subota, 21.07.2018.

POSADA



(slika: digital artist)


posada je moja jaka

kao da Božju snagu ima

ogrnuta snagom i veličanstvom

brod hrabro upravi

na dvokrilna užasna Levijatana

i u sukobu sa njime živa ipak osta

kao najponosnija i neustrašiva živa hridina



http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=69907


10:15 | Komentari (2) | Print | ^ |

petak, 20.07.2018.

ZADALA SI MI BOL



slika: digital art

nisam znao,
da ćeš mi zadati bol
dugu, dugu bol,
da je svaku moju suzu
za tebe prosutu
niz moje lice umorno
nemoguće izbrojati
slagalicom našeg života
bol duga
i moja muka,
da nisam pomogao druga
kojeg ljubljah
nevino i sa sjetom
sjetni snovi
svijetle svijetom
bez nade
u naše dane,
zato mi oprosti
što sam bio tako neoprezan,
oprosti


pjesma je iz moje knjige DNEVNICI - 1. DIO

ISBN kod NSK RH 978-953-354-024-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic36.php



09:44 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 19.07.2018.

IGRA GENERALA U PRVOM RAZREDU


picture: digital art

A bili smo nas troje dečki iz dubrovačke Preparandije jako dobri prijatelji: Cvjetko koji je bio poznat po tome, da je uvijek imao jedan naheren pramen kose vjerojatno od spavanja, Davor Lucijanović Dabrović koji je kasnije postao slikar i mimo interesa i volje svojih roditelja i ja.

Vrlo često pred samu nastavu ili za vrijeme odmora ili nakon škole mi smo se igrali igre “generala”. Bijaše pored škole jako puno vrtova i u tim vrtovima mirte i oleandera pa bismo se mi zavlačili u tu mirtu igrajući se generala:

“A što si ti, Zlatane?”

“Ja sam general.”

“E, nisi ti general, nego sam ja general.”

“Onda sam ja general generala”.

I tako bismo se igrali neko vrijeme, a onda svatko svojoj kući.


iz moje knjige "DNEVNICI - 4. DIO"

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic40.php

ISBN kod NSK RH 978-953-354-048-1


12:24 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 18.07.2018.

NE, NE BOJIM SE!



slika: digital art

Ne, ne bojim se reći 'zbogom'
nakon vremena rastrojstva od neba mokroga,
milo moje, od naša spomena teška
ostade samo sjeta i pomisao nijema.

Ne, ne bojim se reći 'zbogom'
nakon vremena mrkla od noći
zvijezde su ugasle u zjeni moga oka
ostade samo tama tiha
poput tvoga koraka gipka
i nisam siguran više,
je li to šum lahora u noći
ili meke tvoje haljine na podnoj plohi?

Ne, ne bojim se reći 'zbogom'
nakon vremena paklena boja,
duše su mrtve na tratini cvjetnoj
jaglac i različak duše
su pastira sa frulicama od papira.

Ne, ne bojim se reći 'zbogom'
milo moje, sada ostaje samo ovo dvoje,
ostaje ufanje i nada,
ostaj mi zbogom,
jer se bojati nisam mog'o...



10:21 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 16.07.2018.

FERDO



Nije sve bilo lijepo u mome dijetinjstvu. Ima i ružnih stvari, a jedna je od njih i Ferdo. Bijaše nezakoniti sin jedne neobične žene koja je znala toliko biti luda, da je svoje nokte zabijala u tijelo svoga dijeteta. Imala je jako dugačke lakirane nokte i onaj tko je znao, mogao je otkriti kako je ta žena u svojoj mladosti bila jako, jako lijepa. Sada pak bijaše gojazna i histerična. Imala je neke rodbine u Francuskoj i čini mi se da se konačno tamo i preselila.

A Ferdo bijaše dečko izoliran od nas Pilara, usamljen, lud, bolestan s isto tako bolesnom majkom, ali se znalo dogoditi, da se ipak dođe okupati u kupalište Kolorina pa bi onda nespretno plivao u plićaku i činilo se da je bio sretan. Ja bih doplivao do njega pa bih tako započeo priču, a onda bih mu rekao da mu želim pokazati kako se guši u moru pa bih ga sa leđa ophrvao nogama i stao vući prema dnu. On bi jadan zapomagao, trgajući se totalno lud. Nešto kasnije, a pogotovo danas, Ferdo mi je jedna velika mrlja na savjesti. On je kasnije dospio kaznenog doma u Splitu i ja sam ga sreo jednom prilikom već kao velika dečka i kao uhapšenika u Splitu i od onda više nikada.


iz moje knjige "DNEVNICI - 4. DIO"

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic40.php

ISBN kod NSK RH 978-953-354-048-1


10:08 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 13.07.2018.

SUDBINA JEDNOG DRAGOVOLJCA


slika: internet


Odmah po izbijanju rata u Hrvatskoj sam se prijavio kao dragovoljac vojnom odsjeku općine Trešnjevka pa sam im predložio, da radim u propagandi budući sam to najbolje znao i budući je to bio moj poziv.

Rekao sam im također, da bih najviše volio biti u Zagrebu, ali da pristajem i na druge solucije, međutim sam se istovremeno javio i vojnoj jedinici mjesne zajednice na Trešnjevci gdje je bilo okupljalište dragovoljaca uglavnom naoružanih oružjem iz kućne radinosti i lovačkim puškama i tu sam proveo jedno vrijeme uz noćna dežurstva pa smo vrijeme prikraćivali raspravama o Hrvatskoj i mjestu Bakarića.

Ja sam uglavnom bio mišljenja, da je on vidio Hrvatsku u okviru Jugoslavije, dok je realnost bila ta da je svatko vidio Hrvatsku kao nezavisnu državu koja je u jugoslavenskoj federaciji bila poligon za nadmetanje velikosrpskih i unitarističkih snaga.

I ja sam se uglavnom slagao sa tim mišljenjem i sa mišljenjem jednoga postarijeg gospodina, da u doba starog režima ‘’nije bilo niti H od Hrvatske’’ i sa tim sam se uglavnom slagao i to je trajalo neko vrijeme, a onda su uslijedile vojne akcije po gradu pa bi onda naši dragovoljci stavili crne trake preko čela i odlazili u nepoznato.

I tako jedne večeri bijaše dogovor, da se svi nađemo na zbornom mjestu i ja sam se kod kuće pripremao za tu noćnu akciju pa sam na koncu tu i došao. Na ledini trešnjevačkog parka bilo je okupljeno jedno izvjesno mnoštvo ljudi i ja sam pristupio, a onda mi se obrati jedan čovjek ovim riječima: ‘’Vi možete ići kući, vi nam niste potrebni’’ i ja sam onda odgovorio : ‘’Dobro’’ i otišao.

Pa jest malo čudno, da nisam bio potreban Hrvatskoj koju sam doživljavao svojom domovinom i koju sam imao namjeru obraniti od neprijatelja vrlo vjerojatno zahvaljujući drugačijem nacionalnom backgroundu.

Pa jest malo čudno!!!

Istovremeno u Splitu na primjer moj je šogor koji je Hrvat dobio poziv za hrvatsku vojsku i vojni raspored, ali je on odbio služenje u hrvatskoj vojsci braneći se, da je pacifist i da mu religija ne dozvoljava uzeti oružje.

I vi vidite sada tu fundamentalnu razliku između dvije osobe koje imaju Hrvatsku kao svoju domovinu u kojoj ja pristupam dragovoljno spreman žrtvovati svoj život i čistog Hrvata koji odbija uzeti oružje, otići na front, možda dati i svoj život za domovinu u koju se kleo, da je jedina realnost vrijedna svake pažnje.

I vi sada vidite kolika je razlika između tih ljudi, njihova doživljavanja svijeta i njihovih postupaka.

Četiri godine kasnije sam napustio Zagreb i porušenu Hrvatsku sa nadama u bolji i berićetniji život, a na aerodromu Pleso u Velikoj Gorici ispratili su me hrvatski policajci riječima: ‘’Brže! Brže!’’

Ja sam, zapravo, htio reći da su riječi Stahimira Kranjčevića o domovini uvjerljive samo nekim našim ljudima , mnogima su one ili samo po sebi razumljive ili pak ono o čemu je suvišno razmišljati.

A opet mnogi u njima vide vlastitu sudbinu, jer razapeti između kontinenata traže glas koji ih može približiti kraju kojega su bili prisiljeni napustiti, što iz nacionalne netrpeljivosti, što iz ekonomske bijede, što iz političkih razloga ili naprosto iz želje, da svojem potomstvu osiguraju barem minimum kojeg nisu imali u domovini.

Zato mi se nekada čini, da je domovina tamo gdje se dobro osjećam, a sve drugo su iluzije.

Dr. Zlatan Gavrilović Kovač


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=127200

iz moje knjige LAŽI I OBMANE



http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic33.php


08:01 | Komentari (3) | Print | ^ |

srijeda, 11.07.2018.

KOJI SU LJUDI OPASNI, A PLEMENITI?



Ne bih htio sad previše špekulirati oko tog pitanja koji su ljudi opasni, a plemeniti, ali bih htio skrenuti pažnju na one koji su manje-više miroljubivi i sasvim nježne prirode, ali kojima je teoretski profil takav, da izazivaju zgražanje cjelokupnoga pučanstva radi njihovih teoretskih i filozofskih stajališta.

Jedan takav opasan tekst može biti i ovaj, koji se bavi pitanjima socijalne raspodjele, imajući u vidu kurentnu ekonomsku politiku, koja nam je svima poznata kao politika neoliberalizma, koja je ušla kod nas na „mala vrata“ prije svega, zahvaljujući ratu i ratnim prilikama kroz Tuđmanovu formulaciju, da bi sada trebalo da „sposobniji napreduju“.
Pri tome nije posve bilo jasno, tko su ti ''sposobniji'' niti kako bi trebalo izgledati njihovo ''napredovanje'' kao što nitko nije postavio pitanje nove distribucije društvenog bogatstva, koja se podrazumijevala u novim kapitalističkim uvjetima u Hrvatskoj.

Da bih došao do odgovora na ovo pitanje, trebalo je ''zaviriti'' u knjigu poznatog američkog ekonomista Lestera Thurowa, koja nosi naslov ''The Future of Capitalism, How today's economic forces will shape tomorrow's world'' iz 1996., godine i koja predstavlja seriju njegovih predavanja što ih je ovaj ekonomist držao na Yaleu kroz školsku godinu 1995./1996., jer je poznato, da smo svi pristali na slobodnu Hrvatsku, samo nismo svi pristali na to, da pitanje socijalne raspodjele bude takvo, da ide na štetu nasiromašnijih dijelova hrvatskog društva, a da se oteta vrijednost prelijeva na najbogatije slojeve.

