Riječanka&svijet

26.06.2006., ponedjeljak


Povratak u kolotečinu
Kao i svemu lijepome, i mom je mini godišnjem došao kraj. No, izgledao je poput onog "pravog", srpanjsko-kolovoškog - naime, vrućine posljednjih dana su bile poput onih u špici ljeta.
Nakon što smo prvu polovinu lipnja jaukali i zapomagali kako nikako da dođe par sunčanih i bezkišnih dana, priroda nam je sve obilno nadoknadila ovih posljednih pakleno vrućih dana.
Ipak, nisam se sparušila - bila sam daleko od vreve i gužve, pila sam galone vode, najtoplije dijelove dana sam provodila u siesti ispod klima-uređaja, a ujutro i navečer sam se hladila u moru. Doduše, posljednja dva-tri dana su se pojavile i meduze, ali ja sam imala sreće pa me nijedna nije opandrčila, a dobila sam i zavidnu boju - kombinacija solarij + sunčanje se pokazala vrlo uspješnom; nisam čak ni po nosu pocrvenila, što je inače kod mene must. A pjegice koje ljeti uvijek imam - e, njih doživljavam kao mladenačke, nikako ne staračke, hehehe.

Sutra (tj.danas ali već sam spominjala - meni dan započinje jutrom) vraćam se u prometnu gužvu, gužvu na poslu, gužvu uopće. Posao mi nije ni najmanje nedostajao - vrlo bih se lako i brzo navukla na ulogu dokone (bogate, s nekakvom solidnom šuškom inače ne bi nikako išlo) žene. Jest da mi baš i ne prijeti neka opasnost da bi mi se to moglo ostvariti (naročito onaj dio "bogata"), no lijepo je sanjariti...
Da sam kojim slučajem bogata (ali ono, baš boooogaaataaa), prvo što bih napravila je da si nabavim neki lijepi otočić, na primjer negdje na Kornatima, pa bih na njemu sagradila (ne ja, dala bi da mi je sagrade - nisam baš tako svestrana) udobnu i prostranu nisku kuću, klimatiziranu, u koju bih bježala mojim brzim prevozilicama (helikopterom i brzom gliserčinom) čim bih se zaželjela plavetnila i mira. Pa bih tu dovlačila svoje prijatelje, kada ne bi skupa sa mnom tulumarili po svjetskim jetseterskim Mekama. Naravno, radila bih i dalje u svojoj klinici, par dana tjedno, po nekoliko sati. Osim ljeti. Tada ne bih radila uopće.
No, nitko blizak meni ne bi oskudijevao - sve meni drage bih zbrinula, a ne bi ni škrtarila općenito - sagradila bih novu bolnicu, hospicij, vrtiće, škole...e,da, popravila bih ceste i sagradila ooogromnooo parkiralište, negdje oko Delte ili Rive, koje bi bilo potpuno besplatno.

