The devil inside

Skužila sam da sam zadnjih par postova napisala u razmaku od po tri dana, pa sam nekak odlučila nastaviti s time.
Danas samo kratko, ionako nemam puno vremena.

Iritira li vas kad apsolutno nepoznata vam osoba zalijepi svoje oči za vas?

Mene da. I najdražu mi ženu, Schmutzi.
Ona je u zadnjih par dana/tjedana imala više susreta s tramvajskim babama koje su piljile u nju ili dragog joj. I to ne jedan pogled i gotovo, ne da se zakopa u vlastite misli, pa i ne kuži kaj gleda (ovo se meni događa, pa ako naiđete u tramvaju ili busu na gigantsko crvenokoso čudovište koje blentavo pilji u vas, znajte da vas zapravo ne vidim, jer sam negdje drugdje, vrlo vjerojatno u Izmiru), nego iritantno znatiželjno piljenje, ono koje vas natjera da pomislite "jel imam nekaj na faci?", "jesam se negdje zmazala?" ili naprosto "kako bi joj glavu otkinula...".
Ja sam pak ranim jutrom danas išla do faksa. Busom, naravno. Nakon valjda tri sekunde je lik preko puta mog stajaćeg mjesta uspio odskenirati svaki milimetar mog tijela. A gledajući visinu, tu ih je već 1810. I okej, navikla sam već na takve, ali pobogu, koji te vrag tjera da ne mičeš oči s mene tijekom cijele vožnje??!

Schmutzi je reagirala u oba slučaja, ja sam se samo pravila ko da niš ne kužim.

U redu, tko sam ja da ikome zapovijedam gdje da gleda tijekom vožnje?
No ako takvo očito piljenje čini predmetu gledanja putovanje izrazito neugodnim, zašto se onda i ne bismo izborili za svoje pravo na ugodno putovanje?

Malo sam mutava danas, uzmite u obzir da sam se probudila u 5 ujutro (ničim izazvana!), i da sam tek prije par minuta popila zadnji gutljaj svoje jutarnje kave (skuhala sam ju sad oko 9, iliti 21, da ne bi bilo zabune).

Do idućeg vas susreta pozdravlja vaša Lipsy!

(seni seviyorum, mišu moj)