srijeda, 31.05.2006.
MOŽE POMOĆ? ANYBODY?
Svi me pitaju zašto me nema tako dugo, pa da ne ostavljam među komentarima post koji će malo tko vidjeti, evo da vam se javim ovako. Kao prvo, trudim se konačno diplomirat pa mi učenje oduzima dosta vremena. Eto, prošli tjedan dobila 5 iz psihologije (hmmm, postala štreber kao apsolvent, sve petice imam, što i nije tako loše). Drugo, malo nam se kadar rasipa na poslu u zadnja dva mjeseca pa nas fali pa nama preostalima prebacuju dodatne poslove tako da si jedva mail stignem pregledat a kamoli da pišem nešto. A nije da nemam inspiracije, al ne stignem, ljudi moji. Kad cijeli dan blejiš u kompjuter i tipkaš li ga tipkaš, stvarno ti se navečer ne da ni upalit tu mašinu. I treće, ja bih zaista voljela da se ovaj moj blog konačno pokrene u željenom smjeru kako je i zamišljeno, al me koči ograničenje o postavljanju slika. Evo, dobila sam u subotu prvu ispovjest na mail od osobe kojoj se u zaglavlju vidi samo pseudonim (divna li je ta današnja tehnologija pa se možeš kamuflirat i sakrit kako ti paše). Lijepo netko napisao što ga je tištilo, malo ukrasio pisamce i poslao mi, al ja ga DO VRAGA NE MOGU OBJAVIT OVDJE JER PRELAZI ONIH 20 NE-ZNAM-TI-JA-ČEGA-AL-NISU-KILOMETRI! Pa se sad pitam, kako bi se moglo oblikovat blog a da ostane na ovoj domeni, ali da je slobodno postavljanje slika svih veličina pa da ih klikom na njih čak možeš i povećat. Ha? Kako, kako?! Mislim si ja, kad bi barem to prvo pismo objavila, i drugi bi shvatili da im jamčim totalnu diskreciju, pa bi se lavina ispovijedi konačno pokrenula. Pa da vidimo šta se sve krije u nama.
Eto, toliko od mene za sada. Možda čak i odvojim tajne od ovog bloga, pa ovaj malo preformuliram, pa nek mi ostane kao ispušni ventil, a drugi neka striktno bude prva hrvatska ispovijedaonica. Uskoro ću otvoriti i poštanski pretinac, al sve mi je to đabe jer i da skeniram nečije pismo ili dopisnicu, opet će biti veća od dozvoljenog pa mi je neće prihvatit. A još me spomenulo nedavno u Glasu Istre! Zato molim ili kreatore bloga ili nekoga od vas, dragi moji kolege, da mi pomognete da zaista uspostavim kako treba tu ispovjedaonicu. Hvala i puse!
- 18:41 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 08.05.2006.
REQUIEM
Danas sam se htio sabrati. Ustati, istuširati se i obrijati, otići u kafić popiti kavu. Netko će biti tamo, netko je uvijek tamo. Ali ja sam još uvijek u krevetu. Borim se između bjesne želje da ustanem i otresem sa sebe minulu noć, i ispraznim mjehur koji prijeti eksplodirati, i teškog tijela uzdrhtalog srca čije jecaje kontroliram bolnim stiskanjem vilice. Noćas sam te opet sanjao, vedru, nasmijanu, tako poželjnu. Pričala si mi nešto što te vrlo oduševilo. Opet si otkrila nešto zanimljivo u ovom šugavom svijetu. Ali ja to nisam čuo. «Oprosti, draga, ali ja ne mogu skinuti pogled s tvojih prekrasnih usana», rekao sam i dodirnuo ih lagano prstima. «Mmm, koji si ti laskavac», nasmijala si se i poljubila me. «Ali ovo ti moram reći! Slušaj me minut, daj», rekla si i nastavila objašnjavati… ha, ha… onako, na svoj način, mašući rukama.
