subota, 24.11.2007.
PROKLETSTVO MODERNOG ŽIVOTA
Iako se ne mogu pohvaliti da sam u svom djetinjstvu imala neke lijepe uspomene na obiteljsku zajednicu, ipak nekad kad se želim prisjetiti lijepih stvari sjetim se, ako ne iz mog života onda barem priča iz nekih drugih života, kako je život bio smireniji, nije bilo ovolike žurbe i neprestanog trčanja za poslom, ciljevima, novcem, interesima i nekakvom kvazi zabavom... Trebam li reći da mi fali mira? 
Trebalo mi je vremena, kao na kraju krajeva i svakom drugom ljudskom biću, da u svom odrastanju uspijem pronaći svoj unutarnji mir. Da ne spominjem da sam žensko sa skoro svim ženskim karakteristikama što još više otežava pronalaženje mira s obzirom na našu neprestanu potrebu za postavljanjem pitanja i pitanja i upornog kompliciranja jednostvanih stvari...
Dali smo mi toliko komplicirane ili su muškarci toliko jednostavni, ili i jedno i drugo u kombinaciji dovodi sve nas do ludila...
Nije me dugo bilo, relacija Split-Zagreb mi je postala ko poso-kuća. Izmorilo me, zaželila sam se svog kreveta, daljinskog, pive, i po mogućnosti ovakavog dana kao što je današnji i da se ne dižem iz kreveta. Kad bi još uz sve to uz mene bio i on gdje bi bio kraj toj priči... 
Zbog ovog modernog života čak su se i stvari spontane poput tog ostajanja u krevetu i ne misleći što se događa vani postale stvari koje bih trebala početi planirati unaprijed. Po cijeli tjedan trčiš za novim radnim danom, zadacima, ciljevima, razmišljaš kako ti je sad najbolje vrijeme da napraviš ono nešto nabolje od svog života na poslovnoj bazi, osiguraš si bezbrižno starenje, sebi i svojima... Dani doslovno prolijeću kraj tebe. Radiš, pokušavaš se baviti nekim sportom, plesom barem, pokušavaš i popiti kavu s prijateljima, pokušavaš i posjetiti klince nekih svojih prijatelja, pokušavaš i sebe zadovoljiti kojim shopingom, pokušavaš živjeti zdravo, a opet s druge strane upoznaješ jedan drugi svijet, letiš po Europi, i upoznaješ ljude, radiš nešto što voliš, ali gubiš sebe... Što god radio u životu ne možeš ne naići na loše strane ljudske pojave, na zloću, laž, korupciju, žudnju za moći, čisti lov za interesima i statusom bez milosti... Pokušavaš preživjeti, i ostati dostojanstven. A tek sam počela... 
Realno gledajući ako želim imati sve što mi osigurava nekakav zadovoljan život, odjeću, sport, zdravu prehranu, život općenito, djecu, putovanja, moram kopati sad i odmah jer vrijeme leti kao ludo... 
ALI FALI MI MIRA... fali mi i on u tom miru... 
I evo sada kad sam došla doma mislila sam leć, ali ako sada ne napišem post ne znam kad ću opet imati vremena...
Pitam se do kad će trajati ova utrka... Pitam se hoću li imati vremena imati taj mir. Barem povremeno. Pitam se hoćemo li nas dvoje s ovakvim ritmom imati sreće da nam se naše slobodno vrijeme poklopi da možemo zajedno uživati u tom miru...
I na kraju se pitam jeli sve ovo o čemu ja sad pišem samo moje žensko kompliciranje realne situacije koju samo mogu prihvatiti i krenuti dalje...
Idem leć malo, da nakratko osjetim svoj mir. 
nedjelja, 11.11.2007.
TRČIM, JURIM, KASNIM, ŽURIM, ... ALI ZA VAS MORAM IMAT 5 MINUTA
S obzirom na divne komentare pune pozitivnih misli i bezgranične podrške koje sam primila od vas osjećam se dužna javiti se jer sutra putujem na nešto što se ne događa svakome... Ostavit ću vas u razmišljanju i vratiti se s crticama .