No, dobro, prije nego što počem nabrajati što bih zločestog još napravila - kome bih dala otkaze, potjerala ih iz njihovih fotolji i zbacila s moćničkih položaja...bolje da se vratim u realnost.
Što se ovih dana još značajnoga desilo?
Dakle - nogomet! Za nas je SP završilo - to se jako dobro primjećuje na ulicama, na ljudima. Puno je toga rečeno i napisano o našem nogometnom "debaklu", no ja ga ne doživljavam takvim. Naime, nevjerojatna je moć medija - na primjeru naše nogometne reprezentacije i kreiranju ovog "ludila" koje je proteklih dana treslo Hrvatsku, možemo jako dobro vidjeti kako mediji gospodare svima nama. Najprije - nikada prije nije bilo toliko reklama za raznorazne pive i sve ostalo, od mobitela, automobila, pića, uložaka koje za temu imaju nogomet i sve asocirano uz taj, ipak usprkos svemu, sport. Iz svake novine, radija, televizije konstantno su nas bombardirale poruke tipa : nogomet je na prvom mjestu, sve ostalo dolazi poslije. A tek naša reprezentacija - masa potaknuta medijskom euforijom posve je zaboravila da smo se jedva provukli na kvalifikacijama te je počela suludo kalkulirati "ako ovaj pobijedi onoga, a onaj remizira, postoji šansa da zaigramo u finalu s Brazilom!" Ma, molim vas lijepo! I kada se desilo neminovno, što nije nikakva tragedija već očekivano gotovo svakome tko ne pati od Alzheimera ili nekog drugog oblika demencije, tj.kada smo ispali iz daljnjeg natjecanja - šok, tuga, nevjerica! Pa onda povici : neka visi Cico!
Da nije žalosno - jer, pomislimo samo koliko je novaca uzalud utučeno na odlaske u Njemačku, na pijanke, na svašta nepotrebno, što će rezultirati time da će mnoga supruga i dijete ovo ljeto noge toćati u lavoru a ne u moru, i da će mnogima mesni doručak zamijeniti roštiljade a TV izlaske na koncerte i zabave - bilo bi smiješno. Ovako, baš i nije.
Prije nekoliko dana je u Zagrebu bila gay parada, a na jednom je web portalu pisalo kako je Hrvatska zemlja u kojoj gay turisti nisu dobrodošli, jer nije, za razliku od nekih naših susjeda, gay-friendly. Naravno, oni koji to jesu, zarađuju dobru lovicu od turizma, što je i predsjednik TZ Hrvatske Niko Bulić također zaključio i pokušao demantirati našu homofobnost. No, komentatori članka su bili "na liniji" - masovno su se zgražali kako je moguće da u zemlji obiteljskih ljudi (sic!) koji se zasluženo odmaraju sa svojom djecom, može na ručniku pored dvoje istospolnih partnera razmjenjivati poljupce.
Dakle, ništa se nije promjenilo - ne smeta nam što turisti dubljeg džepa naše more zaobilaze u širokom luku, jer ne nudimo ništa osim sunca i mora, jer se navečer nema gdje otići a u 23 sata se smiju čuti samo komarci kako zuje kalama naših prekrasnih primorskih gradića, kojima naravno moraju šetati ćudoredno zakopčani do grla. Ali, smeta nam strašno ako vidimo dva dečka koji se drže za ruke. Njihov novac je vjerojatno zarazan, na njemu se nalazi sigurno neki jako prijemčljiv virus homoseksualnosti, koji bi mogao napasti naše galebove i omesti ih u "poslu" s Čehinjama i Mađaricama.Ili se pak neki naši deklarirani str8-eri i macho Balcanicusi boje da nemaju dovoljno snage i vjere koja bi im pomogla da odole lijepoj muškoj guzi?

Eto, godišnji mi je prošao, a Zemlja se i dalje okreće, očito u istom smjeru. Nije se ništa promjenilo.
Osim što sam par dana starija, preplanula i nešto dekintiranija nego prije desetak dana.
Nema veze, vrijedilo je. A sada čekam posljedni tjedan u srpnju - tada krećem na novi, "pravi", trotjedni godišnji.

- 01:01 - Komentari (16) - Isprintaj - #

19.06.2006., ponedjeljak


Odmor, sladak i mirisan...a što je najbolje - još traje!
Protekli sam praznični "most" i veći dio vikenda provela jedreći u vodama uz zapadnu obalu Istre s mojim nekim posebnim (napisala sam prije s "darlingom" ali vidim da su se neki duhovi jaaakoo uzbudili - ništa to nije novoga, pažljiviji čitači su već odavno mogli između redaka štošta pročitati - a u posljednje vrijeme ionako ovdje ne pišem ništa o svojoj intimi; i Riječanka je neku školicu ovdje na blogu prošla...i shvatila neke stvari) i nekolicinom naših prijatelja. Naravno, u nedjelju prijepodne smo pristali u umaškoj ACI Marini i poslije ranog ručka su muški otperjali ravno pred televizor. Doduše i ja sam gledala tekmu jednim okom, i usprkos tome što ovih dana čitam u novinama kako se svi zgražaju nad igrom naše reprezentacije, meni se ona nije činila tako lošom. Jbga, nekada te neće pa neće - ni u životu ne ulazi lopta u mrežu ponekada, ma koliko se trudili. Pa onda Srna - svi kažu podbacio totalno (OK, jest da je fulao jedanaesterac, no to se isto tako može desiti i najboljima), no meni se čini da je uz Pršu baš on najviše trčao i mlatio po lopti.
Dobro, jesam žensko i nisam nikakav samozvani ekspert za nogomet - no, činjenica stoji da sam ja u svom djetinjstvu više i češće igrala nogomet nego što sam se s lutkama igrala.

