Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Nespretna sam, oprosti ...
Ne zaboravi, Ljubljeni, ja ljubim prvi put ...
Sjetio se kako mu je to šapnula, kad ju je ljubio po prvi puta. Sjetio se kako ga je isprva ljubila ovlaš i bojažljivo, sjetio se kako je pomislio da ga ljubi nježno poput leptira koji slijeće na cvijet.
Sjetio se i svojih riječi: I ja ljubim po prvi put, Rose ...
Iako je ljubio i prije, lepršao kao leptir od božica do smrtnica, ljubeći Rose tada, prvi put, shvatio je da nikad ljubio nije. Shvatio je kako ne pamti ničije usne, ničije ruke ... ničije, samo Roseine ...
A Rose je sad spavala u njegovu krilu i on je znao da se neće sjećati ničega, kad se probudi. Pogledat će ga i nasmiješiti se, onako kako se djeca smiješe pri buđenju. Pogledat će ga isto onako kako bi pogledala oblak, cvijet ili leptira ...
...
Napredovali su sporo i Bog je snova ubrzo izgubio 'račun' o broju proteklih dana. No, u Hadu ionako nije bilo ni dana ni noći, samo vječni suton. Leptira je bilo sve više, Rose i Morpheus sada su povremeno prolazili kroz čitava jata, osjećajući dodire njihovih krila na licima. Morpheusu su ti leptiri postali mrski, iako je naslućivao da njihova prisutnost nagovještava blizinu Mnemosyine na čijim se obalama ti leptiri napajaju. Zamrzio ih je jer su bili u stanju dozvati osmijeh na Roseine usne. Zamrzio ih je, osjećajući ljubomoru ... a potom, kad bi se Roseino lice ozarilo osmjehom ... blagoslivljao je ta crno bijela krila.
Morpheus se pitao obmanjuje li to on sam sebe ili Rose doista počinje pomalo obraćati pažnju i na njega, a ne samo na leptire. Nasmiješila bi mu se, a njemu se činilo kao da ga je sunce obasjalo. A tada bi zamijetio leptira koji mu je sletio na rame i zapitao se smiješi li se to Rose njemu ili leptiru. Ipak, bilo je sve očitije da Rose postaje manje autistična, da počinje komunicirati. U jednome trenutku leptir je Morpheusu sletio na nos, a Rose se nasmijala, pokazujući prstom. Nakon par koraka potegnula ga je za plašt, dodirnula prstom vršak njegova nosa, a zatim smijući se, dlanovima oponašala pokret leptirovih krila.
Kada su sljedeći puta zastali da se odmore, Morpheus je svojim dlanovima obuhvatio Roseine želeći ih zagrijati. Njezini prsti i dlanovi, ledeno hladni, ubrzo su se ugrijali u njegovim velikim rukama. Rose je tada polako izvukla ruku iz njegove šake i pokrila usta glasno zijevajući. Nasmiješila mu se, protrla svoj obraz o njegovo rame, baš onako kako je to nekad znala činiti u trenutcima bliskosti. Morpheusa su prožela proturječna osjećanja, nježnosti i želje, boli i radosti. Dok su se u njemu sva ta osjećanja miješala i kovitlala, Rose mu je mirno usnula u naručju.
Osluškujući Roseino disanje, Morpheus je na trenutak pomislio kako se Rose, postepeno, poput leptira, izvlači iz kukuljice zaborava. No, shvatio je kako griješi, Rose se nije prisjećala, ona je počela iznova učiti.
Kad bismo barem imali više vremena, kad bi vječnost bila pred nama .. kad bi vječnost bila i pred Rose, a ne samo preda mnom ...
Pomislio je kako bi tada strpljivo čekao da Rose ponovo odraste, u duhu. Pomislio je kako bi bilo lijepo gledati je i osjećati je dok ga ponovo po prvi put ljubi ...
No, vrijeme je teklo i istjecalo, poput pijeska u klepsidri ... a Morpheusu se činilo da u daljini čuje huk Mnemosyne ...
...
Thanatos je neprimjetno pratio Rose i Morpheusa. Dok je iz prikrajka promatrao usnulu Rose u Morpheusovu naručju, na trenutak je poželio naći se na Morpheusovu mjestu.
Rose, izgubljena u zaboravu, svedena na bespomoćno dijete ... Morpheus lišen njezina prepoznavanja i ljubavi ...
Oboje srljaju u propast ...
A ipak, dok ih gledam zagrljene, čini mi se da ih obasjava neka svjetlost ...
Thanatos je osjetio bol, osjetio je nešto što do tada još nije iskusio.
Prepuštajući se tome osjećaju, navukao je kukuljicu na lice, i pod sivim nebom Hada, utonuo u svoju unutarnju tamu ...
Time-lapse of Monarch Butterfly incredible transformation
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
