nedjelja, 28.11.2010.

Moja Turska, dio prvi.

Svakodnevne pizdarije u trenutku prosvijetljenja viđene kao najdublje misli. I sjedneš pred ekran, jer takvo što želiš podijeliti sa širokim pukom. I kurac. Izblijedi. Ponovo poprimi obličje običnjaštva i gluposti.

Urnebesno smiješne dnevne situacije, misli, snovi, hah. Ma ludnica, čovječe. Takvo što jednostavno MORAŠ reći ljudima. I opet pred ekranom. I opet nestane, opet se preobrati u nešto drugo, iz čistog urnebesa u vic dana u 24 sata (Što rade huligani iz gimnazije? Prelaze cestu tamo gdje nema zebre. Ha. Ha.).

Stanje ukurčenosti kao normala. Loše, loše.

Sumnjičavost i iritantna navika generiranja naprosto fantastičnih teorija zavjere i inih pizdarija. Ma tko vas ne bi želio u svojoj blizini?

Emocije su sranje.

Imaju tendenciju djelovanja na vaš ionako ograničen um i sjebavanja u svakom mogućem pogledu. Neke su navodno dobre, ali nekako mislim da njihovom superpozicijom ipak završimo u negativi. Još jedan mentalni izbljuvak, oprostit ćete. Ili ne. Kako vam drago.

Sjebu vam percepciju, hej!

Superzgodan frajer uspijeva se transformirati u rugobu, a dok trepnete, lokalni se Quasimodo uspijeva preobratiti u Apolona.

Nije ni čudo onda da je, dok vas ubija odsutnost ljubavi vašeg života, vaše obitelji, vaših prijatelja i rodne grude, Izmir u vašim očima odvratno ružan grad.

Al jebiga, poneki Quasimodo je ipak izgubljeni slučaj, koliko god se vi trudili vidjeti njegovu unutarnju ljepotu.
No, krenimo od početka!

Mislim da se više neću žaliti na hrvatske vrućine (ma serem, naravno da hoću) nakon proživljenog pakla u Turskoj. Čisto po temperaturi.
Fascinantno koju količinu tekućine uspijete izlučiti iz vlastitog tijela samim prolaskom kroz neklimatizirani prolaz od aviona do aerodromske zgrade. A tek se strmopizdismo na oca turaka (čitaj - Atatürk International Airport)… izmirska je klima, puno nepovoljnija od ove istanbulske, tek čekala. Pretpostavljala sam da ću popizditi čekajući na drugi let, no ispostavilo se da je zapravo vrijeme prilično na knap. Od izlaska iz aviona do provjere putovnica cca 15 minuta, a onda je trebalo pronaći terminal za domaće letove na aerodromu valjda nekoliko desetaka puta većem od milog mi zagrebačkog. Još sam se putem susrela s uobičajenom turskom gostoljubivošću – neki me čiča uhvatio za ruku i krenuo voditi put domaćeg terminala, a na pola me puta obavijestio da, iako nisam tražila, niti trebala njegove usluge, trebala bih mu za njegov trud platiti 20 lira (op.a. 10 eura). Sori, aj dont hev eni mani. “jes, mani, mani, 20 lira!” No mani! Ipak me odveo do kraja i razočaran se vratio na “radno mjesto” praznih džepova.

No daaa. Izmir. Prvi nam susret nije prošao u najboljem tonu. Izrazito nestrpljiva jer sam htjela što prije vidjeti dragog, šizila sam za početak kaj su nas kaj smo presjedali s inozemnih letova preusmjerili na međunarodni dolazak, a onda se požurila prva pokupiti prtljagu. I ostala tamo zadnja obzirom da mog kofera nije bilo. Prijava nestale prtljage i svađanje s glupačom na šalteru. Na moje ispitivanje na engleskom (koje je itekako dobro razmjela) uporno je odgovarala na turskom. Tlak mi je skočio otprilike do nebesa, postala sam bezobrazna, glas je postajao sve glasniji i glasniji, i gle čuda, progovorila je na prilično tečnom engleskom. Kad ću dobit svoju prtljagu? Ne znam, možda sutra ujutro. Fakjea!