Danas prijepodne sam došla u Rijeku, poslijepodne sam pila kavice na Korzu i malo shoppingirala. Kupila sam si u Limoniju novi parfem za ljeto, JPG Classique Eau d'ete parfumee, bezalkoholni, pa još jedan Kenzov stari parfem u novom izdanju L'eau par Kenzo (to je parfem kojeg sam najčešće, iz Chanelov Chance kupovala - valjda nekih 5-6 boca, prethodnih 4-5 ljeta; taman sam ovog ljeta odlučila preskočiti moj miris od krastavaca, kako ga moja mama naziva, ali,bio je na akciji - uz njega su davali i Kenzovu bijelu pamučnu parfimiranu majicu - baš slatku! A ja nisam dovoljno karakter da bih odolila između ostalog i ljetnim uspomenama koje ovaj Kenzo evocira - za razliku od Kenzo Flowers koji me podsjeća na moj otkrhnuti - srećom jedva vidljivo- lavandin na kojeg je pao sa police ispred ogledala, grrr...) i, kako ja imam velike oči, još i Cavallijev EdT Just Her.
Moja strast za parfemima je stara stvar - još dok sam radila u bolnici, većina mojih kolega i sestara je znala reći da bi po mirisu znali kada je tu prošla Riječanka. Volim mirise - ne sjećam se točno kada sam počela korisiti svoj vlastiti parfem, mislim da je to bilo u dobi od oko 11-12 godina, u vrijeme onog famoznog "Charlija" po kojem je valjda cijela nekadašnja Juga mirisala, a tu negdje je bila i L'Orealova toaletna voda L'Orientale koju mi je mama uvijek u Trstu kupovala.
Među mojim prvim sjećanjima su mirisi, čak i prije nego slike. Pamtim mirise moje mame koje je koristila kada sam bila još jako mala. Jedan od njih kojeg uvijek vezujem uz nju je Rochasov Femme, stari parfem koji se već odavno ne proizvodi.
Onda su na red došli neki ozbiljnji parfemi, poput Fidjija - to je bio prvi "pravi" parfem kojeg sam sama kupila.
Nešto kasnije su to bili Lulu, Anais-Anais pa Magie Noire, Poison.
Iako sam se već kao mala curica, negdje u dobii od 5-6 godina voljela obuvati u mamine cipele s visokom petom, šminkati se njenom šminkom, stavljati na sebe njezin nakit - što se parfema tiče, nikada nismo imale ni približan ukus.
Ona je vrlo tradicionalna po pitanju parfema - i dan danas joj je omiljen YSL-ov Opium, od novijih Lancomov Tresor, neki Fendi parfemi (poput Theoreme kojeg ne mogu smisliti), a za divno čudo, kada sam joj poklonila Poison Pure (kojeg sam ja dobila ali mi ne ide nikako), oduševila se njime.
Danas sam u Limoniju dobila i hrpu testera - nekih 5-6 testera za parfeme i petnaestak za razne kremice (čitala sam na Forum.hr-u, na Kozmetici kako se cure žale da u riječkom Limoniju nikada niš ne dobiju - ja, moram priznati, uvijek dobijem hrpu toga pa puno poslije razdijelim dalje - valjda cure koje tamo rade znaju ipak prepoznati pravog kupca, hehehe), pa se sada igram i isprobavam - osjećam se baš kao dijete, i to je tako dobar feeling!
Potkrijepljen također činjenicom, da ne radim ni sutra, ni prekosutra, ni dan poslije, ni onaj iza...
Znam, znam...brzo će doći kraj, ali ne želim o tome sada razmišljati, sada mi je lijepo. Sada želim samo uživati - u svakom pogledu.
U četvrtak idem ponovno u Umag, i nadam se da će sinoptičari biti opet u krivu, da će vrijeme biti lijepo za sunčanje, kupanje, jedrenje...



