Umjetnik od formata ili, kako u istoj koži žive njih trojica: slikar – pjesnik – multimedija mag?!
U ovom našem vremenu brze zarade, trčanja za profitom i pomanjkanju vremena, svi pričaju o otuđenju, izolaciji čovjeka, njegovoj osamljenosti i povlačenju u samog sebe. Neka istraživanja pokazuju da je sve više prisutno virtulano – internetsko upoznavanje ljudi, odnosno da je čovjek toliko postao nesiguran i usamljen da putem virtuale pokušava upoznati druge ljude, prikrivajući ili uljepšavajući vlastiti identitet.Razmišljajući o tome, došla sam do zaključka da to nije slučaj s Vama. Vaše djelovanje putem interneta uvijek je transparentno, nema skrivanja iza izmišljenih identiteta. Pristupate ljudima u tom čudnovato lijepom, velikom svijetu otvorenog uma i srca i na taj način uspijevate upoznati i povezati ljude s raznih strana, paralela i meridijana. Na pocetku sam i ja imao od svega toga novog, „pune gace“! No, biti iskren sebi to mi je uvijek bilo najvaznije. Ja vec duze vrijeme tocno znam tko sam i sto hocu, zasto bih se onda kamuflirao iza ne znam kakvih krinki? Uvijek sam bio jako komunikativan i otvoren i samo kao takav mi je moguce otvarati vrata i pronalaziti puteve. Vazno mi je da me onaj drugi preko puta mene ili „preko linije“ osjeti. Imam jednostavno istancana cula. Vec nakon prve izmjene e-poste znam da li cu dalje nastaviti komunikaciju ili ne. Mogu osobno tvrditi da imam uglavnom jako dobra iskustva! Mozda zato, jer me i zanimao u biti – dobro! Pozitivno mislim i sa time mi uspjeva zaraziti ljude, zivotinje i biljke. Zato me neki valjda i zovu: Vlado, virus! Možda se riječ „karizmatičan“ pomalo ofucala od silne, često neprimjerene upotrebe, ali to je jedina prava riječ kojom bih opisala osobu Vlade Franjevića. Nevjerojatnom energijom i kreativnošću uspjevate spojiti naizgled potpuno različite svijetove. Poštujući različitost, a opet nepogrešivo pronalazeći dodirne točke, sličnosti koje su važne kako bi se ljudi povezali, otkrili da o mnogim globalnim problemima današnjice imaju slična razmišljanja. U medjuvremenu sam se doista naslusao ne mali broj komplimenata. Od nekih kad sam ih prvi put čuo, mi se lice zacrvenilo cini mi se! Sam se pak vec duze vrijeme osjecam kao simbioza Isusa Krista, Jamesa Deana i Don Quihota! Ta i takva pak simbioza daje valjda, kak vi velite, karizmaticku primjesu mojem bicu! Iako, kad malo bolje razmislim - karizmatičnost mi se uopce ne šika i to dakako da nisam niti zelim biti! Nije mi dugo bilo jasno kak djelujem na van i bio sam samokritican, ali na neki nevaljao nacin. No, redali su se komplimenti od strane predivnih ljudi, znanstvenika, profesora, hodajucih enciklopedija ako bas hocete da se izrazim tak, koji nisu zbilja imali niti jednog razloga uvlaciti mi se il' obradjivati me na bilo koji nacin! Bitno je, jako je bitno, ljudima ukazivati na njihove talente a ne stalno na urodjene im mane i nasljedna mozda svojstva negativnog predznaka! Lako je nekoga unakaziti, popljuvati, ubiti ga u doslovnom ili prenesenom znacenju ali – treba moc rodit zdravo dijete! Danas sam presretan da sam na put na kojem sad stojim krenuo iz mulja i gliba jedne odredjene nulte tocke. Dezorijentiran. Samo najjaci ostaju! Trenutno se zbilja osjecam mentalno jak, a