Iliti 3T.
Unaprijed upozoravam da ima gomilu slika i ukoliko to ne odgovara Vama ili Vašem ćudljivom računalu, sad bi bilo pravo vrijeme da napustite ove prostore. Nemojte me psovati ak ipak odlučite ostati na ovim prostorima, upozoreni ste na vrijeme.
A stala sam... ah, da, usrećila sam vas fotografijama i informacijama o Izmirskim željezničkim kolodvorima. Ako ste mislili da je ovo kraj, zajeb.
Obzirom na ogromnu količinu zanimljivosti što ih Izmir nudi, za prvo mrdanje izvan tog dražesnog gradića trebalo nam je hmmm...1 dan. Ili dvije noći, kako vam drago. Dakle, poslije druge poluprospavane noći u ljupkom hostelu Deniz, nakon što nam je naš divni domaćin Ibrahim izašao u susret i premjestio nas iz sobe s nefunkcionalnom u sobu s polufunkcionalnom klimom, krenusmo na naš prvi izlet.
Zapravo, odjurismo, ako ćemo biti precizni - dva patološka kasnila nikako nisu dobar spoj. Na Basmanetu prodavač karata nije baš bio in d mud za cjenkanje, ja sam uvijek za rad i poštenje, a moj mili za uštedu, pa su nam se nekako u rukama našle povratne karte do Selçuka, umjesto do Çamlika (zapravo je i bez točkice, ali mi ga blog editor uporno piše ko jedinicu, pa nek bude obično i)
Jedna od usputnih stanica, značenje imena je "zdravlje"
Par prizora Turske
Željeznička stanica Çamlik
Vozilo ophodara pruge, iz nekog me razloga neodoljivo podsjeća na furgon braće Trotter
A što nas je to vuklo u Çamlik?
Ovo pitoreskno mjestašce nekoliko desetaka kilometara udaljeno od Izmira raj je za vlakoljupce. Naime, ono po čemu je Çamlik najpoznatiji (rekla bih zapravo, JEDINO po čemu je poznat) jest željeznički muzej. Turci se vole hvaliti da je Çamlička kolekcija parnih lokomotiva najveća u Europi. Prilično sam skeptična oko te tvrdnje, pogotovo ako krenemo od činjenice da se Çamlik, kao i većina teritorija Turske, nalazi u Aziji. No ajd, nećemo cjepidlačiti.
Naravno, do muzeja prvo treba doći, a kud bi vlakoljubac nego po pruzi, po najžešćem suncu.
Put do muzeja
Magarad pase po smeću
Iiiiiiiiii, tu smo.
Moje vlakoljubstvo ne očituje se u poznavanju svake tehničke karakteristike vlakova, dapače, tu sam prava tuka. Vlakovi su mi samo na neki neopisiv način lijepi i izuzetno romantični.
(za vlakoljupce među vama, ovo je samo mali dio onog što vas čeka u Çamliku)
Atatürkov vagon, tj. jedan od mnogih kojim je putovao, i detalj kupaonice
Zbog malog broja vlakova koji voze, s razgledavanjem smo morali završiti relativno brzo.
Pogled na jedini Çamlički dućan
Pretpostavljam da znate što znači "dur"
Naše iduće odrediše bio je Selçuk.
Zapravo, više ono što se nalazi u blizini. Kao, na primjer
bazilika Sv Ivana, navodno sagrađena na mjestu gdje je isti pokopan. Imali smo najbolju namjeru vidjeti je i iznutra, no gospodin na ulazu nam je pomrsio planove.
Naime, dok je većina stvari u Turskoj jeftina, ulaznice za muzeje su stravično skupe,te je prosječna cijena ulaznice 10 eura. Ali, postoji opcija zvana Müzekart, muzejska karta koja vam otvara vrata gotovo svakog muzeja, po cijeni od samo 5 eura ako ste student, ili 10 eura ako ste običan građanin. Ah da, i možete ju nabaviti samo ako ste Turčin ili ako imate boravišnu dozvolu. Svi ostali mogu popušiti, i nek izvole platiti punu cijenu karte.
Obzirom da Z ima boravišnu dozvolu, naravno da je već davnih dana iskoristio pogodnost nabave muzejske kartice, a ja sam na dva tjedna postala KyeongAh, dražesna studentica iz Koreje.
