov prvi koncert i već imamo 200 ljudi u publici svi koji nas žele poslušati koncert je 13.11.2008 u neznan koliko sati jer sam bubnjar i neobavješten sam.Na koncert /nastupu ćemo snimiti nešto pa ćemo vam to pokazati na blogu hvala i ljepo svi odite u kurac
DINKO JE DOSADAN!
Jer me stalno tlači da napišen post... Ko da on ne more... Pa dobro Dinko, evo ga... O čemu da pričam? Paaaaaaaa... Jednog lijepog sunčanog dana nas trojicu bisera pukla ideja da bi mi mogli nastupati na dan škole... Prvotnu euforiju zamjenila je realnija situacija određenih poteškoća od kojih je vjerojatno najvažnija MI NEZNAMO NIŠ ODSVIRIT KAKO SPADA! Zanemarimo to što nemamo pjevača i ča ćemo po dogovoru ja i mlačić revst, zanemarimo ča nemamo opreme (ku će nam iz dobrote duše posudit Vidasko, ako je vjerovat njemu u subotu u blaženom stanju)... Ali mi smo ozbiljno krenuli na posao i sad znamo okvirno, da se prepozna o kojoj se pjesmi radi, odsvirat 5 pjesama(Paranoid, C'mon C'mon, Ace of spades, By the way, Smells like teens spirit)... Slijedi brušenje... Do 1.11 bi trebali imat svu opremu tako da uvježbamo sa glasom, a 13.11(sretnog li broja) bi trebali nastupit... Zamišljam školsko dvorište sa 200-tinjak što srednjoškolaca, što osnovnoškolaca, što slučajnih prolaznika... GULP! Bitno je da je sve all the way up pa se greške (kojih će bit puno) neće ni čut...Ono ča je još bitnije je da instrumenti budu glasniji od glasa jer iako znamo ispustit glas nasamo, kao pod tušem recimo... S pratnjom instrumenata koji zahtjevaju pjevanje u tonalitetu i pjevanje u duetu (naša poznata terca) i ne zaboravimo da moramo svirat i pjevat u isto vrime (ipak pričamo o ljudima, uvjetno rečeno, koji ne moru ni istovremeno pit pivu i stat na noge...). ... Ajd, vidit ćemo...
