| < | veljača, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
design by [TinchA]
Taman kad pomislim da nemah o čemu pisat, sjetim se zahvaljujući glazbi, malo zimskih praznika. Pogotovo božića. Nisam religiozan čovjek, a ipak me sad malo prži nostalgija za zapadnjačkim stereotipom božića. Badnja veče, miris bora, peć grije, na televiziji neka priglupa romantična komedija, majka u kuhinji nešto petlja oko peći (jel to za badnje veče ili...?), uglavnom, ugodno raspoloženje. Sutra ujutro buđenje, zapalim vatru na mrvicama žara koje su ostale, gledam filmove za djecu na televiziji i uživam u mirisu jelke. Eventualno odmotavam poklone ili jedem. Vani sve bijelo, od mraza i inja pomiješanih sa soli, hladnoća para do kosti, ali je sunce, pa je ugodno. Tako je to nekad bilo.
A sad?
Niti me doma nema već dva božića, dvije godine zaredom idemo kod babe i deda i ona dva debila (druga teta i tetak) u dalmaciju, doma više ni peć ne palim jer je cijela obložena s onim govnom od azbesta, i prvom prilikom je izbacujemo iz kuće. Nema više ni filmova za djecu jer se budim oko podne, pošto sam cijelu noć svirao. Ispod bora više nema nikakvih kutija, jer su svi ukućani, prvenstveno ja, prelijeni sjetiti se nešto kupiti, a kamo li uz to još i eventualni poklon zamotati, i to tako da na nešto liči. Vani kroz prozor se vidi ništa više doli blata, a kao krema neki čoban pali travu tako da je cijelo susjedstvo zadimljeno... Ajde, barem da još ima onog tako mi dragog mirisa jelke, ali ni toga nema, jer su se moji dosjetili kupiti onu jebenu plastičnu jelku, jer su im smetale iglice koje popadaju. Tako smo prvu godinu kitili to plastično smeće koje treba prije upotrebe cijelo raščepiti, jer inače izgleda više kao brijest nego kao jelka.
Prvu godinu smo je okitili, drugi put sam protestirao i zabranio kićenje, pošto je to sramota ne samo za jelke, nego za sva stabla...
A onda je stara prosvjedovala, pa smo morali okititi jednu još stariju plastičnu jelku, visoku otprilike 20 centimetara. Kako ona nije bila dostatna da udovolji prohtjevima moje stare, okitili smo i sobnu lampu. Kolko god to bilo žalosno, još žalosnije je bilo što je to kićenje izvršeno mislim čak poslije nove godine.
I kao da cijela ta slika nije bila dovoljno nakaradna, imali smo još i božićnu pšenicu...
Pošto je stara tjedan prije božića otputovala kod onih dole invalida, koji se nisu u stanju brinuti za potomka, na ispomoć, pšenica je ostala na brigu starome i meni. Što smo mi zaboravili.
Tako je iz te slavne pšenice niklo nekih sedam, eventualno osam vlati trave po posudi.
E taj ugođaj je jedinstven... jednostavno vas mami sjest i plakat nad tom žalosti.
Ako je istina što kažu, da smo sve pametniji i vještiji što idemo stariji- mene je iskreno strah što će biti dogodine.