Tako na stranici 23, dakle, na samom početku ovog vrijednog ekonomskog djela, nalazimo na jednu tablicu promjena u realnim plaćama i prihodima u intervalu od 1973. do 1992. godine, a prema U.S. Bureau of the Census
I ta tablica izgleda ovako:


plaće zaposlenih
Dno -23
Dva -21%
Tri -15%
Četiri -10%
Vrh +10%

prihodi domaćinstva
-3%
-3%
-0.5%
+6%
+16%


Iz ovih podataka se jasno vidi, da je vrijednost rada prelivena iz radničkih obitelji prema višoj srednjoj klasi i prema najvišim klasama i dok se jednima oduzima, drugima se daje, vjerojatno prema onoj rečenici Isusa Nazarećanina: ''Tko ima, dat će mu se, a tko nema, uzet će mu se i ono što ima''.

Odatle se, naravno, ponovo nameće pitanje socijalizma kao jednog realnog rješenja problema socijalne raspodjele na način, da se afirmira ono Marxovo načelo iz „Kritike gotskog programa“ – „Svakome prema radu - svakome prema potrebama“, a sa ovim stajalištem se slaže i autor knjige, koju smo naveli, Lester Thurow, koji je na stranici 255 napisao: „To work, democracy needs a vision of utopia“.

Samo se nadamo, da ta nova utopija neće odnijeti sa sobom milijune nevinih ljudi, koji su prihvatili napredne ideje, a na koncu ispali njihove žrtve po gradovima i selima napaćene i izmučene Europe, koja u svoju povijesnicu može upisati samo kalvariju ljudi željnih slobode i mirnog života za svoje najmilije i svoje najdraže.




IZ MOJE KNJIGE "LAŽI I OBMANE"


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic33.php

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1863


09:18 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 10.07.2018.

RUSIJA


Image and video hosting by TinyPic


Ova moja poezija nije nova, ona je prvotno nastala za potrebe jednog bosšjačkog portala iz Melbournea i zajedno sa ostalom mojom poezijom predstavlja knjigu, kojoj sam ja dao naslov ''JAMA'', pod skraćenim imenom Zlatan Kovač.

Postoje, naravno, neke podudarnosti sa I.G. Kovačićem, ali one nisu direktne.

Svakako je I.G. Kovačić bio na umu prilikom nastajanja ove knjige, međutim, sama knjiga tematski zahvaća jedan sasvim drugačiji problem, a taj je pokušaj, da se učini jedna revizija Krleže, s obzirom na pitanje Bosne.

Koliko sam ja u tome uspio, to ne znam, ali svakako je na čitatelju, da o tome donese svoj sud.


Jeste moja patnja
ili noć, u kojoj se ništa ne sanja,
jer i cijelo vrijeme moga života
nije drugo, nego jedna
neprosanjana noć
ili mora, u kojoj se miješa
Utvara, San i Java,
kao kada se burno spava
pa je java jača od sna.

Jeste moja patnja,
da su ljudi bili kao slamka
i niotkuda spasa,
nego samo svjedočanstvo,
da je jedna knjiga napisana
bez slova, koja nedostaju.

Iskreni protiv svoje časti,
mrtvi i često i plahi,
da tome nema primjera na svijetu
niti korjiena u prirodi
niti na bilo kojem mjestu,
koje bi se ljudskim boravištem
moglo nazvati ili stjecištem
gdje Istina sa ljubavlju nosi
i sa vjernošću vezuju ljudi,
kao pruće od slamke,
kao vezica od samoće.

Jeste moja patnja,
jer su ljudi nezahvalni,
oholi i bahati
odbacili cijeli život moj,
kao što je voda slaba,
da je gutljaj njen poput
medija gorka
i svaka njena kaplja
kao suza bistra i mlaka.

Zazivam nebo i ovu zemlju
kao svjedoka
protiv mojih krvoloka,
kako sam ljude dovoljno poučio,
da se bogovi ne rasrde,
što je moje žiće
razbacano po svijetu bijelom,
iako se klanjah bogovima svojim,
da je moje biće
poput zrcala
razdrobljeno u sitne komadiće,
a narod izazvan,
da jamu kopa duboku
i da je moje žiće,
kao iskra preobilna,
koja treba ugasnuti u tmine
pa je noć blažena
prekrila moje lice,
jer su jamu meni iskopali,
da okončam u čistoći,
meni su moje oči
moja svijetlost i moja tama,
a jamu iskopanu
sada prekri božanska mana,
dok je iznad nje
samo zvjezdani svod mračan.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=64534


09:43 | Komentari (3) | Print | ^ |

nedjelja, 08.07.2018.

MINIMUM ISTINA


Postoji jedan minimum istina sa kojima naš život postaje smislen:

Opstojanje
Vječnost
Trajnost
Različitost
Posebitost
Jedinstvo
Moć
Volja
Znanje
Život
Sluh
Vid
Govor
Htijenje
Učenost
Življenje
Ljubav
Istinoljubivost
Vjernost
Pismo ili prenošenje poruke
Razumnost

Bez ovog minimuma nije moguće govoriti o ljudskosti čovjeka!



Iz moje knjige "SLAVENSKO PITANJE"

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic26.php



10:23 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 07.07.2018.

htio bih nešto veliko


Image and video hosting by TinyPic
slika: digital artist

htio bih nešto veliko
ne znam što
htio bih nešto duboko
ono što u hrastovom dubu
vidi ljudsko oko
istina
dotakao sam dno
ali nisam ostao na njemu
potrebna je sila neka
da se ugušim od tog meda
što ga je u hrastovu dubu
pčela snijela
htio bih nešto
po epici
po opsegu
po dubini
ravno Tarkovskom
nešto ogromno
kao bakreno njegovo zvono
gdje se u reljefu
ogledaju naši karakteri
naša lica i naše povijesti
mada su mi misli
sasvim obične
u jutru svježem od ljepote
kroz maglu vidim
poznate siluete
kako na Troju reže
nije važno!

iz te povijesnice
niknu crni grozd
smijeh djevuške zvonk!


pjesma iz moje zbirke poezije "BIJELA GOLUBICA"

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic12.php

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=118082


09:17 | Komentari (3) | Print | ^ |

petak, 06.07.2018.

BIJELI SVIJET ILI KAKO CIGANI DOŽIVLJAVAJU NEBO!




Tekst je iz zajedničke zbirke

"POEZIJA SVEMIRA"

Željka Košarić-Safiris

Jadranka Varga

dr. Zlatan Gavrilović Kovač





Kada je riječ o bojama ili ako hoćete o njihovoj filozofiji, onda sve ove stvari treba vidjeti dakako u jednoj povijesnoj perspektivi. Takve teorije i filozofije boja prvi puta se, koliko je meni poznato, spominju u svetim knjigama kao što je to Stari zavjet pa Talmud pa onda i u drugim svetim knjigama, ali i sanjaricama koje su u neku ruku nasljedovale ove knjige o kojima govorim.

Tako postoje asirske sanjarice, Talmud u onom dijelu koji govori o snovima i općenito su Jevreji bili jako dobri poznavaoci snova i njihova tumačenja, babilonske sanjarice koje su vjerojatno jako stare pa onda mnoge arapske sanjarice i konačno imamo i ove nove sanjarice koje se razvijaju od novovjekovnog doba do danas i tu je, naravno, jako važna psihoanalitička škola.

Tu su date neke teorije boja sa kojima se i danas možemo slagati ili ne, ali to su prve naznake jedne takve teorije. Tako su manje-više ovdje crvena boja emocija, plava mišljenja i razmisljanja, kontemplacije, crna patnje i tuge, ljubičasta ljubavi, žuta dostojanstva i svijetlosti, zelena boja nade.

Mnogo vremena kasnije u kontinentalnoj filozofiji pojavljuje se Goethe koji nam također daje jednu teoriju boja kod koje je najvažniji jedan moment koji je proizilazio iz ukupne socijalno-političke situacije Njemačke tog vremena, naime taj moment, da je on čitavu strukturu univerzuma manje-više shvatio nadmetanjem dviju kardinalnih ili temeljnih boja: bijele i crne i ovdje je obnovljeno jedno staro mišljenje njemačkog misticizma kojeg imamo na primjer i kod Keplera, da je čitav naš univerzum isto tako polje sukoba dvije temeljnih sila, sila zla i sila dobra.

Nakon njega pojavljuje se mahom korpuskularna teorija boja, da tako kažem, koja je podrazumjevala baš takvu teoriju koja je boje shvatila samo materijalnim očitovanjima neke temeljnije structure, naime, svjetlosti pa se od Newtona govori o spektru boja.

I ova teorija je suvereno vladala dugo vremena, a u neku ruku vlada i danas samo što je Einstein nju dotjerao u smislu, da ta svjetlost može mnogo toga raditi za nas kao što je to pokazao njegov napor oko fotoelektričnog efekta gdje je dat dokaz kako je riječ o materijalnim česticama svjetlosti.

U 20. stoljeću medutim pojavljuje se i jedan filozof kojem, Henri Bergson koji je razmišljao o bojama na jedan sasvim drugačiji način. Bergson jee doveo boje u relacije prema svijetlosti, ali na neobičan način. On kaže “bljesak” i pri tome također misli na neku boju. On kaže “sjena” pa razmišlja o tome kako su muslimani u starom svijetu razlikovali sjenu od sunca, jer mi niti danas zapravo ne znamo što je to “sjena”., ali on također govori da se boje “prelijevaju” pa boja postaje plavičasta, zeleno ide u bijelo/žuto, ljubičasto se prelijeva u plavičasto, zeleno u bijeličasto žuto, a crveno u blještavo žuto itd itd itd. i sve ovo pak u zavisnosti od toga, da li se izvor svjetlosti približava ili udaljuje.
Međutim, ako na primjer uzmemo različite boje pa ih sve “smućkamo” zajedno, onda dobijamo samo jednu boju: bijelu i ta je činjenica manje-više poznata. Zato svijet može biti i bijel ukoliko “smućkamo” boje toga svijeta, ali i nebo može biti bijelo, jer je sada noćno nebo osvijetljeno sjajnim zvijezdama.

Kada do nas dopru i svjetlosti bilijuna drugih sunaca koje čine ukupnost naših svekolikih galaksija u Univerzumu, tada će naše nebo po svemu sudeći biti bijele boje, jer će cijelo nebo biti osvijetljeno svjetlošću sa neba I tako će ono biti bijele boje.

Tako nekako Cigani razmišljaju o bojama i nebu.



Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/poezijasvemira.php

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=125813

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj:
ISBN 978-953-8100-54-3Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.


10:37 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 05.07.2018.

KOZMIČKO NESVJESNO ILI KOZMIČKE SIMETRIJE!



Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/poezijasvemira.php

ISBN 978-953-8100-54-3

Tekst je iz zajedničke zbirke

"POEZIJA SVEMIRA"

Željka Košarić-Safiris

Jadranka Varga

dr. Zlatan Gavrilović Kovač


Image and video hosting by TinyPic



Pa ja ne bih previše na tu temu s obzirom, da je ona manje više poznata svima, ali je potrebno to pitanje dovesti do izraza i realiteta, a to se tzv. kozmičko nesvjesno može shvatiti također i kozmičkim simetrijama.

Naime, ukoliko promatramo strukturu i poredak latica jednog cvijeta, onda vidimo te simetrije. Isto tako te simetrije i pravilne proporcije i geometrijske pravilnosti uočavamo kod pčelinjih saća ili kod stršljenove kuće ili kod osinjaka, a isto tako te simetrije otkrivamo i u organizaciji anorganske materije kakvi su na primjer minerali i oni su nekada dati u formi piramide, pa kocke, pa stošca itd.itd.itd.

Međutim, to kozmičko nesvjesno djeluje i kod svakog čovjeka osobno ne samo u tom smislu, da čovjek često radi neke radnje nesvjesno ili da postupa na način, da nije svjestan svoje radnje, nego i u smislu kako je to jedna karakteristika, jedna kvaliteta njegovog učinka pa se njegov duh opredmećuje u formi skladne proporcije, geometrijske pravilnosti odnosno simetrije.

Isto tako poznat je slučaj raka imenom Nautilus kod kojega su unutrašnje komore njegove kućice date u takvom skladu, da ih je moguće predočiti matematičkim pojmom kvadratnog korjena.

I ja bih ovom prilikom uputio na jedan izvor na engleskom jeziku pod naslovom “Islamic Science , an illustrated study” izvjesnog Seyyed Hossein Nasra koja je knjiga publicirana u Britaniji 1976. godine i na str. 86 postoji jedno raspravljanje ovog autora o matematici i islamskoj umjetnosti i arhitekturi koju je on povezao sa svetom umjetnošću, ako sam dobro preveo “sacred art” koja ima neke sveze sa pitagorejskom doktrinom matematike gdje navodno arhetipovi reflektiraju materijalni plan čineći taj materijal transparentnim.

Tako se tobože otkriva misterija Božanske kreacije gdje se u harmoniji, proporciji i mnogostrukosti stvari otkriva Jedinstvo onoga Jednog. Tako se reflektira Prisutnost onoga Jednog u mnogom i na str. 90 tiskani su primjeri te umjetnosti pod naslovom “Ars sine scientia nihil”. Naravno, Darwin je ovih simetrija bio svjestan i on ih je i nazvao “čudesno savršena građa” i “čudesno savršeni plan građenja” pa one i jesu čudesne, u tome je cijela stvar!


Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/poezijasvemira.php

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj:
ISBN 978-953-8100-54-3Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.


10:57 | Komentari (2) | Print | ^ |

srijeda, 04.07.2018.

SUDBONOSNO


Image and video hosting by TinyPic

Pa svaka paranoja je
na izvjestan način sudbonosna,
moja paranoja zavisi
od brojnih elemenata:
ja sam pisac, novinar,
ženskar, političar
i to su vjerojatno ti razlozi

U zadnje vrijeme razmišljam
o politici Reserve Banke
i cijenama petrola,
mnogi ne vide,
da je vrijeme isto tako
sudbonosno,
ali to nije važno,
važno je da imaš nekoga
sa kim možeš popričati
sa kim možeš ručati zajedno
sa kim možeš očistiti prašinu
sa kim možeš usisati tepihe
sa kim možeš otići u kupovinu
sa kim možeš prošetati u park
sa kim se možeš ljubiti
i mnogo drugih malih stvari.

To je važno,
jer je vrijeme
sudbonosno!


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=66169


10:21 | Komentari (3) | Print | ^ |

utorak, 03.07.2018.

ČEŽNJA


Image and video hosting by TinyPic
slika: digital art

Pitaš me,
je li me strah smrti?!

I ja bih odgovorio, da jeste
kad sam bio kao dijete,
mislio sam kao dijete,
radio sam kao dijete,
i nečeg me nije bilo strah,
a sad, kada sam već mnogo zreliji
u me kao da se uvukao trunak smetnji,
da već sumnjam kako sam hrabar muž,
jer volim zalazak Sunca
pa Mjesec i njegovu crvenu koronu,
volim mirtu kada je pčele sišu,
volim svoje drugove kada dišu
i još jako mnogo stvari,
koje strah nikako da svali,
a ponajviše, draga, tebe
od koje me najviše zebe,
jer ja volim nanovo
i moja ljubav je
kao pruge afričke zebre,
da jedna bijaše tamna,
a druga svijetla
baš kao tvoja sjena
kojoj vatra iz mojih očnih zjena
više ne smeta.



09:33 | Komentari (7) | Print | ^ |

ponedjeljak, 02.07.2018.

DRAGUTIN GORJANOVIĆ KRAMBERGER


slika: internet

IME ZAGREBA
Ime grada Zagreba prvi puta se pojavljuje 1134. u dokumentu koji se odnosi na utemeljenje zagrebacke nadbiskupije od 1094. godine. Mnogi smatraju kako ime grada dolazi od hrvatskog glagola "zagrabiti" koje ima svoje porijeklo u jednoj jako vaznoj hrvatskoj legendi.

Prema toj legendi hrvatski ban predvodio je svoju žednu vojsku kroz pušto podrucje. On je onda zabio svoje sablje u tlo i voda je potekla tako da je on komandirao vojnicima da nastave kopati kako bi došli do vode. Ova legenda je bila podržavana dugo vremena od samih znanstvenika budući da grad leži na podzemnim nalazištima vode ili koji su grabe pa da je tako grad dobio ime.

Drugi opet smatraju da je grad Zagreb dobio ime po svome geografskom položaju, da je iza brijega dakle da je "za breg". Međutim, prema jednoj drugoj također jako vaznoj hrvatskoj legend, gradski vladar je bio žedan i on je naredio djevojci imenom Manda da uzme vode sa Manduševca, koji je danas fontana na Trgu Bana Jelačića uzimajući rečenicu : "Zagrabi, Mando, zagrabi!"

Za vrijeme austrougarske uprave Zagreb se zvao Agram, ali evo već stoljećima postoji kao Zagreb. Moj sin Vlaho (Ezra) prvi puta je čuo o imenu svog grada u školi kada je išao u prvi razred, u osnovnoj školi na Trešnjevci.

O NJEGOVOM RADU I ŽIVOTU
Dragutin Gorjanović Kramberger se rodio u Zagrebu 25. lisopada 1856. a umro je također u Zagrebu 24. prosinca 1936. Bio je naš najpoznatiji paleontolog i arheolog, studirao je paleontologiju u Zurichu. Kasnije je prešao u Muenchen gdje mu je profesor bio Karl Zittel svjetski poznati ekspert u području anatomije i paleontologije. Obranio je doktorat u Tubingenu 1879. godine sa temom koja je bila u relaciji sa fosilima riba.

U koleboraciji s arheologom Đurom Pilarom počeo je istraživanje Medvednice. Kurator je Hrvatskog nacionalnog muzeja. Predavač je na FF u Zagrebu gdje predaje paleontologiju nizih kukaca. Gorjanović je otkrio, klasificirao, sistematizirao veliki broj novih vrsta fosiliziranih riba.

1899. na bregu Husnjak na Medvednici kraj grada Krapine pronašao je vrlo bogato nalazište neardentalskog čovjeka, nazvao ga je ''homo primigenius'', a predstavlja jednog pretka modernog čovjeka. Kasnije je taj tip klasificiran kao ''homo neandhertalensis''.

1895. je također uzeo novoizumljeni rentgenski stroj pa je x-zračenje koristio za analizu strukture kostiju fosila, a rezultate ovih istraživanja publicirao je 1906. godine pod naslovom ‘’O diluvijskom čovjeku iz Krapine’’ i ovaj je rad prvi put tiskan u Wiesbadenu. Ova knjiga toliko je važna, da je neki jako utjecajni ljudi smatraju jednim od najznačajnijih radova iz područja paleontologije čovjeka na svijetu.

Publicirao je više od 230 znanstvenih radova, nekoliko vrlo značajnih geoloških mapa, bio je član 9 inozemnih znanstvenih asocijacija kao i naše Akademije.


iz moje knjige: Velika imena hrvatske znanosti i filozofije

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php


10:18 | Komentari (2) | Print | ^ |

nedjelja, 01.07.2018.

MARIN GETALDIĆ


slika: internet

Rodio 2. listopada 1568. godine u Dubrovniku, a umro je u Dubrovniku 11. travnja 1626., bio je svjetski ugledni matematicar i fizičar koji je studirao u Italiji, Engleskoj i Belgiji, bio je jedan od nekoliko studenata poznatoga Fransoa Vietea. Njegov suvremenik koji se bavio sličnim pitanjima optike i koji je također zasluzan za razvoj suvremene prirodne znanosti u Europi bio je Markantun de Dominis samo što je ovaj djelovao kao biskup u Splitu.
Međutim i jedan i drugi predstavljaju kamene medase u razvoju geometrije odnosno optike.

Prema tradiciji vlastite obitelji, Getaldići su navodno iz južne Italije, iz Taranta, samo što su u Raguzu došli u 8. stoljeću. Dakle, do pojave Marinove ova obitelj je u Dubrovniku zivjela već 8. stoljeća. Slično stvari stoje i sa poznatom dubrovačkom obitelji Gundulić koja prema nekim tradicijama dolazi iz Italije u Dubrovnik u 9. odnosno 10. stoljeću. Navodno su Gundulići iz Lucca i da su dosli u Raguzu oko 930. godine za vrijeme vladavine hrvatskoga kralja Pavlimira. Dakle ove su porodice već stoljećima naseljavale prostor Dalmacije pa je unekoliko apsurdno da se njima oduzima hrvatsko ime kao što se to radi u nekim stranih povijestma i filozofskim riječnicima.

