nedjelja, 16.03.2008.
ŽIVOTNE PROMJENE
Kao prvo žena sam, a još uz to i riba u horoskopu i toliko sve primam srcu da je to predstava. Koliko god nekad imam i previše muda u određenim situacijama, toliko mi se dogodi da bih najradije zaobišla događaje koji se nikako ne mogu zaobići...
I još sve to primim toliko potresno, izanaliziram situaciju toliko detaljno, predviđam reakcije osoba u svezi situacije i tamo i gdje ne bi trebalo biti problema, ja ih nađem.
Ali neke stvari se moraju događati, dio su normalnih stjecaja okolnosti i kako se najjednostavnije kaže: That's life!
U ponedjeljak službeno objavljujem svoj odlazak iz firme kojoj sam mnogo dala, ali zauzvrat dobila puno manje od zasluženog. Ostavljam iza sebe ljude koji su mi jako prirasli srcu, firmu u koju sam vjerovala i direktora kojeg sam jako izdealizirala, bio je moj idol... Sada je vrijeme da krenem dalje, jer moje je vrijeme predagocjeno da bih ga tratila za nekoga koji ne zna što će sa sobom, ili jako dobro to zna, ali mi ne želi reći jeli i kad je kraj... Najviše bih voljela da sam mu imala prilike objasniti moje viđenje situacije pjesom Balaša:
Odlazi cirkus iz našeg malog grada
Širokim drumom što izlazi na most.
Odlazi cirkus i ja se pitam sada:
ko je domaćin a ko je bio gost?
Nestaje cirkus u širokoj ravnici.
U kišnoj noći za njim se srebri trag.
Odlazi fakir i artisti na žici
i tužni pajac što bio mi je drag.
Dal' je sve bilo samo fol?
Dal' je sve samo jeftin trik?
Il' sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik?
Laku noć dame i gospodo.
Eto, i ova predstava je završena.
Nadam se da ste uživali u njoj.
Bilo je zadovoljstvo glupirati se za vas sve ove godine.
Nadam se da ćemo se još videti u nekom drugom gradu,
na nekoj drugoj predstavi,
u nekom drugom cirkusu.
Odlazi cirkus, za sve je bolje tako.
Mnogi su predstavu shvatili do sad.
Nove pajace će masa naći lako
jer drugi cirkus ce doći u naš grad.
Dakle vrijeme je za nove pobjede, vrijeme da vidim facu kako će reagirati... Vrijeme da počnem pakirati kofere i zatvoriti vrata za sobom. Vrijeme je da svoju svakodnevnicu, zamijenim nekim drugim ljudima, drugim navikama i drugim okruženjem.
Da se polako i sigurno oprostim od jednog djelića svog postojanja i zauvijek ga ostavim u prošlosti. Žao mi je samo sve te gomile emocija koje su proziašle iz ovog dijela jer ponekad se bojim da se ne ispraznim. Preveliku količinu emocija svakodnevno trošim, osjećam, prevrćem, pa se pitam hoću li imati dovoljno emocija za svoj život... Mogu li se emocije kontrolirati, volila bih da imam botun za emocije, ono da ja odabirem koliko će mi određeni trenutak biti ugodan ili ne... Koliko ću nekoga i kada voljeti, kada ću biti tužna i koliko dugo....
Ah, opet analiziram u sebi. zamišljam sve moguće face koje bi diša mogao složiti ako nije naslutio moj odlazak ili ako je, ali nije siguran dok ne čuje od mene... Kad bih znala što će točno misliti i kako će se osjećati... Ali nikako mi nije jasno zašto se toliko opterećujem, zašto me je briga uopće kada će za 2 mjeseca biti prošlo svršeno vrijeme...
That's life!