iskustva koja sam pak do sada skupio potkrepljuju tu snaznost. Jako sam radisan, kreativni mi moj rad čini posebno zadovoljstvo. Govorim jako dobro i pismen sam na dva svjetska jezika, i to sve bez polazenja nekih posebnih skola jezicnih. Nego vlastitom voljom, vizijom, ciljem. Ljude povezuje ista energija, najcesce kreativna energija. Ljudi su zaboravili nazalost oslanjati se na intuitivno jer su zabrijali da im je samo pamet dovoljna. A to pak ja smatram skoro pa gluposcu! Vrlo je interesantan Vaš projekt „Spiralni kanal“ do sada realiziran u dva navrata: 2004.g. s temom „Izolacija“ u Estoniji te 2005.g. u Srbiji pod nazivom “Kad bih bio Srbija...“ Iako ste slikar i pjesnik po vokaciji, ovaj je projekt iziskivao i izvrsnu fizičku kondiciju, radi se naime o teškom fizičkom radu – nekoliko uzastopnih dana košnje, kopanja, iskapanja. Čovjek u svom iskonskom sudaru sa žilavošću zemlje. Hm, prvo ovdje moram opisati o cemu se u stvari radi(lo). U Estoniji sam, u sklopu jednog umjetnickog seminara koji je te godine nosio naziv "Izolacija" po prvi put poceo razvijati konzeptualno, viseslojno djelo cija je sredisnjica bila fizicko djelovanje na rubu manje sume, pokraj malog jezera u selu Mooste. Oko 40 km juznije od drugog po velicini grada u Estoniji. Prvo sam morao pokositi oko 100 kvadratnih metara visoke trave i draca a da bih mogao kopati spiralni kanal sirine oko 60 cm. Spirala se na kraju sirila 5 m dijametralno a kanal se spustao iz nulte tocke u sredini pa do 170 cm dubine. Iznad povrsine sam instalirao drvenu spiralnu konstrukciju tako da je jedna spirala zaorala zemlju a jedna se dizala u vis! U noci prezentacije je oko 30 ljudi iz sela hodilo u procesiji do novonastalog ritualnog mjesta u cijem smo sredistu stajali kolega mi Marcus Williams iz Aucklande, Novi Zeland, i ja. Marcus je imao zaruljicu na celu sa kojom je osvjetljavao citajuci tekst pisma kojeg sam dobio iz Tel Aviva, a koji je dakako imao veze sa zadanom temom. Prica o spiralnom kanalu je, rekao sam viseslojna. Viseslojna zato jer postoji "predigra", "igra" i "doigravanje"! U "predigru" spada moj poziv mojim prijateljima, kolegicama i kolegama i ostalim manje ili vise slucajnim korespondentima po cijelom svijetu da mi posalju svoje priloge sa zadanom temom. Ti prilozi su za Estoniju bili samo tekstulanog oblika a za Srbiju tekstualnog i grafickog! O temi "Izolacija" izjasnilo se cini mi se 14 ljudi iz Hrvatske, Srbije, Njemacke, Svicarske i Izraela. Medju tih 14 je bilo, hrvatskom javnom zivotu i te kako poznatih ljudi kao npr. eminentna nam spisateljica Sanja Pilic, ili Drazan Gunjaca. Te gospodin dr. Emil Cic, itd. To su dakako ne mali komplimenti mojoj ideji. Radilo se o najslobodnijoj interpretaciji pojma "izolacije" tako da sam dobio priloge kako politickog konteksta, tako i pjesnickog i beletristickog zanra. Najinteresantniji mi je bio ipak na kraju prilog kojeg sam dobio od tada sedamdesetsedmogodisnjeg Jakoba Kaplana iz Tel Aviva. Zasto? Prvo, zato jer njega nisam sam pozvao, nego ga je informacija o mojem projektu snasla tako da je njegova prijateljica u Liechtensteinu procitavsi u ovdasnjem tisku o mojim nakanama, istog o tome izvjestila, mislivsi, da bi Jakoba to moglo zanimati. Pa mi se isti doista javio i