«Tvoje ruke u neskladu, između zbilje i sna…» Odjednom mi ovaj poznati zvuk prekine sjećanja. Uznemirio sam se još više znajući kuda ovo vodi. Obožavala si tu pjesmu a ja nemam pojma kako se zove. Mislim da je od Azre. Često si ju pjevala kada sam dolazio kući i promatrao te u nekom čudnom raspoloženju. Tjeskobno bih te pitao «Srećo, jesi li ti sretna sa mnom?», a ti bi smiješkom i zagrljajem govorila da pitam gluposti. Oduvijek sam se bojao, od prvog trena kad sam te sreo, kada si me zaludila pogledom. Bila si mi tako blizu, a opet izvan dosega. Ti, školovana djevojka, a ja običan konobar. «Bitno je tko je kakva osoba, a ne tko ima više škole», govorila si.
Pripaljujem cigaru i ushodam se po kući kao da ću tako pobjeći vragu. Ali kada on dođe po svoje, nikada ne odlazi neobavljena posla. Zastajem pred linijom. On me šćapi ledenom rukom za srce a drugu mi gura prema play dugmetu. «Još uvijek te volim, da li to znaš?» O, bože! Taj CD je još uvijek u liniji! I tada sve ode s vragom. Jednostavno prokinem i raspem se na milijarde sićušnih kapljica. «Hajde uzmi me sa sobom, uradi mi sve što znaš..» Volio bih se dohvatiti s onim tko dozvoljava da mladi umiru od moždanog udara. To je još jedan od razloga zašto želim da umrem, Lucija.
- 12:42 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
srijeda, 03.05.2006.
Zlokobna samotna noć
Ćuk je uporno sa smokve u blizini prozora ritmički ponavljao svoj sablastan zov. Iz prizemnog stana čuli su pijani visoki tonovi trojice bauštelaca koji su se ponovno svađali oko neke sasvim nebitne stvari, samo da bi nakon praska razbijenih tanjura pali jedan drugome u zagrljaj, rekli si "volim te, prijatelju… Ti si moj najbolji prijatelj, jes' čuo?" i zapjevali kasneći jedan za drugim. Zavjese su se lagano micale a dašak koji je prolazio kraj njih natjerao je plamen svijeća da zaleluja i poigra se sjenama na zidu. Srce joj je još jednom zastalo na tren, osjetila je kako joj se koža na golom vratu naježila, a noge i obrazi su joj obamrli od trenutačnog straha. Uzdahnula je polako i duboko i tužno se nasmiješila praznoj sobi.
Svrnula je pogled od najmračnijeg kutka stana i lijeno ga uperila prema glazbenoj liniji. Još jednom je uzdahnula ugledavši kutiju Balaševićevog CD-a na liniji i već kada se cijelo tijelo spontano trznulo da uzme daljinski u ruke, svladala se. Bilo bi još gore u ovakvom stanju pustiti baladu. Suze su i onako prijetile probiti stisnuto grlo i učiniti ovu noć još jadnijom. Najbolje bi bilo da je i ona izašla kao i on ne hajeći za pojam bračne zajednice, ali kao i uvijek vrag je igrao igru do kraja, igru već tako dobro poznatu i prozirnu. Svi su bili zauzeti u tom trenutku, svi koje bi sada rado imala uz sebe samo da se ne osjeća tako prokleto samom. I svi su se zabavljali. Poslala mu je poruku prije pola sata unaprijed znajući da se još jednom ponižava jer on neće ni odgovoriti ni nazvati. Mrzila se još više zbog toga, pitajući se po milijunti put zašto uopće ljudi stupaju u bilo kakav suživot ako ga ne žele dijeliti sa svojim odabranikom. "Pa, znaš valjda!", pomislila je i cinično se osmjehnula, "samo zato da ne bi zatekli prazan stan kada konačno u neko doba noći odluče doći kući. Da bi ipak pojeli nešto kuhano i da si ne moraju samo prati robu! A i lakše je brusiti onoga koga nađeš kući nego svako toliko tražiti ko će ti dat!".
