The devil inside

Po tko zna koji put u ovih godinu, sedam mjeseci i trideset dana, otkrila sam toplu vodu. Ili proljev, ops, prolijevanje iste, kao u slučaju s Arhimedom i kadom. Nda.

Najnovija, još nepobijena teorija o tome zašto se stalno svađamo dok je on tam, a ja tu glasi:
„Uslijed međudjelovanja obostranog nedostajanja i nesigurnosti, uz obavezno zadovoljeni uvjet kroničnog nedostatka seksa, dolazi do prijenosa negativne energije između dva tijela različitih naboja“

Opet malo kenjuckam.

Prijevod.

Činjenica jest da smo oboje beskrajno emocionalne budaletine, u mnogo pogleda neshvaćeni od okoline, no međusobno slični. Ponekad čak i shvaćeni. No, kad je udaljenost među nama više od 200 km, kad srce boli od toga kolko si nedostajemo, i kad suze naviru na oči od pomisli na vrijeme razdvojenosti koje je još pred nama...mi mučimo jedno drugo glupostima. Svaka šala, svaki komentar, svaka wannabe-konstruktivna kritika izgledaju kao napad.

Priznajem da sam sklona pogledu na svijet kroz najcrnje moguće naočale (one za varenje), te da svaku izjavu upućenu sebi analiziram. Jebiga, godine izdvojenosti iz gomile naprave sranje.

Ono što pokušavam reći, kad smo daleko jedno od drugoga, kao da postajemo jedno drugom stranci. Odnosimo se jedno prema drugome prema pravilima za ostale. I oboje mrzimo što to činimo (ali nikad to ne vidimo baš u tim trenucima).

Mobiteli su korisne stvarce, ali ne mogu prenijeti pravi pogled, dodir ni pozitivnu energiju (bez potrebe za riječima). A baš ta bespotrebnost riječi mi je najdraža značajka naše veze.

Došao je za vikend. Sve gluposti otpuhnute su jednim jedinim zagrljajem.

A ni prekid apstinencije nije odmogao...no danas neću o tome

Do sljedećeg javljanja, pusu vam šalje vaša fizičarka!