Napisao je Marin 7 knjiga i to iz različitih podrucja matematičke znanosti. Posebno mjesto u njegovom radu predstavljaju pitanja primjene algebre na geometriju i pitanja geometrijske optike. Pisao je također o Arhimeđu u svome radu Promotus Archimeđus iz 1603. godine. On je također napisao jedan rad koji sadrzi 42 geometrijska problema pod naslovom Variorum problematum colletio iz 1607. godine u kojem je radu postavio osnove algebraizacije geometrije. U tom smislu on je bio također upučen u arapske izvore i prevode arapskih radova koji su se odnosili prije svega na prevode Al Horezmijeve Algebre, pa onda prevode Abu Kamilove Algebre koje prevode je sacinio Gerard iz Kremona. Isto tako ja osobno mislim da je Getaldiću bio od iznimne vaznosti Liber abaci Leonarda Fibonaccija koji je također imao arapske izvore. Od samog Fibonaccija saznajemo da je on putovao kroz Sjevernu Afriku, Egipat, Siriju, Bizant, Siciliju i Italiju. Stoga mi samo možemo zamisliti sve njegove izvore informacija pored onih latinskih tekstova koji su mu bili na raspolaganju.

Fibonacci je, na primjer, uzimao latinski prijevod Al Horezmijeve Algebre i vokabular pokazuje da je on imao u vidu verziju Gerarda iz Kremone. I uopće možemo reci da se mi ne možemo nositi sa povijescu algebarskih jednadzbi na Zapadu bez da uzmemo u obzir prva otkrica iz Algebre Al Horezmija pa do onih solucija algebarskih jednadzbi kakve se one pojavljuju na primejr u radu Ars Magna iz 1545. godine kod Girolama Cardana ili u radovima Nicolasa Cugueta, Luca Paciolia iz 15 stoljeća i u mnogim radovima iz 16. stoljeća kao što su na primjer i radovi Fransoa Vietea i Marina Getaldića.

Marin Getaldić je također radio i na optickim pitanjima i u tom smislu bio je posebno cijenjen od strane takvih znanstvenika kakvi su bili nizozemski fizicar Christian Huygens i Edmund Halley u Engleskoj. Getaldić je također bio i konstruktor parabolickog ogledala koje je bilo 66 centimetara u promjeru koji se danas cuva u Nacionalnom Pomorskom Muzeju u Londonu. Za ovo ogledalo važna je jedna autobiografska nota a ta je da je Marin upotrijebio ovo ogledalo kao opasno oruzje Republike za vrijeme jednog pokusaja invazije Dubrovnika od strane Mletacke flote. Marin je ogledalo postavio u gradskoj luci tako da je refleksijom svjetlosti sunceva zraka spaljivala neprijateljsko brodovlje.

Marin Getaldić je također u Padovi upoznao Galilea Galileia sa kojim je kasnije imao redovitu korespodenciju. Isto tako bio je jako dobar prijatelj svoga profesora Franso Vietea. Kao i svi veliki dubrovački znanstvenici i Marin je imao politickoga i diplomatskoga iskustva. Tako je i on sudjelovao u jednoj diplomatskoj misiji Republike u Konstantinopolju 1606. godine, pa je onda također bio clan Velikoga i Maloga Vijeca koji su predstavljali dva politicka tijela Republike Dubrovnik.

Danas njegovo ime nosi brod hrvatske mornarice, njegovo ime imaju mnoge ulice u hrvatskim gradovima, pa onda hrvatska optika. Isto tako sa njegovim imenom u asocijaciji štoje Beteova pecina u kojoj je Marin pravio svoje pokuse sa ogledalom, Podzvizd i strategijski vazan grad Šton na granici sa poluotokom Peljescom i fortifikacioni sistem Dubrovika za kojeg je bilo odlučeno da ce se graditi ukazom Republike 1604. godine.


iz moje knjige: Velika imena hrvatske znanosti i filozofije

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php



14:08 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 30.06.2018.

TESLINO KOLUMBOVO JAJE


slika: dr Zlatan Gavrilović Kovač

pa autor piše: "ovo je Teslino obrtno magnetno polje poznato kao Kolumbovo jaje, o tome sam pisao u knjizi Uz kozmologiju zlatnoga prstena, a sada je dio moga muzeja u kojem ima mnogo Teslinih izuma"


Kolumbovo jaje vezano je za velikog moreplovca Christopher Columbus koji je 1492. otkrio Ameriku. Prema španjolskoj instituciji odgovornoj za očuvanje i njegovanje španjolskog jezika RAE (Real Academía Espańola, Španjolska kraljevska akademija) Kolumbovo jaje je definirano kao lako rješiva zagonetka koja na prvi pogled djeluje teško.

U stvari, Kolumbovo jaje je poznata anegdota o velikom moreplovcu, čije je dostignuće od strane mnogih neprestano bilo omalovažavano i osporavano tvrdnjama, da je svako mogao ostvariti to isto i da, prema tome, njegovo otkriće nije ništa posebno.

Naime, jednom dok je Kolumbo sjedio za stolom sa mnogim španjolskim plemićima, jedan od njih je tada rekao:

„Gospodine Kolumbo, čak i da vaša visost nije otkrila Indiju (odnosno Ameriku), sigurno bi se našla neka druga osoba koja bi to učinila.“

Na ovo Kolumbo ništa nije odgovorio, samo je zatražio da mu donesu jedno jaje. Postavio ga je na sto i rekao:

„Gospodo, kladim se da nitko od vas nije sposoban učiniti, da ovo jaje stoji vertikalno, bez ikakvog dodatnog pomagala, baš kao što ja to mogu učiniti.“

Svi su pokušali, ali bezuspešno. Kada je jaje napokon vraćeno Kolumbu, on ga je jednostavno zabio o stol i ono je ostalo onako kako je zamislio  vertikalno. Nakon toga, mnogi su mogli učiniti to isto. Ipak, svi nazočni su ostali zatečeni i razumjeli što je ovim gestom htio reći  nakon što je nešto učinjeno, svatko može to isto ponoviti.

Ovu anegdotu prvi put spominje talijanski povjesničar i putnik Girolamo Benzoni u svojoj „Povijesti Novog svijeta" (History of the New World), objavljnoj 1565. Ipak, ova priča o vertikalno postavljenom jajetu ima svoje paralele u petnaest godina starijoj priči, što navodi na sumnju, da ju je Benzoni jednostavno pripisao Kolumbu.

Do danas nikome nije uspjelo postaviti jaje vertikalno, osim poznatom znanstveniku Nikoli Tesli. Doduše, radilo se o bakrenom jajetu u obrnutom magnetnom polju. Takvo jaje naziva se Teslino jaje ili Teslino Kolumbovo jaje.

Ovo je, dakle, jedna popularna priča o tom Kolumbovom jajetu, iako su mnogi smetnuli s uma, da je kod Tesle riječ o nečem sasvim drugom. Naime, kod Tesle je riječ o njegovom modelu Univerzuma. Prema tome, Teslino Kolumbovo jaje predstavlja njegova metafizička razmišljanja o ustrojstvu našeg kozmosa.

Prvo, riječ je o tome da svekolikim Svijetom i kozmosom vlada energija za razliku od „izmaštanih atoma“, kako bi to rekao Schopenhaer, jer je poznato da Tesla nikako nije vjerovao u atomistiku. Drugo, riječ je o jajetu po uzoru na staru grčku i indijsku mitologiju gdje se svijet stvara iz kozmičkog jajeta. Poznato je, da jaje koje spominje Jung na primjer u svojoj alkemiji sadrži u sebi dvoglavog orla, jedan je vladar svjetovnog života, a drugi sakralnog.

Treće, to je jaje u obrnutom magnetskom polju, dakle, ono se okreće. Odatle je za pretpostaviti, da je Tesla razmišljao o kozmosu kao o jednoj dinamičnoj energetskoj cjelini, a to je također vidjljivo i u mojoj „Kozmologiji zlatnoga prstena“ gdje je Teslinoj zavojnici dat kozmički značaj pa je tako taj princip primjenjiv i u sustavu zemlje, našeg solarnoga sustava kao i u čitavom kozmosu kroz pitanja induktiviteta galaksija gdje se čitav vidljivi svijet doživljava kao jedna dinamična energetska cjelina.


iz moje knjige UZ KOZMOLOGIJU ZLATNOG PRSTENA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic43.php

slika: Nenad Grbac


09:55 | Komentari (4) | Print | ^ |

petak, 29.06.2018.

FILOZOF


Image and video hosting by TinyPic
slika: digital artist

onaj tko se čudi
i onaj koji sumnja
i onaj kojem je biće potreseno
ne zaslužuje nikakvu kaznu
nego najveće počasti
postojanje čuda zbog kojeg se čudimo
nije prekidanje prirodnog tijeka stvari
već je čudnovata priroda
utemeljena na percepciji
i razmišljanju svakoga čovjeka
čudo čuđenja, sumnje i patnje
najveće je čudo
daleko najveće
od ostalih


10:17 | Komentari (5) | Print | ^ |

četvrtak, 28.06.2018.

AUTOPISIA DEI BALKANI

(TALIJANSKI AJVAR, RAGUZINO I PRIČA O PROŠEKU)

Ovih je dana u europskom parlamentu bila aktualna rasprava o prošeku i hrvatskom prvenstvu nad njim pa pomislih da se i ja pridružim tim raspravama ali uzimajući u obzir slučaj ajvara i jednoga našega sira. I baš sam nedavno pronašao u Adelaideu da talijanske firme također prave i prodaju ajvar i ja nemam ništa protiv toga, da Talijani prave ajvar. Neka prave ajvar i neka ajvara bude sto više, ali ne možemo dozvoliti da srpski ili hrvatski ajvar bude talijanskom izmišljotinom. To je nekada bio slučaj da su nam stranci otuđivali naše stečevine i ono što su kod nas namrijele generacije naših ljudi. To je nekada bio slučaj, više nije. Prema tome, mogu Talijani praviti ajvar ali je to našom stečevinom.

Sličan slučaj dogodio mi se ovdje u Adellaideu sa jednim našim dubrovačkim sirom. Meni je taj sir bio poznat još iz djetinjstva a onda je trebalo proći više od 40 godina, da bih ga ponovo kušao u Australiji i u tom talijanskom dućanu lijepo je pisalo ime sira Ragusino, ali to nikako nije talijanski sir, nego je naš dubrovački, jer postoje dvije Raguse: jedna je naša hrvatska, a druga je Ragusa sa Sicilije. Međutim, to nije sicilijanski sir, nego je naš domaći hrvatski sir. Prema tome, teško bismo se mogli oteti dojmu da Talijani nisu znali koji sir prodaju, nego da je riječ o jednome lukavstvu na koje bismo svi mi naivni trebali nasjesti.

