The devil inside

Teško je.
Ja to ne mogu.

Autosugestija je kurva.

Kad strahujem za ishod neke situacije, i u glavi napišem scenarij za film katastrofe vrijedan Oskara, onda će se vrlo vjerojatno to i ostvariti. Tak to nekak ide, s tim da mislim da nisam jedina kojoj se to događa.
Kad je neki težak zadatak preda mnom, i kada pizdim kako ne mogu, kako je užasno, kako je teško, onda i neću uspjeti.
A zapravo je stvar u tome što svoju koncentraciju krivo usmjerim, u očajavanje i stvaranje najcrnjih predodžbi, umjesto da se maksimalno posvetim rješavanju. Prilično sam sigurna da tijekom cijelog mog životnog vijeka preda me nije stavljen nijedan zadatak koji ja nisam bila sposobna riješiti.
Kad pogledam unazad, nasmijem se pri spomenu na neke kakti grozomorne ispite koje "nikako ne mogu položiti".
Neke i jesam polagala po 3 puta, ali najbitnije u cijeloj priči jest da sam ih na kraju ipak nekako položila. I ama baš svaki put sam poslije lupala glavom u zid što sam slušala druge i vraga na svom desnom ramenu kako mi šapću da je nemoguće to proći.

Mislim da nikad to neću iskorijeniti, ali drago mi je što je s godinama došlo i ponešto mudrosti (mada se ne ukazuje prečesto), pa sad u te svakodnevne borbe ulazim s puno više samopouzdanja i snage.
Nekad padnem, no bitno je da sam naučila ustati, otresti prljavštinu i krenuti dalje jača.



I sam znaš da ništa u životu ne dolazi na pladnju.
2 dana nisu nikakvo mjerilo.
Možeš to. I hoćeš. Trebao bi to znati. Ja znam.

Do skorog vas tipkanja pozdravlja vaša Lipsy!