PUSTOLOFKA (navigare necessere est ...)

(tri pustolovke u zemlji salse,ruma i opojne glazbe)

Putovanja su mi oduvijek u krvi.
Da kojim slučajem dobijem na lottu život bih provela smucajući se bijelime svijetom s ruksakom na leđima i fotićem oko vrata
Moja prošlogodišnja destinacija bila je Cuba.
Zemlja salse ,ruma ,kilometarskim plaža bijelog pijeska.
˝Zašto Cuba?˝ pitali su me .
A zašto ne !
Prije desetak godina u mom poštanskom sandučiću našla se razglenica s Cube.
Iako sam tada o toj čarobnoj i dalekoj zemlji znala vrlo malo ,žive boje razglednice bile su dovoljne da si obećam da ću i ja jednog dana ispisivati slične postcards.
Odlučih posjetiti je što prije ,dok je Fidel živ i dok ruka kapitalizma nije dotakla taj mali raj i izmijenila sve mirise, okuse i dušu te zemlje.
Let iz Zagreba preko pariškog Charlles De Gaullea do Jose Marti u Havani; do France dva sata leta pa dva sata stop overa i desetak sati leta do Cube.
Prvi susret s Cubom je bio...pa,zbunjujući.
Kako se aviončić spušatao tako su mutni obrisi poprimili konkretnije oblike jer svaka zemlja iz zraka izgleda drugačije.
Cuba iz zraka su palme i obala koja me ostavila bez riječi...
Odmah po dolasku valjalo je pomaknuti satove na lokalno vrijeme koje je bilo -6 sati
Čekala nas je još temeljita kontrola dokumenata i prtljage i upoznavanje s policijskom diktaturom države.
Svi smo morali proći kroz jedan od 15tak kiosk- šaltera koji su svi pod video-nadzorom a u svakom od njih se nalazi policajac koji je posebno pažnjom pregledavao naše putovnice i u čudu gledao naše fotke valda uspoređujući umorna i zgužvana lica s vedrim facama sa sličica.
Dok stojim pred šalterom, moje supu(a)tnice čekaju udaljene nekoliko metara da i one dođu na red.
Gužve su velike a procedura kontrole je temeljita i spora, no Cubancima je pojam vremena ionako vrlo relativna stvar.
Kraj njih naši dalmoši su amateri..
Kad su snimili da smo ok i da nismo Castrovi neprijatelji ,stavljaju nam štambilj na turističku kartu za koju smo upozorene da ju moramo čuvati i vratiti po izlasku iz zemlje.
Zanimljivo je da ne udaraju nikakv žig u putovnicu kako putnik ne bi imao problema s amerikancima jer su oni svojedobno odbijali vizu ljudima koji su imali cubanski žig u putovnici.
Probijajući se prema imigracijskom uočila sam, u mnoštvu zastava i našu...jupi...iako nije bilo razloga za juupi jer nas je striček Zoki iz agencije upozorio da Hrvatska nema konzularno predstavništvo na Cubi i da se bilo što desi nastalo bi sto problema jer nema potpisanih raznoraznih međudržavnih ugovora ..
Dakle, čuvajte putovnice,čuvajte pare i ne nosite glavu u torbi...a mi smo se toga namjeravale itekako pridržavati..
Mene ,a mislim da i sve druge Europljane ,začudilo je ponašanje i izgled službenih osoba na aerodromu.
Sve žene su nosile ultra kratke minice s mrežastim ,čipkastim ili ultra tankim čarapama
Namazene tiptop s što kričavijim ružom na usnama.
Muškarci su se osmjehivali i namigivali svemu ženskom što je prošlo kraj njih.
I svi,ama baš svi , su pušili i tresli čikove na pod koji je pak bio čudesno čist kao da su mali crni vilenjaci prolazili metlama i brisali opuške i pepeo..
To se itekako kosilo sa strogim režimom na ulazu u zemlju ali kasnije ćemo vidjeti još tolike kontradiktornosti da ćemo na ovo i zaboraviti.
Nakon prolaska svih mogućih kontrolnih točaka i nebrojenog skidanja stvari i pražjenja ručne prtljage pustitli su nas da odjurimo van na svjež zrak gdje nas je strpljivo čekala predstavnica naše agencije koja nam je dala neke osnovne informacije te nas uputila prema busu za hotel.
Vani je puhao topli vjetar ,sličan onom koji kod nas u Dalmaciji nosi kišu.
Ovdje kiši nije bilo ni traga jer travanj je bio poznat kao najsuši mjesec .
Svuda oko nas crvena zemlja,neiskorišten prostor i ogromne stoljetne palme koji je vjetar razigrao u ,kladim se ,neku vrstu salse.
Dva sata od slijetanja u Havanu i ukupno šesnaaest sati od polaska iz Zagreba bile smo u hotelu.