poslao mi njegovu potresnu pricu izolacije one vrste, koju je kao mladic prezivljavao bas u Estoniji! I pored njegove tmaste price dao mi je do znanja da su Estonci dragi ljudi i da ce mi se tamo zasigurno svidijeti! Cijeli dogadjaj one noci u sumi pored malog jezera u Estoniji, nakon posebno dobrog Marcusovog citanja, bio je ispunjen sa posebnom vrstom poetske mistike da sam ostao totalno zatecen i da sam osjetio da sam u nesto dodirnuo sto je velik dio i najdubljeg dijela mene a cega do tada nisam uopce bio svjestan! Leteci iz Tallina preko Helsinkija natrag za Zürich stalno sam se pitao sto je to bilo, sto se to dogodilo tamo u stvari? Cemu spirala? Pa to je kao simbol u biti - "nista posebno". Time se bave skoro pa sve nauke, isti simbol se moze slijediti kroz povijest umjetnosti, u arheologiji, antropologiji, medicini, astronomiji, mikro i makro univerzalnim i fizikalnim zakonima energetskog gibanja... Dakle, nista posebno! No, kako je ispalo na kraju - za mene osobno, od posebne vaznosti. Zasto? Vrativsi se natrag iz Estonije, poceo sam listati po svojim starim crtezima, pregledavati fotke svojih slika i - ostao totalno zatecen! U najvise njih svih nalazila se ocigldna ili samo lagano naznacena spiralna forma, simbol spirale! Ja toga nisam bio svjestan! Nikada prije. Nevjerojatno! Morao sam prijeci tocno taj i takav dio puta, kopati spiralni kanal u crnici i ostalim sedimentima jedne estonske sume, da nadjem vazan odgovor o mojem vlastitom bitku i onom sto me pokrece! Jos i danas cuvam u staklenci osusenu zemlju iz istog kanala. A mali dio iste zemlje sam poslao Austrijancu Martinu Kruscheu, kreativnom znanstveniku, autoru, magu internetskih umjetnicko-literarnih projekata. On je pak pored njemu svojstvenih online experimentiranja, eksperimentirao i ostavljanjem komadica te zemlje na odredjenim stanicama pored jedne austrijske pruge i i pisanih poruka koje su bile pronalazene od prolaznika koji su na razne nacine na isto reagirali! Ili, ne reagirali. Martin je to sve pak pratio i dokumentirao! A never ending story sistem! Da se slijedeci nastavak ovog nacina mog stvaralastva dogodi bas u Srbiji je vise slucajnost. Ako u slucajnost vjerujemo. Na poziv prijateljice mi Vesne Todorovic, povjesnicarke umjetnosti i SANU-bibliotekarke a koja barata valjda kajkavstinom bolje nego ja, i koja je moje djelovanje i nacin komunikacije nasla jako zanimljivim, spojio sam se sa prof. Markom Ladjusicem koji vodi likovne kolonije u Trsicu, jednom od tzv. jezgri Srpstva. Jer nisam nikada prije bio u Srbiji i zbog toga jer znam da samo vlastita iskustva vrijede, otvorena sam srca, u vrijeme privatne mi katastrofe, nasao put do Trsica. A jer sam od organizatora dobio povjerenje i otvorene ruke da dovedem mozda i neke od mojih kolegica i kolega iz Evrope, sa mnom su dosli Arno Oehri iz Liechtensteina i dr. Heike Gaessler iz Berlina. Sa Arnom sam vec prije izlagao u bjelovarskom gradskom muzeju a zajedno smo bili i dio umjetnickog tima u kulturnoj izmjeni Liechtenstein - Indonezija. Usput budi receno, za tog istog kolegu jos i danas pitaju mi prijatelji iz Cazme, oni, sa kojima je pio rakiju i bacao kamena s ramena! Za Srbiju sam sam izmislio temu koja se zvala "Kad bih bio Srbija..." Sve skupljene priloge