The devil inside

Ja sam frik. Zapravo, mislim da je više fora u tome da to želim biti.

Ko klinka sam se vječno trudila uklopiti u kalupe u kakvima su se „ispekli“ moji školski kolege i kolegice, ali nikad mi to nije polazilo za rukom. Mislim da sam si sudbinu zapečatila već u prvom razredu kad sam na Valentinovo poklonila dečku koji mi se sviđao čokoladicu „Leteći medvjedići“ i nekakav blesavi crtež. Jedina koja je izvela takvo što, nevino derište koje je mislilo da to tak ide. E zajeb, mala... A sad uz to dodajte paničan strah od pasa (kojeg se ni dan danas nisam riješila), i druženje s uvjerljivo najvećom čudakinjom na školi, promiješajte, dodajte jednu žlicu vegete i provjerite što ispadne. Frik. Autsajder. Interesa ko u priči, ali nijedan prihvatljiv ostalima. Bila sam uvjerena da sa mnom nešto ne valja. I šutjela na sve.

Srednja i faks pokazali su se kao sušta suprotnost, barem u smislu lupanja glavom u zid jer nisam proizvod skinut s tvorničke trake. Pogotovo faks koji je oaza za sve vrste neprilagođenih.

No, ono kaj sam htjela reći je da sam oduvijek imala neobične zanimacije. Dok neki briju na odjeću, aute i slična sranja, ja brijem na mostove, tunele i željeznice. Željeznicama me najvećim dijelom zarazio Z. , iako se sjećam da sam još kao mala ludila na miris dizela, zvuk lokomotive koja kreće (nešto iznimno moćno) i romantiku prastarih vagona sa smeđim kožnim sjedalima (naravno, u zagorskom cugu). Za mostove i tunele nemam krivca. Niti objašnjenja zašto ih volim.

Samo mi nije jasno odbijam li nesvjesno voljeti uobičajene stvari jer se bojim običnosti ili to stvarno jesam ja? Zapravo, kad si razmislim, u svakom slučaju, to jesam ja, ali je li to slučajno tako, određeno bogtepitaj čime, ili nesvjesna težnja drugačijem?

Prosvijetlite me!