Od takvih je misli zapeče želudac i ona ponovno posegne za preostalom žućkastom tekućinom u boci na stolu kako bi ugasila rastući bijes u sebi. Ponovno je otvorila pretinac s porukama na mobitelu i gledala koliko je "poslanih" za obrisat. Previše, sto pet. Počela ih je otvarati jednu za drugom, čitati i brisati, a većina njih zvučala je kao da su kopirane: "Zlato, kad ćeš doć? Ne da mi se biti sama. Nedostaješ mi.", "Ili dođi kući ili dođi po mene, neću biti sama!", "Ćeš brzo, srećo?", "Zašto mi se ne javljaš? Zovem te već sat vremena ali si stalno nedostupan. Nazovi me barem da te čujem.", "Mrzim ove noći koje provodim bez tebe. Uvijek su ti svi drugi važniji od mene, pa se ti ljuti koliko hoćeš.", "Šu, kreni doma, zlato, šta me nisi poželio?" i tako unedogled. Glupačo! Nisi se za to rodila!
Ali ova je noć bila donekle drugačija jer ju je neprestano pratila neka neobjašnjiva jeza i kao da ne može upravljati sobom, svako toliko je pogledavala prema vratima. Provjerila je već triput, sto posto su zaključana. Uh, već je ponoć. Ah, nema njega još nekoliko sati, a sutra će leć spavati čim dođe s posla, da izliječi mamurluk i skupi snage. Osjetila je da bi mogla zaspat bez okretanja sobe, onako, taman, a ni dim cigareta više nije imao mjesta u plućima. Ugasila je tek zapaljenu cigaretu, upalila svijetlo i pogasila svijeće, pa krenula u sobu. Standardna rutina samoće… Upali svijetlo u sobi, ugasi u primaćoj, pa opet ugasi svijetlo u sobi. Imala je pravo, alkohol ju je lagano uvaljao među jastuke i nije dozvolio pristupa javi. Zadnje što je čula bili su pijani glasovi bauštelaca ispod prozora začuđujuće smanjenih decibela.
Nešto ju je trznulo usred sna i probudilo svijest iako nije mogla otvoriti oči. Osluškivala je ali nije čula ništa. "Ah, evo ga. Sigurno je došao mrtav pijan. Sad će počet ako je nadrkan…", pomislila je i okrenula leđa njegovoj strani kreveta. Već ju je lagano obuzimao bijes i odjednom se osjećala potpuno trijeznom kao da uopće nije prije nekoliko sati teturajući krenula do kreveta. Iako se trudila ponovo zaspati, svako čulo joj je bilo na maksimumu, ali oči još uvijek nije mogla držati otvorenima. Učinilo joj se kao da je čula neko šaptanje, no pomislila je da to možda on uzdiše dok se trudi razodjenuti se pijan ko Zemlja. Stisnuo je kvaku za dole i ona se još više stisne u položaj fetusa okrenuta leđima prema njemu. "Fuj, koji smrad! Dobro se oblokao", pomislila je kad je znojna šapa uhvati za rame. Trznula se da mu se otrgne, a onda ju je otkrio. Mrzila je to davljenje usred noći, jer je znala da neće moći još satima ponovo zaspati tako da će sutradan biti još nervoznija. U namjeri da skoči u sjedeći položaj i saspe na njega gnjev, okrenula se na drugu stranu a grlo joj se stegnulo toliko da je imala osjećaj da će se ugušiti od zraka koji je zaostao na izlazu. To nije bio on. Dugačke grube ruke zgrabile su je za ramena i pritisnule uz krevet, a drugi mračni lik već joj je na usta stavio smrdljivu i prljavu kuhinjsku krpu. Ječala je u nju ali to nije bilo dovoljno da bi je netko čuo. Imala je osjećaj da će joj taj zagušeni glas izbiti oči iz duplji i probiti bubnjiće. Mlatarala je nogama u namjeri da visokog nasilnika dohvati po rebrima i odgurne od sebe, ali on je već prebacio noge preko njezinih. Onaj drugi, mlađi, već joj je vezivao ruke nekom grubom špagom i u jednom se bljesku sjetila da su prije neki dan stavljali novi štrik za rublje. Pozlilo joj je i molila je Boga da ne povrati sad jer bi se zagušila u vlastitoj bljuvotini.