The Plaza je hotel u samom centru,5 min od Capitolija i najstariji je hotel koji radi bez prekida .
Smjestili su nas u prostranu trokrevetnu sobu na četvrtom katu,koja je bila namještena u neokolonijalnom stilu u rozim tonovima, a samo kupaonica je imala 20tak kvadrata.
Nakon ukusnog i obilatog doručku bile smo spremen za akciju.
Sve je to bilo dio avanture...a naša je tek trebala započeti.
Čekalo nas je desetak dana egzotike,salse ,ruma,sunca i..
Čekala nas je Havana,
Da doživimo jednu drugu kulturu i proživimo nešto drugačije.
Za upoznavanje grada kao što je Havana ni mjesec dana ne bi bilo dosta
Unajmile smo vodiča,mlađahnog profesora povijesti, Bernardina, koji nam je obećao ponuditi najbolje od najboljeg..
Havana je nije samo glavni grad Kube već je i najveći grad cijele karipske regije s 2,5 mil.stanovnika.
Geografskim položajem smještena 144km jugozapadno od Floride ali po svemu ostalom miljama daleko od zapadnog civilizacijskog obruča.
U staroj gradskoj jezgri preplavilo nas je šarenilo mirisa,zvukova i velikog otvorenog prostora.
Kad smo se odmakli od užeg centra ostale smo šokirane redovima ljudi koji od ranih jutarnjih sati čekaju autobuse bez voznog reda
Pošto je javni prijevoz nesređen svako prijevozno sredstvo (osim autobusa koji prevoze turiste) obavezan je zaustaviti se i povesti ljude što vrijedi i za stočne kamione i šlepere ili bilo koji privatni automobil.
Zanimljive su im i tablice na autima,raspoređene po svrhama i bojama.
Žute su za privatna vozila, plave i crvene su državna vozila,zelene su vojne, a crne su turističke ili/i diplomatske.
Mi smo imale želju rentati prastari plavi auto iz 55 ali nismo uspjele jer sva ta stara vozila imaju žute privatne tablice, a nama kao strankinjama dopušteno je bilo voziti se isključivo taksi vozilima u državnom vlasništvu.
Havana je strašno dinamičan grad koji plijeni svojom arhitekturom ali i kontrastima.
Havana Vijeha je stara gradska jezgra,s mnoštvom kulturnih znamenitosti.
Muzej revolucije i Moderna galerija,prekrasna zgrada španjolske ambasade i Capitolio su samo neke od njih.
Capitolij ,mala kopija američkog Capitola danas je muzej.Gradilo ga je više od pet tisuća radnika oko tri godine;sagrađen je 1929.pod paskom Gerarda Machade a gradnja je stajala vrtoglavih 17 miliona dolara a do 1959. je bio sjedište kubanskog kongresa.
Šetnjicu smo nastavili do Centro Havane te do luke & muzeja ruma.
Ne znam ni sama koliko smo dugo hodale ali bile smo totalno iscrpljene od vrućine jer oko podneva je bilo blizu 40°C (!)
Posjetili smo La Bodegitu i Floriditu, legendarna mjesta gdje je Hemingway redovito kratio vrijeme omiljenim koktelima Mojito i Daiquiri.
Kokteli su inače na svakom koraku, a uz cijenu od 1 € vrlo pristupačni (jeftiniji od vode) tako da se od Mojita i Cuba Libre nismo odvajali svo vrijeme.
Posjetile smo i muzej čokolade i u prestravično klimatiziranom prostoru ispijale hladnu & toplu čokoladu,imajući prilike vidjeti manufakturnu izradu bombonjerica koje smo i same degustirale.
Sama Havana zaista nudi doživljaj 24 sata na dan.
U bilo koje doba noći,na ulicama je sve puno ljudi,svi plešu, pjevaju ,vesele se uz dim cigare i neizostavni rum .
Mi smo imale osjećaj da smo ušle među kulise svima nam znanog filma iz ranih osamdesetih.
A ljudi..ljudi zanimljivih lica jer kubanski preci su došli sa čak četiriju kontinenta:Indijanci,Španjolci, Kinezi i afrički crnci .
Te izmiješane crte lica mogu se prepoznati na prolaznicima koji će svako fotografiranje jako dobro naplatiti..
Bernardino nam je taj razgled pošteno naplatio;oteo je svakoj po 15 eura ,što je bila cijena kao za nas,da bi kasnije u našem hotelu pitali njegovu kolegicu iz iste agencije za preso i segnorita je rekla da bi nam uzela po 10eura.
Bernardino je zaokružio turu po najvažnijim mjestima grada koja su must see iako taj dan nismo vidjele ni pola od planiranog,ali nakon cca 5 sati hodanja mi smo bile raspoložene samo za taxi koji će nas odvesti na plažu.