- 22:07 - Komentari (18) - Isprintaj - #

15.06.2006., četvrtak


Stiglo ljeto, napokon!!!
Jučer je napokon toliko željno očekivano ljeto stiglo - na balkonu, ispružena u ležaljci čitala sam knjigu poslijepodne i prvi puta se na suncu ove godine dobrano oznojila!
A danas je bio dan kao stvoren za kupanje - bila sam na plaži, bućnula se i uživala! Kao i hrpa drugih kupača, kojih je danas na Žurkovu bilo jako puno!
Nadam se da će i idući dani biti poput danjašnjeg, jer sam ja na godišnjem. O, da, napokon je stigao i taj dan! Naravno, idućih ću dana morati preskočiti kupanje (možete tri puta pogađati zašto, grrrr...iz istog razloga zbog kojeg sada tamanim i drugi tost sa šunkom i sirom), ali ću se zato naspavati, šetati malo gradom i po dućanima, piti kave s nekim dragim ljudima koje ne stignem dok radim, odvesti se na poneki izletić u okolinu, skočiti malo u Istru.
Već znam, tih desetak dana će prebrzo prohujati...tješim se jedino što mi već za nešto više od mjesec dana započinje onaj pravi, dulji, trotjedni odmor.
A sada jurim...čeka me škvadra na piću.
No, za blog i blogove mojih dragih blogera koje redovno čitam ću svakodnevno, uz jutarnju kavicu, imati vremena.


- 21:24 - Komentari (8) - Isprintaj - #

10.06.2006., subota


Proricanje sudbine - trebamo li doista i pod svaku cijenu znati što nam donosi budućnost?
U našoj je biti da smo nestrpljivi i pomalo nezahvalni - u mnoštvu situacija htjeli bi dobiti i više nego što nam pripada, želimo sve i više od toga, i to odmah. Posebno je to vidljivo i opipljivo kada se radi o budućnosti.
Tko od nas nije želio znati, primjerice, hoće li proći na ispitu, hoće li dobiti posao, hoće li na sutrašnjem rođendanu kod prijateljice sresti nekog zanimljivog?
U svakome od nas čuči malo radoznalo stvorenje - svi bi mi nekada htjeli malo virnuti u budućnost. No, to je neizvedivo - možda je i bolje tako.
Velika većina nas se pomiri s činjenicom da je strpljenje jedna od najvećih vrlina i da nam nema druge, nego sačekati jutro i vidjeti kakav će biti dan.
No, neki od nas idu dalje - pod svaku cijenu moraju znati što ih čeka iza ugla, u budućnosti.

Čovjek je oduvijek bio znatiželjna životinja, na razne načine je pokušavao pogledati u budućnost. Kada su bili naši davni preci u pitanju, to je i razumljivo - jer, nedostatak kiše značio je da nema uroda, da nema divljači, drugim riječima - da nema hrane i da mu prijeti opasnost da izumre. Tražeći načina da dozna hoće li kiše biti ili ne, pojedinci su počeli u okolini, u prirodi iznalaziti raznorazne božanske znakove i signale, tumačiti ih ostalima - na taj način su postali Izabrani, oni s kojima neke sile koje su u stanju gospodariti njihovim životom i smrti komuniciraju - nastali su šamani, vračevi, vidovnjaci, posrednici između božanstava i običnih smrtnika.
Vremena su se promijenila, no potreba za uvidom u budućnost ostala je duboko ukorijenjena u čovjekovoj podsvijesti.
Gotovo da nema nikoga od nas koji nije u životu pročitao barem horoskop - nema ničeg lošeg u tome da smo ponekada radoznali i želimo vjerovati u to da su nam zvijezde naklonjene.
Horoskop, numerologija, tarot, hiromantija, proricanje iz kave, graha, karata - mogu biti zabavni, sve dok smo svjesni da je naša sudbina u mnogome u našim rukama, da smo mi ti koji u najvećem broju situacija sami odlučujemo što ćemo, kada i na koji način napraviti i reći, što je nekada presudno da pokrene ono što volimo zvati zamašnjakom sudbine. Naravnp, postoje parametri na koje ne možemo utjecati. Sudbina, Božja volja, kismet....nazovimo to kako želimo.

