subota, 16.09.2017.

SLUČAJ IVANE BRLIĆ MAŽURANIĆ

Ivana Brlić Mažuranić dolazi od velike hrvatske obitelji Mažuranića. Njena kuća nalazi se na Ilirskom Trgu na Gornjem gradu u Zagrebu, istom onom trgu na kojem su Ilirci zajedno sa Ljudevitom Gajem palili njemačke i mađarske zastave, a to bijaše negdje u 19. stoljeću. Taj je Ljudevit bio hrvatsk preporoditelj i unekoliko pisac velikog bana Jelačića i njih dvoje čine jednu cjelinu kada promatramo hrvatske prilike tog vremena preporoda i pokušaja emacipacije, kulturne i političke od stranih faktora. Ljudevitov grob se također nalazi na Mirogoju u karijatidama.

Na istoj toj kulturnoj liniji sveslavenskog pokreta koji imaše velike korjene u nas pisala je i Ivana Brlić Mažuranić te ona tako 1910. objavi knjigu prica za djecu imenom Priče iz davnine. Tim je povodom Matoš zapisao kako doista jeste velikim umijećem ta njena knjiga i kako je to jedna velika literatura koja čini svježinu u našoj domaćoj književnosti koja baš tih godina u Hrvata nekako zapade u neko mrtvilo i očaj i onda on, potaknut time, napisa radove o ruskoj duši, jer tobože da je i naša duša ruska duša, jer je slavenska i tada naznači, da ovo pitanje pripada u istraživanjima komparativne psihologije naroda, a da smo mi Hrvati prijatelji ruske književnosti, tog ogledala ruske duše.

Isto tako ovdje moram reći, da se tih godina Matoševa vremena jako mnogo u Hrvata govorilo o toj psihologiji naroda i sve bijaše obilježeno tom problematikom. Zato postojaše toliki interes u filozofiji za njemačkim piscima koji su se ponajviše bavili tom psihologijom kakav na primjer bijaše Wundt pa onda čini mi se i Spenser u neku ruku i ostali. Isto tako Matoš zapisa da je ta široka ruska natura, to će reći priroda, baš tih godina bila glavni europski problem to više što ruski, dakle slavenski tip nije još gotov, još nije našao tako reći nekog potpunog svog literarnog izraza kao i socijalnog kao ostale naprednije europske kulture, Matoš kaže “rase”, ali mu ja ne bih zamjerio pa ruska duša, kaže on, privlači još uvijek snagom paradoksa i zagonetke davši već u Dostojevskog najdubljeg psihologa modernih vremena i uopće nekako bi se moglo reći, da je u Hrvata toga doba bilo velika interesa za Ruse i rusku literaturu kako potvrđuje i slučaj biskupa Strossmayera, jer je on naime imao mnogo kontakata sa Solovljevim, ali i sa drugim ruskim piscima tog vremena tako da je ta sveslavenska ideja okupljanja svih Slavena i duhovnog i kulturnog njihovog preporoda bila jos prilično živa u tom dobu.

Tako se pisalo o seljaku, plemiću, trgovcu i inteligentu pa nam ta literatura daje objektivnu sliku suvremenog stanja cijelog ruskog odnosno hrvatskog društva tim više što se kod pisanja imalo pred očima samo prave Ruse odnosno prave Hrvate odnosno, da budem precizniji, velikoruse i velikohrvate, jer to ne može biti drugačije. Na toj liniji ideje svekolikog okupljanja cijelog slavenstva pisala je i naša Ivana Brlić Mažuranić pa nam ona dadne neku sliku hrvatskog mužika koji ne krije ili krije svoje vrline i otkriva svoje poroke. On nije nikako poštenjaćina, jer će ukrasti ono što smatra općim imetkom kao na primjer šumu. Kao u našem Zagorju. piše Matoš, naše seljačke kuće su otvorene kao i kod Rusa, a ja bih dodao kao i kod Britanaca toga doba, jer je naime ovdje u Australiji sve do nedavno bila praksa da su kuće otvorene, odnosno, da se ne zaključavaju, jer ih nitko nema namjeru orobiti. Kažem sve do nedavno, dakle, te su kuće jako slabo zabravljene kao kod naroda vrlo poštenoga.