Sličan je slučaj sa takozvanim kruhom kojega Njemci pravilno nazivaju Balkanische brot dok ga Talijani prodaju kao foccaca i vjerojatno bi se tih primjera moglo nabrojati daleko više, ali je i ovo dovoljno za tvrdnju da su naši prostori bili i još uvijek jesu sustavno pljačkani od stranaca samo zato, jer imaju bolji marketing i zbog naše indolencije i javašluka.

Sa druge strane, ti isti Talijani dočekuju sa velikom pompom naše proslavljene filozofe i ljude kulture kao što su Predrag Matvejević i Rada Iveković koja danas radi u Parizu i koja je u svojoj knjizi ''Autopsia dei Balkani'' baš tim Talijanima dokazivala kako smo mi primitivne zvijeri koje su odgajane na tlu jedne primitivne patrijalhalne civilizacije koju treba zgaziti kao žohara, ali joj nije smetalo to što Talijani otuđuju naše stečevine zbog kojeg otuđivanja mi i jesmo postali zvijeri, kojih se plaši cijela kulturna Europa.

Međutim, osobno mislim, da je tom otuđivanju i toj filozofiji odzvonilo i da joj zvoni posmrtno zvono u kapelici suvremenog mišljenja.


iz moje knjige "AGAMEMNON"

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic23.php


10:28 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 27.06.2018.

SLUČAJ MIRE ŠUVAR

Mi mlađi novinari ‘’Studentskoga lista’’ i ‘’Poleta’’, bili smo redoviti gosti zagrebačke ‘’kockice’’ ili Centralnoga Komiteta Hrvatske, koji se nalazio pokraj rijeke Save na ondašnjem šetalištu Karla Marxa i u toj komunikaciji sa političkim rukovodstvom Hrvatske mi smo, također, bili upućeni i na suradnju sa Mirom Šuvar koja je radila u Informativnoj službi ovog Komiteta.

Uglavnom je tu bilo riječi o praćenju i analiziranju tekstova iz naše dnevne štampe i mi bismo komentirali te slučajeve i općenito se može reći, da je dugo vremena naša suradnja bila na našu obostranu korist i po tome se nismo mnogo razlikovali od ostalih hrvatskih novinara koji su također bili česti gosti tog Komiteta koji su redovito izvještavali javnost o njegovom radu i tu mi nismo bili ništa posebno, ali je bilo posebno to, da smo mi jako mladi ljudi koji se zanimaju za politiku. Na primjer, kolega Dejan Jović je tada imao svega 15 godina, ali smo mi držali kako je on svakako vrijedan pažnje pa smo ga vukli svugdje za sobom u uvjerenju, da pije sa samog izvora, a ne da interpretira političke događaje tek iz druge ili treće ruke. Ja sam bio nešto stariji, možda sam imao nekih 23 ili 24 godine.

Kasnije je jedan dio nas koji smo radili u Centru društvenih djelatnosti prihvaćen kao službenici toga Komiteta s obzirom, da smo postali njegova tzv. radna zajednica pa su naši prostori postali i sobe tog Komiteta i tu smo imali također i svoje radne prostore.

Nakon sloma hrvatske frakcije, tamo negdje u proljeće 1985. godine, mi smo izbačeni iz te zgrade i nama je zabranjen pristup u zgradu CK sasvim suprotno očekivanjima, da uposleni njegovi radnici i dalje dolaze tu na posao kada već imaju svoje prostore i svoje sekretarice. Međutim, od te se prakse u našem slučaju odustalo kada smo procijenjeni kao radikalan desni elemenat koji radi na disoluciji Jugoslavije, a sa tim je onda došao i problem rada sa novinama ‘’Polet’’ koje su preko noći prešle u ruke Zorana Simića, dok je časopis ‘’Pitanja’’ preuzeo Milović.
Dakle, mi smo odbačeni kao strani element, iako je istina da smo godinama držali taj Centralni komitet i cjelokupnu hrvatsku politiku koja se u to vrijeme trebala nekako odnositi prema narastajućim snagama jugoslavenskog centralizma i unitarizma i u tom radu i u tim političkim konstelacijama jedan dio nas bio je upućen i na suradnju sa gospođom Šuvar koja je uglavnom bila ugodna sugovornica.

Okolnosti su, također, bile te da je ona bila žena hrvatskog političkog moćnika Stipe Šuvara, dok sam ja takoder bio i njegov student na odsijeku sociologije kao i gospodin Orešković. Znači, te su spone bile daleko dublje od onih površnih političkih susreta kakvi oni već postoje u javnom životu. Da ja taj odnos nisam shvatio površnim, možda najbolje govori slučaj moje diplomske radnje koju sam obranio kod Šuvara, a koja nosi naslov ‘’Pojam samoupravljanja u djelu Vladimira Bakarića’’. Dakle, nema nikakve sumnje u to, da sam bio sasvim odani član te Partije koja me se usput budi rečeno pokušala riješti, vidimo i na kakav način, proglašavajući me psihotikom.
Zašto? Pa zato, jer mnogima nije odgovarao stav o mogućoj disoluciji države u kojoj se svaka republika osamostaljuje kao posebna država. Taj stav mnogima nije odgovarao, s obzirom da su bili upućeni u dogmu Titove Jugoslavije, koju su pošto-poto htjeli zadržati u ugodnom sjećanju, iako ih je stvarnost osporavala na gotovo svakom koraku. Drugi razlog je bio taj, da je unekoliko trebalo zaštititi Šuvara kao budućeg jugoslavenskog političkog lidera od takvih polemičara i konfliktnih ljudi kakvi smo bili mi u hrvatskoj frakciji i njemu nikako nije odgovarala stigma političkog lidera koji samo nanosi problem u javni prostor države, a koja je ionako opterećena beskonačnim političkim sukobima i trzavicama.

Dakle, svakako su Stipine političke ambicije bile razlogom zašto je uopće došlo do sloma ove frakcije i zašto je javnosti to kasnije bilo prezentirano kao ‘’riješavanje od luđaka’’. U razgovorima koje sam tada imao sa Ervinom Peratonerom saznao sam, da je to i inače slučaj kod birokratiziranih partija sa socijalističkom ideologijom, jer se i Staljin bojao svoga aparata. Pri tome su mnogi smetnuli s uma specifične socijalne i političke prilike koje mogu dovesti u pitanje cjelokupnu zgradu realnog socijalizma pa su ovakvi slučajevi kao što je bio naš slučaj samo doljevanje ulja na vatru i daljnje slabljenje političkih institucija radničke klase Hrvatske. Od te spoznaje dobar dio nas je došao do istine, da vrlo vjerojatno jedna takva birokratizirana i troma partija, koja proizvodi slučajeve tamo gdje ne treba, neće preživjeti neoliberalnu stvarnost, koja je bila na dnevnome redu i doista tako se i dogodilo.

Sa slomom socijalizma, tamo negdje početkom 90.-tih godina, CKH više nije prodavao novine ‘’Komunist’’, nego je stao prodavati krumpir i luk, jer je prostor CK pretvoren od suvremenog političkog foruma u jednu veliku luksuznu samoposlugu.

Mira Šuvar je tako došla na Zavod za zapošljavanje, a onda je preko noći odlučila postati novinarkom pa se učlanila u novinarsko udruženje i počela sa novim radom kao nezavisni novinar. Iz tog perioda koji je trajao možda nekih dvadesetak godina nastao je znatan rad kao što je i realizirano obilje razgovora od slučaja sa Hertom Has do ljudi u Vatikanu pa bi svakako bilo jako dobro kada bi javnost bila upoznata sa tim radovima kako bi se mogla donijeti valjana ocjena o njegovoj vrijednosti.

A nama, koji smo morali prebjeći u drugu državu i na drugu hemisferu, ostaje jedino još da se prisjećamo tog burnog vremena i da sumiramo svoja iskustva sa ljudima, koji su direktno odgovorni za novonastalu situaciju bratoubilačkog rata kod nas, iako su svakako postojale i drugačije solucije razrješenja jugoslavenske krize, da nije bilo bezobraštine, slavoljublja, nepotizma, malicioznosti, ljubomore i zavisti političkih lidera koji su mislili, da je prostor države plato njihove beskonačne samovolje i prostor isticanja njihove tobožnje posebnosti i stručnosti. Na svu sreću, ipak smo preživjeli tu neizmjernu uobraženost, dok mnogi moraju ponovno krenuti od početka.


iz moje knjige "AGAMEMNON"

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic23.php


10:26 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 26.06.2018.

GULJENJE KRUMPIRA

Pa, htio bih reći par riječi oko filozofije koju je pratio naš poredak socijalizma kroz primjer psihijatrijskog bolesnika. Bilo je jedno vrijeme kad sam bio bez posla pa bih svo svoje vrijeme provodio u kuhinji pripremajući ono malo obroka, koje je bilo moguće, zahvaljujući umanjenim primanjima, dok sam na ''čekanju''. Nikad se nije dogodilo da sam dočekao nove odluke moje radne zajednice, nego sam kao i svi ostali sa promjenama režima dospio na Zavod za zapošljavanje.

Tako se jednom dogodi, da sam u kuhinji gulio krumpir, kad do nas navrati Ivica, koji se inače liječio od kroničnog alkoholizma. Bijaše to jako drag čovjek, koji je zarađivao u fušu i tako prehranjivao svoju malu obitelj, ali istom bijaše čovjekom, koji bi dosta tog novca zapio negdje u lokalnom buffetu pa bi ga viđali kako tetura Supilovom pijan, uz znatiželjne poglede prolaznika, ali on je, također, kao obiteljski prijatelj obavljao sitne poslove, koje sam mu plaćao, a ponekad se dogodilo, da niti ja ne bih imao novaca za platiti njegov posao pa bismo se nekako dogovorili oko naknade. Tako, on navrati do nas u Ostrovičku pa me sretne kako gulim krumpire i veli: ''A ti sada zamišljaš da guliš ljude!''

Ja se nasmijem, jer nisam sasvim shvatio poruku, koju mi je uputio taj čovjek, nego je trebalo proći dosta vremena, da bih shvatio kako mi je iznio jednu tajnu našeg socijalističkog poretka, jer se cijela istina našeg socijalizma mogla svesti na tu njegovu misao. Naime, kad čovjek guli jabuku prije, nego je pojede ili kada guli krumpir prije, nego ga skuha, doista može zamišljati, da guli ljude i ta tajna našeg poretka sastojala se u jednoj filozofiji, koju bismo mogli izraziti riječima: ''Guli ljude koliko možeš!'' To je opet bila filozofija, koja se sasvim razlikovala od moje osobne filozofije: Pomozi ljudima koliko možeš!''