Izmir. Grad uskih, prljavih uličica, visokih zgrada i naprosto odvratne klime.

Iako tek treći po veličini u Turskoj, Izmir je jebeno ogroman grad. Vožnja od aerodroma do centra (koji je sam po sebi veličine kao prosječni hrvatski grad) traje barem 45 minuta. Kao što rekoh, klima je preodvratna. Grad je smješten u dnu dubokog zaljeva u Egejskom moru, temperature su strahovito visoke, a količina vlage u zraku je jedva podnošljiva. Zapitate se koliko je smisleno tuširati se, obzirom da ste minutu nakon tuširanja već ponovo okupani u vlastitom znoju. Čak i u klimatiziranoj sobi.

Sličica iz zraka (loša zbog sjebanog avionskog prozora, no ako napregnete oči, vidjet ćete)
Photobucket

Po nekim je pričama grad davao po dva stana ljudima koji bi prodali svoje zemljište kako bi se na njemu izgradila nova stambena zgrada. Iz nekog razloga, postojao je fetiš na osmerokatnice. Ceste su uglavnom dvotračne, dakle, prilično uske, a sa svake strane ceste vam stoji po jedna osmerokatnica. Pa vi dišite.
Svako prelaženje ceste je lutrija. Ako je običan građanski auto, možda će stati na semaforu kad mu je crveno, možda će proletjeti kroz semafor taman kad mu se ugasi zeleno, a možda će ga zabolit kita za semafor. Ako je u pitanju taksi, postojanje semafora može se zanemariti. On je u autu, on je jači, i njega se apsolutno ne tiče nalazite li se vi na zebri ili ne. Kao što se to ne tiče ni policije, koja mirno stoji i gleda.
Zapravo sam ih u „akciji“ vidjela samo jednom, dok su pazili na grupu zatvorenika koja je došla na pregled u bolnicu. Umjesto na bolničkom parkiralištu, bus je stao nasred prilično prometne ulice.
Nda. U Izmiru se zaista nema bogznašto vidjeti.

Kordon, šetnica uz obalu. Jedan od ljepših dijelova Izmira, pošteđen visokih zgrada. Na drugoj je sličici džamija koja se tamo nalazi, a na trećoj jedan od najprepoznatljivijih simbola grada, izmirska sahat kula.
Photobucket
Photobucket
Photobucket

Osim toga, jedino što je još možda vrijedno spomena, jest dizalo u židovskoj četvrti Izmira, a koje spaja gornji i donji dio četvrti. Inače, cijeli je grad napravljen na brdima.

Detalj židovske četvrti i zapravo, prikaz prosječne izmirske ulice
Photobucket

Gotovo na samom cilju
Photobucket

I sam Asansor, odozdo...
Photobucket

I odozgo
Photobucket

Pogled s Asansora na Kordon i mali dio Konaka (centra Izmira)
Photobucket

I pogled na naše noge, umorne od pješačenja
Photobucket

Moje su ove desne!

Toliko za početak, možda sam preopširna, možda nisam, a možda su u šumi. Kako bilo da bilo, još ću vas neko vrijeme mučiti sa svojim turskim pričama. Na vašu žalost, bez Šeherezade.

Evo, trebalo mi je samo 3 mjeseca nakon povratka da vam počnem pričati...možda za iduća 3 dobijete drugi dio.
Puno vas voli vaša Lipsy!

| 23:44 | Komentiraj (11) | Print this! | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Copyright © The devil inside - Design touch by: Tri mudraca





Komentari On/Off

< studeni, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Travanj 2013 (2)
Studeni 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (4)
Studeni 2009 (7)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (8)
Kolovoz 2009 (4)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (8)
Ožujak 2009 (12)
Veljača 2009 (9)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (4)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (3)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga
Bla. Žlabr. Žvrlj. Tup.
Kaj mi se po mozgiću vrti.


usta, ops, prsti moji, hvalite me







the other: Moj kreativni

Photobucket


in case of emergency...pichzzz@gmail.com








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se