Poneki od nas idu dalje - ne mogu se tek tako pomiriti sa činjenicom da nam je budućnost nepoznanica, no možda najviše od svega ne žele ili ne mogu saživjeti s jednostavnom činjenicom da su sami odgovorni za najveću većinu svih ružnih ili lijepih stavri koje im se događaju u životu. Takvi su ljudi najčešće žrtve raznoraznih lešinara - magova, bioenergetičara, iscjelitelja, proroka - koji ne samo da sa sigurnošću "vide" što nekome donosi budućnost, već imaju i "pouzdane" metode mijenjanja Sudbine i ispravljanja svega lošeg što se nekome sprema.
Ja sam se oduvijek prema proricanju odnosila s neozbiljnošću - ponekad bih mamu ili nonu, dok je bila živa, nagovorila da mi otvore tarot (obje su majstorice tarota, samozvane naravno) i zabavljala bih se tako, najčešće s prijateljicama, što bi moje seniorke redovito raspizdilo do te mjere da su mi karte završavale bačene u glavu. U stvari, najviše sam voljela slušati priče koje bi moja nona ili mama složile, s puno mašte, iako im nisam vjerovala ni riječi - ja bih se uživjela u njihove pričice ali bih ih već nakon sat-dva zaboravila.
Neke moje prijateljice su išle puno dalje od toga, naročito kada bi imale nekih, najčešće ljubavnih problema. Tada bi zaboravile na sve - odgoj, obrazovanje - racionalnost koja je svima redom bila jedna od glavnih odlika mahomice bi nestajala, i one bi poput zaslijepljenih kokoški jurcale naokolo, tražeći neka magična rješenja problema, očajnički želeći čuti nešto lijepo i vjerovati u to.
Tako je jedna moja prijateljica, kojoj je majka dugo umirala od teške bolesti i koja je u to vrijeme bila očajna i sama, otišla kod jedne vračare koja joj je bacala grah i koja joj je prorekla da kada skine crninu (a kako je živjela u malom mjestu gdje se informacije šire poput prerijskog požara, babi nije bilo teško saznati za prilike u kojima je moja frendica živjela), stići će joj princ na bijelom konju koji će riješiti sve njene probleme.
Majka joj je nekoliko mjeseci nakon toga umrla, prošlo je od toga već desetak godina, no moja je prijateljica i dalje sama.

Ali, ono što me ponukalo da danas ovo napišem, je nešto što sam danas čula na poslu. Ja se ne iznenađujem i šokiram baš tako lako, no to što sam danas čula me ostavilo otvorenih usta - naime, u Rijeci, negdje na Vežici pojavila se nova trendy proricateljica sudbine koja čita budućnost iz stolice! Ne, ne..ne one na kojoj sjedimo, već stolice koja se zove i feces, drekić, govance.
O da! I to ne na način kako su vračevi i šamani iz oblika, boje, mirisa (bolje reći, smrada) zaključivali o sudbini - ova je modernija! Proučava šaru koje govance čini dok spuzne niz kosinu u školjci, baš poput šara koje talog kave ostavi u šalici.
Ova je svoj modus operandi modernizirala - ne njuši WC školjku i ne čačka po stolici - nije ona luda, poput mene i meni sličnih da za kruh zarađuje prljavim i potencijalno zaraznim poslom, o ne! Njen je sistem vrlo razrađen. Naime, klijent najprije dođe kod nje na razgovor, ona mu daje čarobnu smjesu trava koje navečer nakon pranja i pročišćenja tijela i duha mora popiti (meni se čini da je to čaj za čišćenje).
Ujutro, kada obavi "poslić", poslika školjku prije nego povuče vodu i pošalje slikicu MMS-om ili mailom "vidovnjakinji", koja ju "čita" i nakon toga da svoj sud. A cijena je pravo zadovoljstvo : od 500 kuna nadalje.
Naravno, cure koje su mi to pričale kažu da su to navodno čule od nekih drugih, da ne znaju točno i tako dalje i tako bliže...
Eto! I taman kada pomislim da ljudska glupost baš i nije toliko neiscrpna kako se čini, nešto me mora demantirati...