Zato sam ja unekoliko i proglašen Isusom za razliku od tajkuna, koji su shvaćeni Pilatima suvremena vremena, jer je istina, da se cijeli naš poredak socijalizma mogao svesti na tu banalnu rečenicu izgovorenu od našeg lokalnog pijanca. Tako se gulilo u poduzećima pa su to radili svi, koji to mogu, pa se gulilo preko Studenstkog servisa, pa se gulilo u političkim igrama na način, da su mnogi ''otegli papke'' zahvaljujući svojim političkim ambicijama, pa se gulilo u zdravstvu na način, da zdravom čovjeku ponestaje daha, pa se gulilo u našem školstvu, tako da su mnogi uspijevali zahvaljujući pršutima, kojima se potkupljivalo nastavničko osoblje, kavama, cigaretama, njemačkim markama, plavim i bijelim kovertama, diplomama, nekretninama, stanovima, autima i televizorima, glulilo na se na svakom koraku i svatko je to radio na svoj način, vjerujući da je riječ o zdravoj i poželjnoj filozofiji, a guli se i danas pa izgleda, da se malo toga što promijenilo u socijalnom životu naših ljudi.

Tako je najnoviji primjer iz mog osobnog života primjer jedne naše banke, koja je za transakciju novca iz Australije uzela krajnjem korisniku ni manje ni više nego trećinu cjelokupne uplaćene sume, iako sam ja platio u Adelaideu troškove cjelokupne transakcije. Da čovjek pukle od smijeha!!!!

Hoću reći, da se malo toga promijenilo u našoj dnevnoj filozofiji pa bi za neke radikalne promjene u tom pravcu svakako trebalo ponovno govoriti o ''svjetskoj revoluciji'', a meni se čini prema iskustvu, kojega imamo do danas kao i prema iskustvu, kojega imamo na svim stranama suvremenog svijeta, da ćemo na tu revoluciju malo pričekati, jer je istina, da je najlakše imati tu filozofiju guljenja ljudi pod svaku cijenu kao što je nama najsvježiji najbolji primjer Josipa Broza na kojeg su se mnogi ugledali, koji je gulio čitave nacije decenijama, a opet od tih istih ljudi doživljavao povike dobrodošlice, izraze ljubavi i simpatija i opet se ništa nije promijenilo, nego i dalje svijetli njegov kip kao svjetionik za stradalnike, koje je more izbacilo na obalu punu pijeska i smrdljivih algi.


iz moje knjige "POVIJESNA LUTANJA"

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic27.php




11:03 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 25.06.2018.

O STVARNIM DOGAĐAJIMA



Htio bih reći parr riječi povodom knjige Željka Krušelja o omladinskom glasilu Polet koji je predstavljen nedavno zagrebačkoj publici. Dobro je što je nastala ta knjiga pa je tako donekle sada poznata cijela ta odiseja Poleta te se mlađe čitateljstvo svakako može sada obavijestiti o stvarnim događajima vezanim za tu novinu. Međutim, ja moram reći da se iza frakcijskih borbi u partiji Hrvatske krila jedna dublja osnova suprotavljanja narastajućemu jugoslavenskome dogmatizmu i unitarizmu koji je najvjerodostojnije bio predstavljen u radikalizmu Miloševića, a opisan u Memorandumu SANU iz 1988. godine. Pa vidite kolika je poteškoća bila kod nas u Hrvatskoj u to vrijeme, da niti JAZU niti hrvatska partija nisu bile u stanju dati niti jedan jedini valjani odgovor na taj memorandum. Međutim, ipak postoji hrvatski odgovor koji je tiskan 1989. godine i koji se zove Vrijeme odustajanja, a kojeg je napisao mladi splitski sociolog Vjeko Santrić, dok sam ja bio jedan od anketara na tom istraživanju i također je pravo čudo kako je nastao taj odgovor, ukoliko se uzmu u obzir okolnosti u kojima je nastajao i bezbroj sabotaža koje su ga pratile, a pored toga je bio totalno ignoriran od hrvatske publike i to do gađenja. Da čovjek pukne od smijeha.

A drugi moment te spomenute knjige Krušelja je jedan podatak koji je iznesen na 319. stranici tog njegovog doktorata, a taj je kako je urednička plaća te 1985. godine u CDDu iznosila 35.000 tadašnjih dinara. Međutim, ne bi se moglo reći da su naši urednici plivali u novcu niti je njihov posao bio da za dobar novac difamiraju najveće svjetske filozofe kako je to izjavljivao u to vrijeme profesor Kangrga. Ukoliko se uzme u obzir, da je te godine jedan američki dolar vrijedio 288 tadašnjih jugoslavenskih dinara, onda ispada kako je prosječna urednička plaća imala vrijednost od nešto preko 100 američkih dolara. Prema tome, ne može se reći da su urednici plivali u silnom bogatstvu, u zlatu, svili i kadifi kad je istina da su za tu bijednu nadnicu živjeli na rubu gladi i siromaštva. Prema tome, ne može se meni uzeti za zlo što sam povremeno uzeo taxi, da me dovede do CK kad je poznato koliko se novaca trošilo na njegov vozni park, za reprezentacije i čašćenja., a bio sam prisiljen uzeti taxi, jer sam uvijek kasnio budući nisam imao svoj auto za razliku od većine zaposlenih u CK koji su se koristili ili služenim autima ili osobnim.

Eto, to su neke moje male napomene koje je bilo nužno iznijeti, a kada je čovjek u nuždi, onda mu ne treba pomoć. U svakom slučaju, pozdravljam ovaj rad kolege Krušelja s uvjerenjem, da je mlađe hrvatsko čitateljstvo stvorilo barem donekle jasnu sliku političkih događaja kod nas neposredno pred slom bivše države.


10:23 | Komentari (2) | Print | ^ |

subota, 23.06.2018.

INSTINKT POROBLJAVANJA - MRAVI





Ja sam u svojim razmišljanjima i krenuo od ovih pitanja i neovisno od Briana Wilsona i drugih koji su se također bavili mravima i koji su štoviše bili ili još uvijek jesu stručnjaci za mrave. U svojim knjigama sam i pokušao osporiti neke teze sociobiologije etc.etc ne znam, jesam li u tome uspio, ali svako jeste jedno zanimljivo i važno pitanje.

Od Platona postoje pokušaji, da se ljudska organizacija shvati u obliku mravinjaka, nekada je to išlo sa manje ili više uspjeha i općenito bi se moglo reći kako je napor biologa i sociologa zadnje tri decenije i bio uglavnom usmjeren prema ovim pitanjima. Međutim, ljudska zajednica ipak se jako razlikuje od mravlje u tome se manje više svi slažemo, ali program o kojem govorimo cijelo vrijeme nije ništa drugo, nego oponašanje mravlje organizacije u kojoj postoje kraljica koju opslužuju radilice i koja je jako golema i koja je prilično fertilna, mravi radnici koji rade, mravi vojnici kojima je zadaća odbrana mravinjaka.

Postoje i drugi mravi kao na primjer, mravi medarice koje proizvode med pa onda poznato je, da ima mrava koji uzgajaju gljive itd, međutim, ukoliko pogledamo to famozno poglavlje o Instinktima kod Darwina u njegovoj knjizi o porijeklu vrsta, onda on ima ideju kako možemo govoriti o preoblikovanju instikata u prirodnom stanju odabiranjem i on navodi primjere instikta kod kukavice, mravi i pčela.

Ja ću se ovom prilikom zadržati samo na njegovim pitanjima instinkta porobljavanja koje on vezuje za neke vrste mrava.

I Darwin lijepo kaže, da je kod nekih mrava korisnije za vrstu zapljena mrava robova, nego da ih sami proizvode, ali ako je sakupljanje lutaka, a to će reći čahurica još nerazvijenih mrava, upotrebljeno ne za hranu, nego za korist zajednice tako, da se navika pomoću prirodnog odabiranja postepeno pojača i učini stalnom za jedan "veoma različit cilj porobljavanja", onda govorimo kada je taj instinkt stečen, tada je prirodno odabiranje moglo povećati i preinačiti instikt.

Ne želim sada ulaziti u svu tu priču, ali bih htio naglasiti kako kurentna socijalna situacija u Australiji ništa nije drugačija, nego što je situacija kod mrava koji imaju svoje robove o kojima govori Darwin. Dakle, mi vidimo sada do kuda je stigla ta velika britanska ideja kojoj se cijeli svijet divi, kojoj zavidi i na koju bi se htjelo ugledati. Svašta!
N.B. U jednom izvjesnom smislu treba imati na umu australski film “Matrix” i to njegov prvi dio svagda kada raspravljamo o ovom političkom programu sociobiologije zadnjih tridesetak i više godina.




odlomak iz knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE

Image and video hosting by TinyPic

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php


09:15 | Komentari (2) | Print | ^ |

petak, 22.06.2018.

BROD U BOCI


Image and video hosting by TinyPic
slika: digital art

Od toplog podneva
do svijetle noći
ne mogu prestati misliti o tebi,
moja duša zarobljena je u staklu,
moja duša je kao brod u boci.

I ponovno, u jutro rano,
zapjevat ću molitvu za te,
Bog te blagoslovio
i sve tvoje čarobne dari,
nemoj sada pobjeći toj sreći,
da ne okončaš vječno
kao zarobljena duša u staklenoj boci.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=69887


10:49 | Komentari (3) | Print | ^ |

četvrtak, 21.06.2018.

AUSTRALSKI BAGPIE I VOJNA STRATEGIJA

PTICE I VOJNA STRATEGIJA

Osobno mislim da je jako važno promatrati let priča. Isto tako mislim da je jako važno poznavati njihovu fiziologiju i morfologiju s obzirom da je riječ o vrsti koja veliku većinu vremena provodi u zraku. Za sve one koji imaju interes za zrak jako je važno poznavanje leta ptica i kako njihovo ponasanje može biti primijenjeno u vojne svrhe. Ja ću to pokušati ilustrirati primjerom australske ptice koja se obično naziva Australian Bagpie. To je jedna ptica isključivo australskih prostora, crno-bijeloga perja i zna dosegnuti veličinu i do preko 40 centimetara. Znači to je velika ptica, jako dobar letač i isto tako je prilično teška ptica. Ukoliko na primjer Australian Bagpie pokušava sa grane jednoga stabla sletjeti na granu susjednoga stabla to je za njega izuzetan zadatak.

Bagpie se prvo baci sa visine u ambis i svojom težinom dospijeva skoro do samoga tla, a onda se naglo diže u nekih 80 do 85 stupnjeva uvis dok ne dospije na granu susjednoga stabla. Znači, njemu je potrebno iskustvo udaljenosti susjedne grane, vlastita težina, visina grane na kojoj stoji, inercija vlastitoga tijela u zraćnom prostoru i kretanje zračnih masa.