Ruski i hrvatski seljak je manje više komunista, egalitarista kojemu je samo do pravice stalo, ali kao i svi primitivni ratari tako i naš seljak nije štedljiv pa se u našim selima tovi i živi kulak što na ruskom jeziku znači “pesnica” ili “šaka” koji baš tako pesnicom ubire seljačku lihvu pa je dakle lihvar, zelenaš i kamatnik, a gotovo u pravilu je i gostioničar koji naveliko prodaje vino i rakiju pa je otuda začetnik financijskog kapitala kod nas.

Prirođenu gostoljubivost i tobožnju dobrotu našeg mužika i našeg seljaka opisala je ta literatura pa i ta Ivana Brlić Mažuranić kao majku koju zlorabljuju pa je ona prisiljena na užasno prosjačenje, mada je snaha bogata, tako nekako. Ako je konzervativan kao svi zaostali slojevi jednog društva naš mužik ima jako razvijenu stalešku svijest, on je stvorio seljačku slogu i jaki agrarni revolucionarni pokret, ali sa staleškom sviješću, on u zločinu i zločincima ne vidi kako Matoš kaze “neščačnij”, on ne vidi zlikovca kojeg treba kazniti, nego nesretnika kojeg je Bog osudio na patnju.

Hrvat, Srbin i Rus su najveće europske pijanice koju osobinu su oni shvatili samo kao manu široke slavenske duše, ali narod kao kod Rusa pije i čaj pa su poznati tako opisi samovara gdje se loži i priprema čaj uz guščju paštetu, ali također država toči alkohol i jadni narod kupuje otrovne merzavičke, zapečaćene staklenke sa slatkom votkom i ovdje u Australiji, Australci vole votku koja je vodic od koji 50% alkohola, a možda i više. Tako se opija i staro i mlado uz svirku balalajke ili tamburice i harmonike.

Matoš kaže:

”Rus nije sistematična pijanica kao naši vajnbajseri.”

Znaci naši su nam Hrvati “sistematične pijanice“ i utoliko gori. Oni su kronični slučajevi koji danas lutaju hodnicima naših mnogih psihijatrija i ustanova za mentalno zdravlje. Nedeljama i mjesecima je solidan sve dok ga ne uhvati zapoj odnosno spiritus pa se opije do delirija. Naš je mužik nezadovoljan svagda, on je svagda očajan zbog nepravednog socijalnog poretka i segregacije u državnom školstvu i prosvjeti. Moj Matek bi rekao: “Vuci vole kad nemaš škole.” Naš je mužik svagda posebno religiozan, ali naše državno pozitivno pravoslavlje ili katoličanstvo stalno gubi sve više i više pristalica. Tako ima sve više i više formalizma, jer oni i one vole biti blizu oltaru da ih prote ili popovi vide i da ih ostali svijet vidi, ali nikada nisu vidjele ili vidjeli, a kamo li pročitali iti jedno slovo iz Svetog pisma, nego su svi ostali heretici dok je istina ono što im popovi ili prote nalože da je istina, ali kako je seosko svećenstvo slabo plaćeno, to ono mora trgovati vjerskim stvarima i tako zanemariti prave vjerske interese pa nam je stoga danas Zapad pun pravoslavnih i katoličkih ikona iz tog svijeta koje ovdje imaju dobru prođu.

Svećenstvu, dakle, ne preostaje drugo osim milostinje, ali i ostale materijalne pomoći vjernika pa se svećenstvo brine za svoje prihode od vijernika, ali i od novih državnih davanja, jer naime u novom društvu koje je nastalo na razvalinama starog socijalizma kod nas oni dobro ubiru od svih pa i od državnih davanja te imovine. Pa onda nije čudno da u Hrvata, ali i Srba ima zmajeva kojekakvih i skuptura zmajeva kao ona do Hrvatskog narodnog kazališta gdje vitez kopljem ubija zmaja, jer i kardinal Kuharić jednom za Domovinskog rata reče kako sada Hrvati idu u boj protiv “zmaja”, ali nije znao da ima onih kao što je i Matoš bio jedan od njih koji znaju, da je zmaj u Svetom pismu simbol vraga ili nečastivog. Taj je isti kardinal jednom držao predavanje u Katedrali odnosno misu pa je sve vjernike zapitao:

“Evo, dragi vjernici, astronauti su otkrili da u svemiru nešto kuca. Što to kuca? To Božje srce kuca.”