od ljudi iz Hrvatske, Svicarske, Liechtensteina, Njemacke i Indonezije izlozio sam u Trsicu. U obadva puta nisam dakako nista oblik i predznak sadrzaja potencirao nego sam samo skupljao i skupljeno predstavljao! Zanimljiva je simbolika za mene u tome da je u Srbiji bilo puno teze za kopati. Sto je normalno, jer je zemlja bila drukcije vrste. Ali niti putujuci u Estoniju, niti putujuci u Srbiju nisam imao pojma kud dolazim u stvari i gdje cu "nanjusiti" to jedino i samo "Bogom dano" mjesto za kopanje.... U Trsicu sam imao dvoje ljudi koji su iskopali najveci dio kanala. Kopajuci nacinjali smo u razgovoru svakakve teme. Na ljubaznoscu svih skupa i gostoprimstvu se niti jednom rijecu ne mogu pozaliti. Arno je uslijed novonastalih kontakata izlagao prosle godine samostalno u Beogradu a dr. Heike Gaessler ponovno sudjelovala na istoj koloniji. U Estoniji u spiralnom kanalu se citalo i slusalo sum vjetra koji kao da je za onakav sadrzaj bio takodje narucen. U Srbiji je dr. Gaessler pripremila sa studentima performance koji se zavrsio u centru spiralnog kanala a publika je, ukljucujuci sudionike kolonije, goste iz obliznjih mjesta i lokalne politicare, u spontanoj akciji i na znak prof. Ladjusica, usla u kanal i ispunila svojim tijelima isti! Za mene simbolika koje cu se rado sjecati cijeli moj zivot. Obadva kanala su prepustena procesu prirode, isti su se urusili u sebe i zarasteni su i opet dracem. Ostala je samo zagrebana krasta jedne otvorene rane na povrsini zemlje. Mogao bih i zbog tog zaplakati. O istom sam projektu izvjestio dr. Hans-Rüdigera Kaufmanna, bivseg predavaca na visokoj skoli u Liechtensteinu. Gospodin Kaufmann je u tom i takvom procesu rada nasao velike potencijale i nagovarao me da organiziram tim strucnjaka koji bi svako sa svoje strane obradjivao pojam i simbol spiralnog kretanja.I tako se pokazalo na internacionalnom planu drugih zainteresiranih stanica za ovaj moj ciklus! Rainer Düvell, voditelj jednog umjetnickog centra u Berlinu je isto uzeo moj spiralni kanal kao mogucnost da zajedno djelujemo iduce godine u predgradju Berlina, na bivsem poligonu nacisticke zracne armade u 2. svjetskom ratu odnosno, Crvene ruske vojske sve do 1995. godine. Prof. Muqeem Khan iz Katara a sa kojim sam 2006. bio jedan od predavaca i izlagaca na 1. medjunarodnom Simpoziju grafickog dizajna u glavnom gradu Jordana je isto zainteresiran za suradnju. Zato sam mu vec i poslao fontove hrvatske glagoljice koja ga je kao dizajneru grafike jako imponirala. Zainteresiranih je bilo za slicne akcije i u Maleziji a sa sigurnoscu mogu tako djelovati, skoro pa kad god to hocu, u Indoneziji, Jordanu i Kirgistanu. Nema dugo sam predvidio jedno mjesto i u Hrvatskoj. Vidjet cemo da li ce se sto moci dogoditi. Pitanje je dakako kao i uvijek, financiranje projekta. Aktivni ste član vrlo visoko pozicioniranih socijalnih, poslovnih i društvenih internet platformi ACADEMICI.COM i XING.COM odnosno različitih grupa a koje okupljaju eminentne znanstvenike, sveučilišne profesore i poslovne ljude iz cijelog svijeta. Kakva su Vaša iskustva na tim platformama? Da. A pored toga jos i ECADEMY.COM, LINKEDIN.COM, MYSPACE.COM, HI5.COM, FACEBOOK.COM. Pa onda jos i umjetnickih platformi ARTOFFER.COM, WOOLOO.ORG, ARTNET.LI. Slajdovi