PUSTOLOFKA (navigare necessere est ...)

nedjelja, 09.09.2007.

na divljim vodama ili kako pobijediti fobiju




* * *
još jedan izlet iz arhive..
* * *

Početak prošlogodišnjeg lipnja donio je loše vrijeme ,kišu i hladnoću ali unatoč tome uputili smo se u susjednu nam deželu , na rijeku Soču, na rafting i kanjoning.




Putem do našeg odredišta,Bovca,dečki su uspijeli fulati put pa su nam za utjehu stali u ljubljanskoj Zari (mljac mljac) i dok su oni kafenisali mi smo bacile brzopotezni shopping.
Kad smo nakon višesatnog putovanja konačno stigli u Bovec smjestili smo se u malenom ali simpa hotelu ,smještenom u samoj kotlini.
Na okolnim vrhovima još je bilo snijega...ma prizor kao iz bajke..




Brzinski se spremamo,još bržije vozimo i eto nas behind the river...
Ekipa se veseli,cuga ...a ja s zebnjom očekujem početak .
Sa zebnjom; jer oduvijek sam imala strah od utapanja u rijeci i sama pomisao na kupanje ili skokove u rijeku ,užasava me .
Ali...ali....odlučila sam se ufatiti u koštac s tim potpuno iracionalnim strahom i eto me.
Oblačimo neoprenska odijela i sexy čizmice i krećemoooo.
S nama u čamcu i jugonostalgičar Drago,lokalni skiper u srednjim godinama koji se isfurava na bratstvo&jedinstvo.





Za pravo čudno nitko nije ispao iz čamca ,a 90 tak minuta veslanja prošlo je začas (možda i zato što se nisam baš pretrgla od veslanja
Čekala nas je večerica i partijanje u lokalnom disku-štalici.
Jutro je došlo prebrzo; teškom mukom smo se probudile mamurne od prošle noći .
Za kanjoning su predviđene dvije grupe a Marica i ja imamo tu sreću da smo u prvoj koja kreće iza 08 h .
Očekuje nas 3-4 sata penjanja i silaska u kanjon rijeke Soče te hodanje i spuštanje preko slapova ,provlačenje kroz tunele i plivanje u ˝ugodnoj˝ temperaturi rijeke.




Moram priznati da nisam bila svjesna u što se upuštam jer da jesam kanjoning me vidio ne bi .
Počelo je uzbudljivim navlačenjem neoprenskog odijela i kad smo svi bili spremni , krenuli smo.
Prvo nas je čekalo oko pedesetak minuta strmog uspona.
Oni što nisu odustali a bili su još malo pripiti od tulumarenja tu su poželjeli odustati.
Ja sam uživala , jer je planinarenje uvijek bilo kao moje područje što zbog moje kondicije što zbog testiranja izdržljivosti.
Papučice koje smo morali obući kao dio odijela sklizale su se po zemljanoj podlozi tako da je ,prema skiperovim riječima,ovaj početak ujedno bio i najopasniji dio same ture.
A da sam samo znala što me još čekalo..
Nakon skoro sat vremena došli smo do točke na vrhu s koje smo se morali spustiti u kanjon.
I taj dio sam bezbolno odradila iako sam u par navrata skoro pala i pošteno se razbila.
Naposlijetku dolazimo do rijeke.





Svi se bezglavo bacaju i osvježavaju hladnom izvorskom vodom .
Preporučljivo je ,po skiperovim riječima,kompletno se namočiti,kako tijelo ne bi doživilo šok kod prvog skoka.
Haloooooo ??!!
Kakav hm skok!?
bang
Pa kanjoning je hodanje kroz kanjon!
Nemam vremena za paniku jer je ekipa već krenula dalje .
Lagana šetnjica u vodi do koljena po skliskom kamenju stimulativno djeluje kao prava antistres terapija iako razina istog u mom organizmu rapidno skače kako se približavamo prvom slapu s kojeg treba skočiti.
I trenutak spoznaje:svih dvadesetak ljudi skočilo je i krenulo dalje...





osim mene koju skiper preklinje da skoči..
˝ajd punčka pa ni tak strašno,samo ti je 2m visina˝
Ajme ajme..
Prekrižila sam se, zatvorila oči i .....
Trenutak vječnosti od kad sam skočila dok nisam isplivala na površinu..
Srce mi je tuklo ko ludo ,nisam osjećala svoje tijelo i kao u nekom bunilu sam izašla i morala požuriti dalje jer grupa je brzinski šibala naprijed
(pola ih je bilo sportaša avanturista pa..)
Marica mi je kasnije priznala da se pošteno zabrinula za mene,jer iako me zna dvadesetak godina ,nikad nikad nije me vidjela u gorem stanju.
Nakon tog prvog skoka bila sam odmah bolje jer što te ne ubije ...
Ali ,fora s tim skokovima je bila u tome da je svaki slap veći i svaki skok zahtjevniji.
Skiper kaže da ih moramo proći još samo petnaestak..ma zamisli !
Koji mi je vrag bio da sam pristala na ovo?
Ipak preživjela sam;sva promrznuta i izmorena ponosno sam završila svoj prvi avanturističko pustolovni vikend i bila sam ponosna na sebe!
Mogla sam odustati,nitko mi ne bi zamjerio ali ni u jedno trenutku mi to nije palo na pamet.
Nevjerojatno je kakvu nam pozitivnu vibru da prepreka koju uspijemo savladati.
I koliko nam se sve druge stvari čine nevažne i male kad pobijedimo sami sebe.
I ,pošto sam preživjela i (gotovo)se riješila straha obećala sam si prvom prilikom pokloniti jedan pravi avanturistički vikend.

thumbup





- 01:11 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Google
 

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se