Naša porodica muzika je plodna i naš se mužik ženi mlad i ima u pravilu petoro djece. Moj je Matek imao petoro djece. Kod nas seoske djevojke plešu narodno kolo, ruske djevojke plešu horovod i kao što kod nas ima djevojčura tako u Rusa ima guljašce djevke. A odatle snahaćerstvo, ruski “snašinstvo” koje treba shvatiti u smislu, da majke ili očevi, dakle, roditelji dovode kući snahe za svoje sinove, ali su one redovito zle djevojčure, zle djevke koje su toliko zle da majkama samo jedino Stribor može pomoći.

Nasi mužici su hrabri, oni su poslušni vojnici svoga gospodara koji bi i sa trećeg kata skočili kako bi pokazali svoju odanost. Neće se među njima naći niti jedan kukavica ili izdajica, ali će klati drugu djecu u ime Krsta ili Križa i svoga novootkrivena naciona. Naš je mužik darovit, on je pronalazač kao i Tesla i svi imaju tog pronalazačkog dara i svi izmišljaju patente za vojno naoružanje, odlikuje se kao i Japanac ili Kinez rijetkim darom podražavanja i asimilacije pa mu nigdje nije teško i svugdje je domaći. Zato su naši mužici tako veliki Britanci pa Amerikanci, pa Nijemci i kao što Britanci već to dobro znaju, on nauči engleski jezik za godinu dana mada drugim nacijama trebaju godine.

Matoš opisuje na primjer da je kod nižeg plemstva kod nas takav običaj koji je doista toliko brutalan i barbarski pa onda nije rijetkost vidjeti šljivara sa prstima u zdjeli i sa nožem u ustima i sa pljuvackom na pladnju. Naši su se partizani do gola svlačili pa bi onda puzali po polju, dok su u ustima noževe imali, a onda bi upadali u neprijateljske rovove i klali, jer su i moji klali, a onda bi ostali navalili vičući glasno “Hura!”, da bi Nijemci srali cijelo vrijeme. Naša inteligencija pak reprezentira kao i svaka prava inteligencija domovinu budučnosti i misao sveopćeg napretka čovječanstva, a njen bojni poklič je danas Das ist eine ganz neue philosophische Spile i ona je pučkog porijekla, ali je mogli bismo reći i složiti se sa Matošem, autodidaktična, dosta je izolirana pa je plačljiva, sentimentalna ala Arnold, povučena i doista tužna.

Nema dana kada ja ne ronim suze niz bijelo lice, a kao takva ona je stvorila fundamente modernog liberalnog života u Europi, jer je i Petar Veliki bio prije svega europski lider velikog glasa koji je utjecao na mnoge pa i na Britance na primjer pa oni tako, što se Kraljičine garde tiče, imaju gardu koju im je upravo on preporučio. A ruski trgovac je kao i svaki trgovac najuskogrudnija i najsebičnija klasa kao i ona starica lihvarka kod Dostojevskog u Zločinu i kazni pa ako je Napolen ubio milijune, a što ja ne bih jednu staricu lihvarku. Tako je i Isus Nazarećanin šibao trgovce u hramu, jer je kod ovih trgovaca riječ o vlasti i birokratizmu u kojoj je vlast bez odgovornosti, inteligencija bez inteligencije, zakon bez zakonitosti, svijest terorizma i nihilizma, korupcije od koje sve smrdi, jer riba i inače smrdi od glave, mada u Rusa kažu upravo suprotno da riba ne smrdi od glave, jer su sve velike ideje tobože dolazile od velikih ljudi odozgo.

I onda Matoš kaže da kao što mutna voda sadržava svjetlost na površini, tako su mutni i blatni ostali društveni elementi. Dunque, ta je Ivana Brlić Mažuranić upravo pisala o ovim stvarima, ali u obliku dječje literature odnosno priča za djecu i doista je istina, da su mnogi momenti i elementi tih priča ruski, a nije niti čudno ukoliko imamo na umu ono od čega smo i krenuli u ovim nasim razmišljanjima, a to je sveslavenska ideja nacionalnog preporoda.


dr Zlatan Gavrilović Kovač

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1421

iz knjige "SUVREMENI HRVATSKI REALIZAM"



http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic41.php


17:38 | Komentari (6) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se