mojih fotografija i slika se mogu naci na SLIDE.COM. Mozda sam nesto i zaboravio... Koliko god su iste izmisljene na gotovo istom principu razlikuju se u mogucnostima i servisu. Neke kao XING (bivsi OPENBC), ECADEMY und LINKEDIN su prije svega servisi za umrezavanje poslovnih ljudi. Na MYSPACE-u i FACEBOOK-u se moze naci pored poslovnih ljudi, kreativaca svih vrsta, pa zatim vecih i manjih politicara, ali i domacica zeljnih zajebancija. MYSPACE je osim toga pun prostitucije. No naglasavam, kao i u stvarnom zivotu, od svake si gluposti covjek uzme onoliko koliko iste moze trpjeti. Isto kao i od svakog dobra. Previse dobra nije mozda isto najidealnija varijanta zbilje. Pa dakako da mi se ne jedanput dogodilo da "u prolazu" bacim koji kompliment "slucajno tamo instaliranim" virtualnim ljepoticama. Pa ni meni ne smeta kad me se hvali. No inace znam zasto sam tamo. Na pocetku me je srdila cinjenica da me se tak dakako ima pod kontrolom, pod povecalom. Kad covjek ostavlja podatke na svim mogucim stranama, lakse ga se kontrolira. No nit od toga nemam vise bojazni! Zasto? Kontrolirani smo, modelirani i usmjeravani vec malo duze vrijeme nego sto smo toga svjesni. Ja nemam niti sam imao ikada u stvari bas previse za skrivati. Cak i onda kad se potpuno "razgolicim", bilo bi blesavo umisljati si da se o meni zna bas previse... Najduze sam u kontaktu i posatao sam u medjuvremenu prijatelj sa poslovnim ljudima kao sto su Lukas Wyrsch koji je ujedno i predsjednik svicarskog poslovnog klub organiziranog na platformi ECADEMY a ciji se clanovi iz virtualnog svijeta skupljaju i u relanom, odrzavaju seminare i razvijaju i sklapaju poslove. Bilo mi je zao jer nisam mogao prisustvovati zadnjem tom skupu u Lausanni u Svicarskoj koji se odrzavao u galeriji od Massimiliana Turcija. Tom prilikom me Lukas koji o meni ima visoko misljenje htio upoznti sa Massimilianom a sa ciljem da iduce godine izlazem u njegovoj galeriji. Mariana Costa Weldon, poslovna zena koju sam nakon duzeg virtualnog druzenja upoznao i uzivo ima takodjer jako dobro misljenje kako o meni tako i o Massimilianu a sa Lukasom je vec duze vrijeme prijatelj. Kad ce se vratiti s putovanja iz Indije, sastat cemo se i raspravljati o kojecemu a posebno i o jos boljoj promociji moje umjetnosti. Sopranistica i autorica strucnih knjiga prof. Cristina Andersson iz Finske spremna je sa mnom, jednom kuvajtskom autoricom i finskim kompozitorom napraviti jedan zajednicki program koji bi se iduce godine trebao dogoditi u Helsinkiju. A i ako se nist ne dogodi, sama ta i takva namjera mi jako puno znaci! Cristina je takodjer u prijateljskim odnosima i sa Lukasom i Marianom, ali takodjer i sa grckim poslovnim covjekom Georgom Karahaliosom koji je nema dugo osnovao humanitarnu grupu kathaluwa.org. "Igrom slucaja" je bas moja jedna slika logo te organizacije i pojavljivat ce se ubuduce, kako mi je obecano, na svakom fizickom i digitalnom dokumentu organizacije. Valjda ne moram posebno naglasavati koliko je znacajna te vrste i takva promocija! Pa zatim kolegica umjetnica Hilda Hiary koja je mislila da ako hocu, s njom mogu izlagati, u svim znacajnijim galerijama u Arapskim zemljama. Pa zatim Frankie Picasso, moderatorica jedne radio postaje u Ottawi koja me