Znači, prilično toga mora imati u svome iskustvu i čini se, da je posrijedi doista velika vještina kojoj se mi ljudi možemo samo diviti. Međutim, ova strategija bila je primijenjena kod američkoga zrakoplovstva u Vijetnamu 60.-tih i 70.-tih godina prošlog stoljeća, ali također i u bosanskom slučaju krajem toga istoga stoljeća.

Da bi izbjegli raketne udare sa zemlje sa srbijanske strane, američko zrakoplovstvo je, zapravo, primijenilo strategiju netom opisanu kod Australian Bagpie, a ona se sastoji u tome da se prilikom uzleta zrakoplova on usmjeri visoko podignutoga kljuna što više prema nebu.

Tako se, zapravo, smanjuje radijus kratenja zrakoplova i vrlo brzo postiže željena visina. Neobično je za putnike ovih transportnih zrakoplova možda osjećaj da vam, dok uzlet traje, glava stalno ide naniže zahvaljući inerciji i to je jedan prilično neobičan osjećaj. Ali kako rekoh, Australian Bagpie je pravi majstor u tome!


iz moje knjige "RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE"

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php




15:58 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 20.06.2018.

OD HRVATSKOG ŠPIJUNA DO RUSKOG AGENTA

Čitateljstvu portala www.magicus.info je poznato od ranije, da sam u svojoj životnoj karijeri pored ostalog bio i politički ''komesar'' Hrvatske i iz toga vremena poznato je, također, da sam lamentirao po Hrvatskoj kako se mi mladi ljudi na socijalističkoj fronti razlikujemo od stare generacije, jer nam ništa nije sveto i da sve podvrgavamo radikalnoj kritici, za razliku od obranaštva postojećeg.

Često sam govorio o konzervativizmu i karakterističnom provincijalizmu onoga što je sebe nazivalo lijevom kritikom društva. Pa ako bez ikakvih iluzija i lažnog stida pogledamo sve te tobožnje marksologe, kreatore lijeve kritike u nas nećemo moći osporiti, da je među njima bilo dosta cinika i ljudi koji prodaju svoje pero i svoj mozak onome tko bolje plaća ili koji su neprimjetno mogli promijeniti usmjerenost svojih misli čim ona zasmeta njihovoj karjeri.

Ta je kritika optuživala Marxa za pozitivizam Kapitala, u Marxu vidjela inauguratora staljnizma, ona je raspravljala o Lenjinu kao nasilniku nad umjetnošću i kulturom, raspravljala je o tome kako pojave revolucionarnog terora treba podvesti pod teoriju državnog razloga, raspravljala je o opasnosti restaljnizacije u nas kao što je dolazila i do pitanja političkog makijavelizma partije na vlasti.

Pri tome se dakako smetnulo sa uma, da je baš ta kritika bila oficijelno stajalište koje je suvereno vladalo našom idejnom frontom za koju je suvremeno društvo bilo društvo opće prostitucije i nehumanih odnosa, koje stvara roba i kapital čineći čitave generacije mladih ljudi potpuno nesposobne, da shvate uvjete za društeve promjene i potpuno nesposobne da prihvate odgovornost socijalnoga razvoja (ili stagnacije), a zapravo, se radilo o vrlo banalnoj, površnoj i otrcanoj kritici, koja je sebi umišljala da napada nešto više od apstraktnog odsjaja stvarnih socijalnih proturječnosti. Radilo se, dakle, o kritici koja je sama sebi bila svrhom, točnije kojoj je svrha bila visokoparna promocija njezinih autora čineći čitave genaracije studenata potpuno nesposobnima, da vide išta više od onoga što su imali prilike usvojiti na našim katedrama i predavaonicama.

Odatle je sama pojava autentične marksističke kritike izazivala ljutnju i užasavanje, jer se ni prema čemu nije odnosila sa strahopoštovanjem i jer je u svojoj biti bila kritička i revolucionarna. Međutim, nositelji te nove, mladalačke energije, koja je htjela promjenu cijelog jednog učmalog svijeta u cjelini u nas bili su kvalificirani u javnosti kao staljinisti ili kao ustaše, a pokatkada su se imenovali kao agenti ovog ili onog političara ili kao što je moj slučaj bio, špijunima Centralnog komiteta, odnosno, ljudima kojima je istinito samo ono što donosi uspjeh i otvara put prema položajima.

Tako je Žarko Puhovski, koji je danas najpoznatiji politički analitičar Hrvatske, za mene tvrdio kako sam ''špijun'', iako je smetnuo s uma, da sam na studiju filozofije baš kod njega morao položiti nekoliko ispita, da nam je partijska organizacija na filozofiji ista i njemu i meni i da nam je ''kockica'' podjednako u blizini, meni kao političkom funkcioneru, a njemu kao jednom od najtalentiranijih partijskih ideologa i teoretičara i da oboje objavljujemo u istim novinama i teoretskim časopisima.

Kod književnog kritičara Igora Mandića ta je teza preinačena u doušništvo pa sam ja tako kvalificiran u javnosti bio kao ''doušnik'', koji poteže Igora Mandića za rukav, da se izjasni o ovome ili onome. I, konačno, dospijem ropstva u svojoj ''borbi protiv Polovaca'' u kojem ropstvu sam bio ravno 27 godina na način, da se moj cjelokupni život odvijao od kreveta do psihijatrijske klinike i to podjednako u Hrvatskoj kao i u Australiji. Međutim, ono što je meni danas interesantno jest to, kako je ta teza o hrvatskom špijunu, hrvatskom doušniku i cinkarošu dospjela 15.000 milja dalje do obala Australije, da sam dospio i ovdje u Adelaideu do soft jaila kao ''ruski špijun'' i ''ruski agent''.

Jako interesantno, zar ne?!!!! Odatle mi se čini da bi tim bolesnicima bilo jako važno znati mjeriti svoje riječi, jer kao što se čitateljstvo uvjerilo to je podjednako bilo opasno i za mene kao i za filozofiju - da nam se ne dogodi, da nam stranci govore o našim predavačima kao sumanutim profesorima, koji su lažljivim jezikom protjerali svoje studente na drugi kraj svijeta.


iz moje knjige "RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE"

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php




09:25 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 19.06.2018.

SLUČAJ MARIJANA MATKOVIĆA



Nema nikakve sumnje, da je Marijan Matković bio veliko ime hrvatske literature. Ja sam pisao o Matkoviću prije nekih desetak godina i mislim da su ti tekstovi publicirani, a uglavnom se svode na moje iskustvo sa ovim piscem u vrijeme kad je Matković pored Marina Franičevića predstavljao sponu između Akademije i Partije i često su teme obje ove institucije bile bliske pa nije za čuditi da su ljudi Akademije također živo sudjelovali i u partijskim debatama.

Jedna takva debata bila je i debata oko snimanja filma ''Diktator'' američko-jugoslavenske produkcije, koja dramski obrađuje život talijanskog diktatora Benita Mussolinija iz 1985. godine i Marijan Matković je tada bio na stajalištu, da je riječ o antifašističkom filmu koji kritički obrađuje najvažnije sekvencije života Mussolinija i da smo mi bili saveznička armija u alijansi sa američkim snagama pa da nam prema tome nije potrebno uvjeravati druge, da je riječ o projektu kojega bi trebao podržati svatko pametne glave.
Ukratko rečeno!

Međutim, dogodilo se da se Marijan Matković nakon velikih i žučnih diskusija u Hrvatskoj razbolio i onda nedugo nakon njih i umro u Zagrebu sa pozdravnim riječima Akademije, da se Marijanu nikako ne može pripisati nikakav nacionalizam, što je sasvim točno. Doduše malo je neobično, da je nama u to vrijeme bio značajniji Mussolini i diskusije oko njega, nego Vladimir Nazor, kojim se i danas ponosimo kao velikom hrvatskom čovjeku koji je napustio građansku udobnost u svojoj vlastitoj borbi za bolju sutrašnjicu Hrvatskoga naroda. Ostalo je, međutim, kao jedna velika nepoznanica upravo ta misteriozna smrt Marijana Matkovića, jer je do prije samo malo vremena ranije on bio sasvim vedar i čio i u tom smislu se slučaj ovog pisca upisuje zajedno sa ostalim sličnim slučajevima kao što su slučaj sa Gojkom Suškom, kao što je slučaj sa Tuđmanom, Rugovom i slučajevima koji se vezuju za ime Perkovića kojemu se danas sudi u Njemačkoj kao i sa slučajevima osoba koje su prisilno hospitalizirane po zagrebačkim i adelaidskim psihijatrijama.

Tekst, koji je nastao prije nekih desetak godina, a koji je bio dostupan javnosti, ja i sada prilažem kako bi se poštovano čitateljstvo upoznalo sa mojim iskustvima koja su pratila susrete sa ovim velikim hrvatskim piscem:
Marijan Matkovic, njegova Glorija i priča o fašizmu, a bijaše Marijan Matkovic jednim velikim hrvatskim piscem jer, navodno, da nitko ne bijaše Krleži tako blizak za života kao on. Isto tako budne njegova Glorija slavljena na sve strane kao literature, koja je uz bok literaturi “jednog velikog”, a tako zvahu Krležu za njegova života ono malo pristasa jer, uglavnom, svi ga prezirahu mada mu se istom za života samo klanjahu.

Tako se klanjaše i Marijan Matković, koji ga u neku ruku naslijedi u Akademiji i Akademija stavi akcent na Marijana tako da on bijaše unekoliko reprezentant njezinim u svim pitanjima od najmanjih do najvećih, od najnevažnijih do najesencijalnijih kao što takva bijahu nacionalna pitanja vezana za opstojnost hrvatskog bića na balkanskoj vjetrometini i europskoj i svjetskoj političkoj i vojnoj sceni.

Ja sam Matkovića poznavao odranije iz rada Akademije neposredno nakon Krležine smrti jer, doista, rad Akademije posebno nakon Drugog svjetskog rata bijaše obilježen pojavom Krležinom tako da ne bijaše čelnika niti pisca za njegova života koji mogaše ovome biti al pari, ali njegovom smrću mnogi stadoše na noge te počeše bulazniti o veličini vlastite literature, koja se veličina, tobože, nije mogla zamijetiti Krležinom monomanijom i njegovim vječnim nastojanjima da svagda bude prvim među jednakima, a ta se njegova monomanija isticala, kako su ovi posebno svjedočili, u Krležinom, a onda i samim tim Akademijinom politicčkom i duhovnom jednoumlju, boljševizmu kulturne i duhovne produkcije u Hrvata, koji bijaše, tobože, neizdrživ za svaku iole prosvjećeniju glavu. Tako da ja dođoh u doba kada Matković carevaše tom Akademijom i to baš jednom kad je bila obljetnica izdavanja Akademijina časopisa razreda za hrvatski jezik i literaturu “Forum”.