- 00:00 - Komentari (23) - Isprintaj - #

05.06.2006., ponedjeljak


Mogla bih danas pisati o...
...o mnogočemu. Primjerice, o vremenu - o tome da sam jutros, prevalivši stotinjak kilometara autom u nešto više od sat vremena, promijenila sva četiri godišnja doba, i pritom bila u dva navrata pošteno oprana pljuskom, a u nekoliko navrata skidala i svlačila debelu majicu s dugim rukavima. Kažu, cijeli će lipanj biti takav, a moguće da i cijelo ljeto bude promjenjivo i više kišovito nego sunčano.
Mogla bih sa par riječi prokomentirati crnu kroniku naših novina posljednjih dana, krcatu stradavanjima mladih ljudi u prometnim nesrećama, zakonu o "0.0 promila" usprkos; pedofilskim aferama, pljačkama kladionica i mijenjačnica koje nisu nikakva novost, baš kao ni pas koji ugrize čovjeka; nasilju u obitelji, svakodnevnim političkim aferama, podmetanjima, nepravdama.
Mogla bih se i osvrnuti na događanja s mirisom skandala, na tračeve, prave ili izmišljene afere koje pune novinske stupce i internetske stranice, o kojima se raspravlja na forumima i na blogovima - primjerice, vijest da će Janica Nacionale na plastičnu operaciju radi korekcije ožiljaka, nosnog septuma i štošta još, koja je uzburkala duhove, i blogera, između ostalog. Ljudi su, naime, reagirali zaštitinički, proklinjajući novinare koji proganjaju našu nacionalnu heroinu,naš ponos i diku, jer joj ovi, kao, zadiru u intimu - zaboravljajući pri tome, da se cura natjecala prvenstveno sebe i svoje strasti prema skijanju radi a ne radi Hrvatske i svih nas, da je točno da je u početku nitko nije pomagao ni znao za nju, ali nije ni za Pogorelića, Dražena Petrovića i druge poznate i slavne koji su se probijali u početku samo zahvaljujući svojim vlastitim snagama i naporima i novcu vlastite obitelji; da je javna osoba koja od publiciteta i fotografiranja živi (i gleda na nas s reklama, na primjer, za Jamnicu), da su je uslikali na ulici ispred Glumičićeve ordinacije, dakle javnoj površini (a ne kroz prozorčić kupaonice dok se u privatnosti svog doma tušira), i da je na kraju krajeva, svoje ne baš tako male novce zaradila i da ih može trošiti gdje i na što želi, pa i na estetske operacije, koje joj, ruku na srce, itekako trebaju.
Mogla bih par riječi napisati i o knjizi koju upravo čitam, "Lolita u Teheranu", zbirci eseja i svojevrsnog biografiji iranske književnice i sveučilišne profesorice i borca za ravnopravnost islamskih žena, Azar Nafisi.
U kratkim bi se crtama mogla i osvrnuti na to što su prave životne vrijedosti i prioriteti u današnjem društvu, nakon što sam danas na naslovnici Blog.hr-a pročitala o silnim željama i (uzaludnim) naporima mladih (i onih malo manje mladih) blogera, koji su spremni na sve i ne prezaju ni pred čime ne bi li dospijeli na cool listu.

Mogla bih pisati o svemu tome, ali neću.
Samo ću napisati da je u mom dvorištu, neposredno ispod mog balkona procvao grm jasmina. Njegov jak, opojan miris koji asocira na mistiku Istoka, na ozračje iz 1001.noći, na odaliske i velove, dopire do mene i sada kroz ovu sparnu, gustu večer, punu napetosti i elektriciteta u zraku, dok se u daljini kroz guste oblake probija svjetlost munja navješćujući skori dolazak oluje.


- 21:50 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se