pitala da li mogu doci u Kanadu i biti gost njezine emisije? Itd. Kao sto rekoh, to me nikako ne zbunjuje, nego samo veseli. Daje mi snagu. A ako se nista ne dogodi, i opet je sve u najboljem redu. Zanimljivo je također, da na stranicama „Facebooka“ postoji Klub potpore Vlade Franjevića, koji je u svega nekoliko tjedana postojanja okupio 90 članova iz cijelog svijeta. Da, no to nisam shvatio preozbiljno. No, zanimljivo kako se stvari razvijaju. Medju tim ljudima su zbilja oni koji su mi do sada slali potpore u obliku valjanih informacija ili koji imaju odredjene ideje da napravimo nesto zajedno. Na stranicama „Facebooka“ u projektu „Kathaluwa“ čiji je začetnik i idejni vođa gosp. dr. George Karahalios iz Grčke, sudjelujete u dobrotvornoj akciji pomoći djeci žrtvama tsunamija na Sri Lanci. Kako je došlo do te suradnje? Pa prvo smo bili u kontaktu a nakon toga sto je ovaj osnovao grupu pozvao je i mene u istu, no da ja nazalost nemam sredstva u dzepu kojima bih mogao pomagati ovakve akcije, imao sam neke druge ideje a koje onda mogu na kraju dobro doci i biti od pomoci. A i cijela je onda akcije nesto sarenija! Na koji način Vi sudjelujete? Pa ono, klasika. Imam reprodukcije svojih originala pa sam mislio, ako netko iz doticne organizacije otkupi iste, dio rado odvajam u takve plemenite svrhe. No doslo je do, po mene, jako zanimljivog raspleta. Motiv jedne moje slike je postao nesto kao zastitini znak cijele organizacije a, evo upravo sam saznao, da kad ce se ove godine, kako je planirano, snimati cak dokumentacije na licu mjesta na Sri Lanki, da ce se takodje operirati sa tim znakom sto je onda i za mene osobno i za promociju moje umjetnosti od ne malog znacenja. Jer morate znati da su u istoj organizaciji jako ugledni, sposobni i utjecajni ljudi iz cijelog svijeta. Ovo Vam nije prva takva akcija. Prije nekoliko godina sudjelovali ste, na inicijativu Vašeg vrlo dobrog prijatelja, također umjetnika Fauzia As‘ Ada u dobrotvornoj akciji prikupljanja priloga za indonezijske žrtve potresa.... Sa Yogyakartom nas umjetnike u Liechtensteinu kroz spomenutu vec kulturnu izmjenu vezu lijepe uspomene i imamo tamo jako dobre prijatelje. Bilo je jako tuzno vidjeti unsrecenu masu ljudi u blatu i bez krovova nad glavama. Cak se i zgrada likovne Akademije u kojoj smo radili sa studentima srusila. U najkracem roku i uz pomoc opcine Vaduz, Umjetnickog muzeja u Vaduzu i privatnih osoba, skupili smo nase slike, izlozili ih na glavnom trgu Vaduza i u Muzeju, prodavali ljudima indonezijske specijalitete i skupili cini mi se vise od 12.000 svicarskih franaka. Samo u jednom danu! Ta je onda suma poduplana od strane Liechtensteinske sluzbe za pomoc nerazvijenima i vec treci dan nakon te akcije Fauzie je strpao doslovce lovu u dzep i sa njom odletio u Yogyakartu, djelio ljudima novce, knjizio komu je sto dao i vratio se natrag sa detaljnim informacija. To se zove povjerenje i prijateljstvo. Vezano uz Vaše zalaganje i sudjelovanje na raznim dobrotvornim akcijama, zanimljiva je „Frankfurtska veza“ – poziv da uskoro izlažete u Frankfurtu... na izložbi s temom „Integracija inozemnih građana“. Ta je tema posljednjih godina vrlo prisutna u zemljama Srednje i Zapadne Europe. Imam dvoje ljudi u Frankfurtu koji u dogovoru