The devil inside

Često se sjetim tog početka. Tko bi normalan (a zapravo, i tko bi lud) rekao da će divne atribute kojima smo se častili te večeri vrlo brzo zamijeniti nježno šaputanje na jastuku? Ko da je jučer bilo...

Bilo je teško priznati i tebi i sebi da nisam ravnodušna. Bio si zabranjeno voće, isto kao što sam i ja bila za tebe, ali nije li baš ono najslađe...?

Kad sumiram zadnjih nekoliko mjeseci, ni sama ne mogu povjerovati koliko mi se život promijenio. Znaš da sam dotakla samo dno. Da je trebalo smoći snage i vratiti se na tračnice (). I da mi to ne bi uspjelo da nisam imala dovoljno dobar motiv. A mislim da i ti i ja znamo što je to bilo. Tj, tko. Danas mi je teško povjerovati da stvarno imam ovo što imam. Ti si moja najveća dragocjenost.
Često te gledam s divljenjem, kao da te vidim prvi put. Mislim na to koliko te zapravo malo poznajem, iako znam više od bilo koga. Znam kako mirišeš, znam kako dišeš, savršeno poznajem ritam tvog srca... A ipak ima još toliko toga za otkriti. Ponekad mi je teško vjerovati da si stvarno moj, pa ćeš mi morati oprostiti što te toliko često davim svojim pozivima, svojim zagrljajima, svojim poljupcima... Mislim da ćeš preživjeti...teškom mukom.

Vjerojatno bi vječno mogla pričati o tebi (što i drugi primjećuju, khm...), tako da ću skratiti priču.
Jednostavno...hvala ti što si tu. I što si moj.

Volim te najviše na svijetu, i više od toga, i puno puno puno i sve to na entu!!!

Khm, da. Ispričavam se, ekipa, nastavak morskih bedastoća stiže uskoro. Bute mi oprostili kaj sam si uzela za pravo malo ljigaviti? Ma bute...

Pusi vas sve mala zatelebana fizičarka!