Što se tiče mog razočarenja, nije bilo dugog vijeka, ali je bilo ozbiljno. Sve što mi je rečeno jako cjenim i takve me kritike samo čine boljom osobom. Samo način na koji su kritike prikazane i izrečene je bio pre... Zamislila sam se nad sobom, shvatila poantu priče i krenula u novi dan sretna što pored sebe imam ljude koji me vole 
.
Skužajte mi na rečenici da nisam dovoljno dobra za njega... To je bilo trenutno pomanjkanje samopouzdanja. Ipak sam ja Riba, nemajte pojma kako se boriti sa samom sobom i pokušati ostavljati prevelike osjećaje samo za one koji ih zaslužuju. O toj famoznoj Ribi u kombinaciji sa Lavom moram u dogledno vrijeme bacit razmišljanje...
Dakle, mi smo si itekako dobri jedno za drugo, a ovu ljubav koju gradimo oboje podjednako zaslužujemo. Prva "krizica" je odlično prošla, prijateljski razgovor čuda čini, a međusobno poštivanje i razumijevanje je ako se ne varam najbolji temelj za život dvoje ljudi... E pa mi smo vam dragi moji blogeri na jako dobrom putu da se još dugo smijemo zajedno.
Btw... Tajnica mi dala otkaz. Kaže dobila bolju ponudu, ja se pripremam za svoj novi početak, ona za svoj. Nadam se da sam u toj priči ispunila svoj ljudski dio priče. Fuck the business 
Idem na put, imam puuuuuunooo posla i ne znam kada ću opet svratiti do vas. Propustit ću neke vaše dane, falit će mi vaše priče, ali trudit ću se da se brzo vratim s ostalim događanjima i crticama.
utorak, 06.11.2007.
RAZOČARENJE
Osjećati se razočarano je jedno od lošijih osjećaja, a pogotovo kad razočaraš sam sebe...
Nakon svih mojih pozitivnih postova, punih optimizma, dobre volje, ljubavi, borbe za pravdu, vrijeme je za malo tužnih tonova. Nakon krtika primljenih od dvije osobe koje mi jako puno znače kako trenutno tako i za moj budući život, muških kritika što je jako bitno jer su uvijek smislenije od ženskih, shvatila sam da ja uopće nisam ona osoba za koju sam se smatrala...
Jako je teško prihvatiti činjenicu da sam postala netko tko mi se osobno ne bi sviđao... Netko koga bi vjerovatno osudila zbog nedoraslog ponašanja...
Još je teže shvatiti da svega toga uopće nisam bila svjesna. Za problem kojeg svi oko mene vide, ja sam bila slijepa... Zavaravala sam se životom u bajci... Ali moj princ se pojavio da mi između ostalog objasni da bajka ne postoji... Iako mi se nekad čini da je on baš plod moje mašte jer i dobro i loše s njim je lijepo i onako kako treba bit...
Za sada sve ostavljam u ovih nekoliko rečenica. Duša me boli, oči su pune suza, teško mi je jer sam razočarala samu sebe i moram sve prespavati. Teško mi jer se osjećam nedovoljno dobrom za njega. Jer smatram da nakon što sam uvidila tko sam i kakva sam možda uopće ne zaslužujem ljubav koja mi se daje... Možda sve i nije tako strašno, u stvari sigurno nije, ali ja sam na kraju i bajke i priče žensko koje uporno pokušava ne bit tipično i dogodi mi se upravo suprotno... Postajem i gora od tipične. Plačem, ljutim se, sve shvaćam preosobno, sve svoje dijelim s previše ljudi i onda se čudim kad to krene po zlu... Nije dobro...
Kad se emocije malo smire i glava malo razbistri vratit ću se nazad po vaš savjet i mišljenje. Sad mi samo treba lijepa riječ.
I hvala vam na svemu!