sa mnom spremaju odredjenu jako zanimljivu stvar u prostorijama jedne nase Institucije. Jer ovog casa nije sve zakljuceno, prije svega ne datum kad bi se to trebalo dogoditi, i jer spomenutih dvoje ljudi preuzima na sebe kompletne PR radnje, ne mogu o tome ovog casa pricati. Mislim da je to dobar profesionalni odnos prema partnerima. Mora se znati tko sto radi. Osjećate li se još uvijek strancem u Lihtenstajnu, ili Vam se pak čini da je Hrvatska postala umjesto majke – maćeha? Pa sad, na to mi je zbilja jako tesko odgovoriti. Ja se u Liechtensteinu osjecam doma. Iako necu nikada biti priznat valjda kao skroz njihov. No nigdje nisam bio priznat kao neciji! U svojoj maloj obitelji tamo u Martincu sam bio stranac, u rodnom selu jer sam bil drukciji od drugih, tretiralo me se i etiketiralo u najvise slucajeva kao – „stranca“. To mi u biti nista vise ne znaci. Biti stranac? Ne znam sto je to. Ovdje su mi djeca, zbog toga sam ovdje vise doma nego drugdje negdje. Ovdje me se cijeni i u mene kolko tolko ulaze. I zato se osjecam doma. Osjecao sam se doma svugdje po malo gdje sam do sada bio. Tamo gdje me se prihvati kao covjeka, onakvog kakav jesam, tamo se osjecam doma. No dakako, kad se vratim pa u nocima vozim po moslavackim brezuljcima pitajuci se da li je istina da su me oni bas „izrodili“, pa kad me moja baka koja me othranila zagrli i sa svojim poljupcem pricesti, onda mi je jako, jako toplo oko srca i – opet sam doma! Malo izgubljen, malo svugdje doma. Bez doma, njiva i oranica koje sam u djetinstvu obletao. Traganje za identitetom? Ne znam. Vaši korjeni i veze s domovinom vrlo su snažni. To se lijepo moglo vidjeti ovog kolovoza prilikom otvaranja Vaše samostalne izložbe u Bojani – Galerija „Matešin“ gdje su Vas savladale emocije. Kakav je to osjećaj, nakon mnogobrojnih svjetskih metropola koje ste posjetili i u njima izlagali, kao građanin svijeta, vratiti se u zavičaj i prvi put svojim najstarijim prijateljima pokazati kako se to uspijeva u bijelom svijetu? To je bilo jedno posebno iskustvo. U Bojani, selu kraj Cazme, rodnom selu akademskih slikara Antona Cetina i Franje Matesina i moje bake, bio sam primljen od obitelji Matesin kao prijatelj. Ucinili su prekrasne stvari koje cine samo najbolji prijatelji. Na otvaranje izlozbe doslo je slobodnom procjenom vise od 200 dusa, dakle vise nego stanovnika ima u selu. Izmedju ostalih dosli su prijatelji iz Zagreba, Bjelovara, Koprivnice, Ivanic Grada. Ako to nije kompliment meni kao osobi i kreativcu, onda ne znam sto je kompliment. Na otvaranju su govorili novinarski doajen Franjo Jagatic i Stanko Grcic, glavni tajnik HSS-e rodjeni Bojanac. Dakako da u takvim uvjetima ja kao sentis „decko“ nisam mogao, niti htio, sakriti emocije. Bilo mi je jako lijepo i toplo oko srca. No da, integrirani ili ne, samo svoji ili „svačiji“, virtualni svijet nije izmišljen svijet kada je Vlado Franjević u pitanju. Vaša poznanstva putem interneta često dobivaju konkretizaciju u stvarnom životu. Velik je kompliment iskazan Vam od strane norveških novinara kad su prije nekih mjesec dana doputovali u Lihtenstajn sa zadatkom da naprave reportažu o znamenitostima te najmanje zemlje, te se obratili Vama da im budete vodič, a po preporuci zajedničkog prijatelja s