Nažalost, spomenuti gospodin na ulazu u baziliku nije bio sklon povjerovati da to uistinu jesam ja, čak ni nakon objašnjenja da je fotografija na kartici stara, prije obavljene plastične operacije. Mislim da su momci koje je pitao za drugo mišljenje u vezi mog slučaja bili manje skeptični, no gospodin s ulaza ipak je ostao pri svom prvom mišljenju da to nisam ja. Tako su nam vrata Ivanove bazilike ostala zatvorena. (a mislim da smo zaslužili ulaz barem zbog truda)
Unatoč prvom porazu, nastavili smo put.
Džamija Isa - Bey i dvorište
Inače, Isa -Bey znači gospodin Isa, tj, gospodin Isus.
Ovdje se, za divno čudo, ne naplaćuje ulaz. Ovo što vidite na slici je otprilike sve što imate vidjeti, pa smo ubrzo krenuli dalje, uspješno odolijevajući prodavačima pred ulazom.
Staro kupalište. Terme, štogod.
Na put prema samom Efezu prepriječile su nam se fiziološke potrebe, pa smo se zaputili do muzeja, vjerojatno jedinog mjesta u Selçuku s normalnim wc-ima. Ukoliko nisam spomenula, tradicionalni turski wc je čučavac, bez vodokotlića, ali s multipraktik kanticom - za ispiranje wc-a i još svačega.
Selçučki muzej nije nešto pretjerano velik (manji od prosječnog zagrebačkog muzeja), ali je meni osobno jako sladak.
Na čemu bih zapela nego na nakitu?
khm...
reci osam - na k... te nosam...al ozbiljno.
U muzeju smo ostali relativno kratko, barem po našim mjerilima.
Kretanje prema Efezu, pokušaj drugi.
A, da ne zaboravim, na putu do tamo prošli smo pored ostataka Artemidinog hrama, jednog od 7 svjetskih čuda antike. Nigdje ne mogu naći svoju fotku, pa vam postavljam onu preuzetu s Wikipedie. U pozadini - Isa - Bey.
Tužno...
Ah, čini se da smo uspjeli stići.
Da, definitivno smo stigli...
U teatru
Celsusova knjižnica u Efezu, te ispred nje jedan mlad i naočit hrvat
Augustova vrata (valjda)
Strop
Malo informacija o Efezu, ne odgovaram za točnost, sve mi je rekla moja prijateljica Wikipedia. Naravno, ponešto i dragi, no obzirom na količinu svega viđenog u Turskoj, ne čudi što nisam baš popamtila najbolje...
(naravno, školsko učenje povijesti nije ostavilo previše vidljivih posljedica...tek fragmente koji se povremeno očituju)
Pa kaže...
Efez je antički grčki, a kasnije i rimski grad na zapadnoj obali Egejskog mora. Za grka, bio je jedan od 12 gradova Jonskog saveza. U rimskom je periodu bio drugi po veličini grad Rimskog carstva (iza Rima, oh čuda li). U prvom stoljeću pr.Kr. imao je 250000 stanovnika, što ga je činilo drugim po veličini gradom na svijetu.
A zapravo...Koga zanima, ovdje sve piše.
Arheološka iskopavanja u Efezu se i dalje vrše (ako se ne varam, jedna je rvatica radila na tome)
(za divno čudo, Z-u je bilo dovoljno reći da je arheolog da bi dobio priliku malo baciti pogled)
I jedna od stvari koja me naprosto oduševila. Javni WC. Dok je danas popularno visiti na špici u Bogovićevoj, u to je doba zajedničko vršenje nužde bilo idealno vrijeme za čašicu razgovora. Mislim da je ovo najpopularnije mjesto u čitavom Efezu.
U Efezu se nalazi i kuća djevice Marije, u kojoj je navodno provela svoje zadnje dane. Nažalost, bila nam je malo izvan ruke, no ionako se mislim još koji put vratiti.
Eh...i tako je stiglo vrijeme za polazak.
Par prizora Selçuka na odlasku, na zadnjoj se fotografiji vide ostaci rimskog akvedukta
Rodice!
Selçučki kolodvor
Zalazak sunca na putu za Izmir
Mala večernja šetnjica Kordonom, pivica u Tyni, i povratak k milom nam Ibrahimu. Već mi je falilo njegovo podrigivanje.
Još jedna noć, a sutra pravac...ma već ćete saznati!
Laka Vam noć!
|