- Hajde, skidaj se, što čekaš!, šaptao je visoki držeći joj uzdignute noge kod gležnjeva toliko čvrsto da joj je zaustavio protok krvi. Mahala je glavom govoreći "ne", ali on se samo osmjehnuo i dodao:
- Ajde, ajde, šta te košta da nam malo daš? Nije to sapun pa da se troši. He, he, he!
U mislima je dozivala onoga koji bi trebao biti ovdje da ju zaštiti, koji je trebao doći na vrijeme i ništa od svega ovoga se ne bi događalo. Mlađi se namjestio između njezinih bedara i grubo gađao u mraku. Pomislila je kako će joj popucati sva koža, a kada je napokon ušao, shvatila je zašto silovanje boli. Pomislila je kako nije bila ovako uska, zakočena i suha niti dok je bila djevica. Vrištala je u krpu a suze su joj se slijevale u uši. Nije više otvarala oči a u sebi je kao mantru ponavljala "O, moj Bože! O, moj Bože!". Pokušavala se još jednom nekako izviti da se izmakne ali bili su preteški. Mrzila ih je što joj uništavaju život i dostojanstvo, mrzila je njega što nije došao na vrijeme i mrzila je sebe što je toliko slaba da im se ne može suprotstaviti. U jednom paničnom bljesku glavom joj proleti pitanje jesu li joj plodni dani ili ne, i obuzme je još veći očaj. Mali je bio gotov i napravio je upravo ono čega se najviše bojala. Nije mario, zatrovao ju je svojim sjemenom. Na brzinu su se promijenili za mjesta i s nekom dozom zadovoljstva shvatila je da je starijem omlohavio. "E, idiote, pa to alkohol i radi…", pomislila je i otvorila oči. On kao da je shvatio što je pomislila, ošamario ju je punim dlanom i osjetila je kako joj se krv slijeva u grlo a cijela lijeva strana lica otiče i treperi. Iz dvorišta se začuje neko lupanje i oni se ukoče kao mačka kada ugleda miša i sprema se za napad.
- Hajmo, dosta je, mogao bi nas ko i zateć!, reče mlađi sav uznemiren.
- Jebe se tebi, neću ja suha kurca otić odavde!
- Ne seri! Hajmo! Jesi lud?, reče mlađi već stojeći na vratima.
Stariji je bjesno pogleda i zgrabi je za vrat čvrsto stisnuvši. "O ne!", pomislila je uspaničeno, "samo ne to! Nemoj to radit, molim te!". Ali on je samo prošaptao:
- Zucneš li nekome nešto, vratit ću se i dokrajčiti te, jel ti jasno?
Ustao je i on i, nažalost, uspjeli su se spustiti do stana. Iako je htjela odmah ustati i nazvati policiju, nije se mogla ni pomaknuti. Zgrčila se na krevetu i plakala bez glasa, a u glavi joj se vrtio film s groznim scenama koje su je još više mučile nego oni. Tijelo joj je nenormalno drhtalo a kada je kleknula u namjeri da ustane, noge kao da su se pretvorile u želatinu. Ipak je odlučila otpuzati do kuhinje, uzela je nož i oslobodila ruke, maknula gnjusnu krpu i pomislila kako su zaista bili samo pijanci željni seksa, jer su za sobom ostavili brdo dokaza ni ne sjetivši se da ih uklone. Gledala je u telefon ali se odlučila za kupatilo želeći se oprati. Kao da ju je neki anđeo pratio, odjednom joj sine da to ne smije učiniti jer je i to dokaz, pa zatvori vodu i krene prema telefonu. Nazvala je policiju kada se on pojavio na vratima i upalio svjetlo. Bila bi ga ubila taj čas samo zbog njegovog bijesnog pogleda i oblaka alkohola koji je lebdio oko njega. I u tom beskrajnom mučnom trenutku njoj prvi put proleti kroz glavu "A šta će on reći? Isuse, a šta će on reći?! Odbacit će me sto posto! O bože dragi!!!". Iznad ovih misli lebdjela je zlokobna ledena kiša mržnje koja je prijetila zasuti je uvjerenjem da se ništa od svega ovoga nije desilo samo da je bio s njom kod kuće…
- 09:12 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