interneta. Ah vidite, ovdje Vas moram ispraviti! Ima puno susreta dakako koji se dogode prvo u realnosti (onoj, koju mi kao ljudska bica, kao realnost, shvacamo). A poslije toga se tek nasa komunikacija intenzivira u digitalnom svijetu. To ima pogotovo smisla kad nas nasa, fizikalno-geo-staticna prebivalista razdvajaju. Jer inace, cinilo nam se mozda, pri prvom susretu, da bi si stosta sa doticnima mogli jos, il‘ trebali reci! Ovo sto ste spomenula se u stvari odvijalo ovim tokom: na svojem radnom mjestu u Liechtensteinskom nacionalnom Muzeju, u kojem sam imao priliku cak pozdraviti gospodju Kolindu Grabar-Kitarovic bivsu Ministricu i Veleposlanicu RH-e u SAD-a sa njezinom obitelji, dr. Mladena Andrlica, bivseg Veleposlanika RH-e u Svicarskoj i sadasnjeg voditelja Diplomatske Akademije u Zagrebu, zatim gospodina Muljacica, novog Veleposlanika iste nam stare ali prelijepe Nase i Njihove. Zatim, tu su bili jos neki vrlo mi dragi ljudi, primjerice, supruznici Sead i Sanja Zoricic-Tabakovic iz Zagreba. To su prekrasne slike, prekrasni momenti - kratki trenuci zblizavanja koje ja osobno nikako ne mogu zaboraviti. Dakle, na slicnom su se principu dogadjala upoznavanja i sa ljudima iz nekih drugih kultura, drzava. Jednom je bio u nasem Muzeju i novinar Christian iz Norveske sa kojim sam dosta pricao, kako o samom Muzeju, tako i o meni i mojoj kreativnosti. Eto, na kraju se to tak zaokruzilo, da ce biti cak i o mojoj malenkosti govora u jednom norveskom casopisu a sa temom – Liechtenstein, zemlja snova ili kaj? 2008. godina jako Vam je dobro započela – dobitnik ste nagrade za poeziju, HMI – Podružnica Rijeka – „S.S.Kranjčević“ koja se dodjeljuje svake dvije godine. Imam saznanje da još uvijek niste preuzeli nagradu „Gnijezdo domovine“ našeg akad.kipara Josipa Diminića – hoćete li moći ukrasti malo vremena i doći u domovinu? Joooj ne znam vise tocno kad i kak. Cini mi se ponekad da vec "disem na skrge" od ovoliko svega i svacega! Pretpostavljam da su pripreme za odlazak u Kinu u tijeku? No, poznato mi je da uvijek zivite paralelne svijetove, pa tako pripremate i nove slike za izložbu u Frankfurtu, također sve vise zamaha uzimaju pripreme i dogovori za kopanje 3.spiralnog kanala u Ruggelu – Liechtenstein koje će se dogoditi ove jeseni. A vrlo je i interesantan poziv za iducu godinu u Sloveniju, možete li nešto više reći o tome događanju - čini mi se da je opet na djelu mag spajanja svijetova? Mag spajanja svijetova!? Uf koji izraz...  Nadam se da me isti na nista ne obvezuje!  Da, da... pripreme za Kinu su u tijeku, a takodjer su poslane i pozivnice potencijalnim suucesnicima u mojem slijedecem projektu iskopavanja spiralnog kanala! Ovaj puta u Liechtensteinu a ako ce sve biti u redu, slijedeci ce se najvjerojatnije dogoditi dogodine u Sloveniji! Za Frankfurt nisam jos nazalost gotovo nista pripremio, ali, to cu isto savladati valjda...I na kraju jedno sasvim osobno pitanje: Spavate li ikad, gospodine Franjeviću? Pa da spavam, spavam. U najcesce slucajeva spavam sam i bosonog!  Hvala Vam osobno kaj ste imala tu potrebu… kaj ste me za javnost evo ovdje i u ovom obliku otkrila! Ili „otkrila“. Iako je vec bilo nekih koji i koje su me otkrivale i otkrivali mic po mic. Ali ovakvog sto nije jos dosad bilo. |
