Nespretna sam, oprosti ...
Ne zaboravi, Ljubljeni, ja ljubim prvi put ...
Sjetio se kako mu je to šapnula, kad ju je ljubio po prvi puta. Sjetio se kako ga je isprva ljubila ovlaš i bojažljivo, sjetio se kako je pomislio da ga ljubi nježno poput leptira koji slijeće na cvijet.
Sjetio se i svojih riječi: I ja ljubim po prvi put, Rose ...
Iako je ljubio i prije, lepršao kao leptir od božica do smrtnica, ljubeći Rose tada, prvi put, shvatio je da nikad ljubio nije. Shvatio je kako ne pamti ničije usne, ničije ruke ... ničije, samo Roseine ...
A Rose je sad spavala u njegovu krilu i on je znao da se neće sjećati ničega, kad se probudi. Pogledat će ga i nasmiješiti se, onako kako se djeca smiješe pri buđenju. Pogledat će ga isto onako kako bi pogledala oblak, cvijet ili leptira ...
...
Napredovali su sporo i Bog je snova ubrzo izgubio 'račun' o broju proteklih dana. No, u Hadu ionako nije bilo ni dana ni noći, samo vječni suton. Leptira je bilo sve više, Rose i Morpheus sada su povremeno prolazili kroz čitava jata, osjećajući dodire njihovih krila na licima. Morpheusu su ti leptiri postali mrski, iako je naslućivao da njihova prisutnost nagovještava blizinu Mnemosyine na čijim se obalama ti leptiri napajaju. Zamrzio ih je jer su bili u stanju dozvati osmijeh na Roseine usne. Zamrzio ih je, osjećajući ljubomoru ... a potom, kad bi se Roseino lice ozarilo osmjehom ... blagoslivljao je ta crno bijela krila.
Morpheus se pitao obmanjuje li to on sam sebe ili Rose doista počinje pomalo obraćati pažnju i na njega, a ne samo na leptire. Nasmiješila bi mu se, a njemu se činilo kao da ga je sunce obasjalo. A tada bi zamijetio leptira koji mu je sletio na rame i zapitao se smiješi li se to Rose njemu ili leptiru. Ipak, bilo je sve očitije da Rose postaje manje autistična, da počinje komunicirati. U jednome trenutku leptir je Morpheusu sletio na nos, a Rose se nasmijala, pokazujući prstom. Nakon par koraka potegnula ga je za plašt, dodirnula prstom vršak njegova nosa, a zatim smijući se, dlanovima oponašala pokret leptirovih krila.
Kada su sljedeći puta zastali da se odmore, Morpheus je svojim dlanovima obuhvatio Roseine želeći ih zagrijati. Njezini prsti i dlanovi, ledeno hladni, ubrzo su se ugrijali u njegovim velikim rukama. Rose je tada polako izvukla ruku iz njegove šake i pokrila usta glasno zijevajući. Nasmiješila mu se, protrla svoj obraz o njegovo rame, baš onako kako je to nekad znala činiti u trenutcima bliskosti. Morpheusa su prožela proturječna osjećanja, nježnosti i želje, boli i radosti. Dok su se u njemu sva ta osjećanja miješala i kovitlala, Rose mu je mirno usnula u naručju.
Osluškujući Roseino disanje, Morpheus je na trenutak pomislio kako se Rose, postepeno, poput leptira, izvlači iz kukuljice zaborava. No, shvatio je kako griješi, Rose se nije prisjećala, ona je počela iznova učiti.
Kad bismo barem imali više vremena, kad bi vječnost bila pred nama .. kad bi vječnost bila i pred Rose, a ne samo preda mnom ...
Pomislio je kako bi tada strpljivo čekao da Rose ponovo odraste, u duhu. Pomislio je kako bi bilo lijepo gledati je i osjećati je dok ga ponovo po prvi put ljubi ...
No, vrijeme je teklo i istjecalo, poput pijeska u klepsidri ... a Morpheusu se činilo da u daljini čuje huk Mnemosyne ...
...
Thanatos je neprimjetno pratio Rose i Morpheusa. Dok je iz prikrajka promatrao usnulu Rose u Morpheusovu naručju, na trenutak je poželio naći se na Morpheusovu mjestu.
Rose, izgubljena u zaboravu, svedena na bespomoćno dijete ... Morpheus lišen njezina prepoznavanja i ljubavi ...
Oboje srljaju u propast ...
A ipak, dok ih gledam zagrljene, čini mi se da ih obasjava neka svjetlost ...
Thanatos je osjetio bol, osjetio je nešto što do tada još nije iskusio.
Prepuštajući se tome osjećaju, navukao je kukuljicu na lice, i pod sivim nebom Hada, utonuo u svoju unutarnju tamu ...
Time-lapse of Monarch Butterfly incredible transformation
Post je objavljen 09.09.2008. u 23:59 sati.