I Marijan Matković tada otpočne ovako nekako:

“Poštovana gospodo Akademici, politički ljudi i ovdje pozvani novinari hrvatskog pressa, dame i gospodo čelnici naši bez čijeg udjela nije moguće razumjeti aktualni duhovni moment suvremene i jedine nam Hrvatske, evo se sakupismo ovdje u našoj Akademiji, da pred licem cijele naše nacije uzmognemo ponešto reći o nasem časopisu “Forum”, koji baš ovijeh dana proslavlja svoj jubilej te kao da nam neposredno kani iskazati tim jubilejom kolike su zasluge njegove u promicanju i promociji hrvatske literarne riječi.
Bijaše tamnih dana u našoj povjesnici kada ta literarna riječ bijase, takoreći, zatomljena i devalvirana svakojakim šarlatanizmom, diletantizmom i nazovi literaturom, koja se kitila samo zdanovističkom frazom umotanom u oblandu rigidnog ruskog dijamata i njegovih socrealističkih derivacija i to ovdje kod nas u Hrvata, koji na ovom škrtom, krvavom i kamenitom tlu izloženom oštrim vjetrovima i sa sjevera i sa juga, i sa istoka i sa zapada u vjetrometinama i burama i neverama evropskog duhovnog, političkog i socijalnog mora, bijahu krivi samo zbog našeg vječitog i plemenitog sna o tome kako je moguće, da bolje živimo u jednoj novoj civilizaciji oslobođenoj svake duhovne i materijalne bijede, svake nevolje i duhovnog barbarizma.
Bijaše potrebno dosta, godine, decenije i stoljeća da ponovno progledamo ovi našim umornim i starim očima na citavu europsku i svjetsku kulturnu baštinu i da napokon, bez imalo stida, ustvrdimo čiste fakte oko našeg mjesta u toj baštini i naš originalni doprinos europskoj i svjetskoj filozofskoj i znanstvenoj obrazovanosti.
U tom smislu djelovaše, evo decenijama, i ovaj naš “Forum”, koji stoji sada ovdje na Akademijinom stolu ispred vas poredan svesku za svesku upravo kao Kineski zid hrvatske culture, koji čuva naše duhovno jezgro kulturnog ajvarizma, napadaja barbara i nikogovića…”


Tako nekako bijaše moj prvi susret sa ovim proslavljenim piscem. Mi smo se kasnije sretali u više navrata zahvaljujući našem obostranom javnom i političkom radu, ali to nikada ne bijaše konflikt, nego štoviše, sve bijaše u znaku obostranog razumijevanja pa i simpatija. Međutim, slučaj snimanja filma pod imenom “Musolini” američko-jugoslavenske koprodukcije pomuti ovo prijateljstvo te mi, gotovo preko noći, postadosmo osobe na dvjema različitim linijama fronta, jer za mene bijaše čudno, da se snimanje tog filma u kojem se Musolini dramski oblikuje shvati “hrvatskom stvari” za tako male pare, iako mnogi bijahu involvirani u taj slučaj kao i JNA koja, pored svega ostalog, izda vojne rekvizite a, sa druge strane, hrvatska Katolička crkva i Kaptol na koje se indirektno sam taj film odnosio, zabrani upotrebu svojih prostora za potrebe snimanja. Tako naposljetku, dopadne nas oboje reći ponekoju o tim događajima, on ispred Akademije, a ja ispred CK i na Komisiji ovako nekako izgledaše:

Matković se javi za riječ i otpoče otprilike:
”Evo drugovi, ja bih sada htio nešto reći jer, znate, ja nemam vremena pa ću biti sto je moguce kraći.
Taj film je američko viđenje događaja iz jednog perioda evropske i nase povijesti i vi ćete se složiti, da je ovdje riječ o jednom fašizmu drugačijeg tipa, nego što je na primjer njemački”.
I on htjede nastaviti, ali ga ja ometem:
”Druže Matkoviću, je li Vi hoćete reći da ima različitih fašizama?”
A on, kako je sjedio odmah sa moje desne strane, uhvati me blago za moju desnu ruku, stisne je i prošapće na uho:
“Ja sam znao, kolega, da ćete Vi biti protiv.”
I on nastavi lamentirati:
“Pa evo, ja bih vam rekao da je to američko jugoslavenska koprodukcija, a da smo mi bili savezničke armije pa sada reći da je ovaj film fašistički čini mi se pretjerivanjem.”
I on, nakon što je izdeklarirao svoje, digne se sa svoje ugodne stolice i pođe prema vratima na opće čuđenje svih, a ja mu se onda obratim :
“Pa mislim, da nije u redu da drug Matković izdeklarira svoje pa onda sve nas napusti kao da ga nije briga o svemu tome.”
A on:
“Pa ja , znate, nemam vremena, ja moram hitno otići, imam drugih obveza.”
A ja na to vidno uzrujan:
“Ako je tako Matkoviću, onda možete ići.”
I ja ga otpustim sa svoje knjizevne farme.
Kasnije je govorio i taj Petar Stčić. o kojem sam ja već rekao ponekoju pa mi se u jeku debate obrati:
“Hajde nemojte vi sada navijati na vašu stranu”
A ja ga zapitam:
“A koja je to moja strana?”
A on na to ništa ne odgovori.
Kasnije je Petar Srčić u jednom intimnom razgovoru u svom Arhivu meni napomenuo:
“Znate ja sam bio protiv udara na neke naše političke ljude.”

I vjerojatno je tada mislio na Vrhovca, a ja sam tada to tako shvatio. Neko malo vremena kasnije Marjian Matković se naglo razboli i uskoro umre u bolnici na Šalati čini mi se, a Akademija tim povodom javno odbrani oblaćeno ime Matkovića lamentacijama kako je ovdje svagda bilo riječi o velikom hrvatskom piscu, kojeg će pamtiti generacije i stoljeca i kojem se nikada nije mogao prigovoriti nikakav nacionalizam ili nesto tome slicno.

Kasnije se ime Matkovića potezalo po našim novinama u slučaju famozne Sveučilišne biblioteke, jer su mnogi primjerci rijetkih i vrijednih knjiga bili uništeni nebrigom i nestručnim rukovanjem osoblja i radnika, jer su njima knjige bile kao cigle, a ime njegovog sina, koji je bio povjesničar, a vjerojatno i danas jeste, spominjalo se u smislu, da je i on krao knjige iz te iste Sveučilišne knjižnice, ali on za to nije snosio nikakve konzekvence.


iz moje knjige "POVIJESNA LUTANJA"


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic27.php

http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1843


10:26 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 18.06.2018.

RUSKO SELJAŠTVO U STALJINSKOM PERIODU RAZVOJA

U principu i metodi, slažemo se sa Turgenjevim, da je problem agrarne strukture ruskog društva bila takva, da je njegova sloboda jedan postepeni proces koji uključuje mnogo zajedničkog rada svih, posebno ruske inteligencije bez obzira na njihovo socijalno porijeklo i da u ovom procesu sudjeluju sve socijalne grupe ruskog društva. Ovo mišljenje bilo je prije svega potaknuto spoznajom, da je moguće opisivati život ruske aristokracije i vlastele koja iza sebe ostavlja sliku moralne i duhovne degradacije koja je utemeljena na stoljećima starima strukturama parazitskog života poteklog od institucije seljačkog kmetstva.

Dakle, tu je riječ o starim strukturama koje traju kroz stoljeća i njih nije moguće promijeniti bezbolno u tijeku samo jedne generacije i upravo je u tome bila sadržana sva politika agrarne reforme koja je poduzeta u Rusiji tijekom vladavine Staljina. O tome kako je izgledala ta agrarna reforma samo nekih pedeset godina kasnije možda najbolje saznajemo iz djela Vladimira Volkogonova i on kaže:

“Gotvo svi od nas Rusa imamo svoje korijene u seljaštvu.” (Staljin, London 1996, str.160.).

Na početku ‘30.-tih godina prošlog stoljeća većina Rusa naseljavala je seljački svijet, ali su problemi sa seljaštvom počeli već za vrijeme trajanja Revolucij 1917. godine kada je oduzeta zemlja zemljoposjednicima, kralju i crkvenim manastirima. Postojala je i jedna politika Komiteta za siromašne koja se 1918. orijentirala na to, da izvrši eksproprijaciju kulaka tako da im je oduzela pola njihove zemlje. Mašinerija sa farmi i stoka podijeljene su siromašnim seljacima pa je broj kulaka odnosno bogatih seljaka znatno opao. Nova ekonomska politika dala je mogućnost seljacima trgovine nakon što plate poreze svih mogućih vrsta.

Dakle, ovdje je bila posrijedi jedna karakterna crta vlasti koja je i inače obilježavala ono što je Turgenjev nazivao “raznočinaja inteligencija”, a to je bila karakterna crta netrpeljivosti, nestrpljivosti i netolerancije. Staljin je samo bio dosljedni sljedbenik te i takve duhovne osnove pored toga, da “jednostavno nije poznavao agrarno pitanje” (str.162).

U namjeri da ojača jedinstvo seljaka i radničke klase solucija je potražena u pritiscima prema selima u kojoj se moglo pronaći rješenje ekonomsko i također političko. To je bio fundament Lenjinova plana kooperacije, to je bio sistem “civilizirane kooperacije” koja će značiti maksimum jedinstva personalnog i socijalnog interesa. Ova je zadaća kasnije bila razumijevana u smislu napora, da se uspostavi komandni metod u seljačkom pitanju primjereno “tempu industrijalizacije i kolektivizacije”.

Staljin je kasnije poduzeo korake prema totalnoj kolektivizaciji milijuna seljačkih domaćinstava znajući, da je poluobrazovano seljaštvo uglavnom nespremo za nju. Sa “Prvim petogodišnjim planom” dogodilo se to, da je 85% seljačkih domaćinstava postalo kooperativno za pet godina, dok je 20% od njih u kolektivnim farmama. U siječnju mjesecu u Sibiru govorio je o nužnosti uzimnja sile protiv kulaka, a na svoj pedeseti rođendan dao je govor u kojem je rekao:

“Od politike limiracije eksploatatorskih tendencija kulaka mi sada idemo prema politici likvidacije kulaka kao klase.” (str. 165) .

To se zvalo procesom “dekulakizacije” ruskog sela. Ova riječ ušla je u jezik i pokrila tretman od više od milijun seljačkih domaćinstava od kojih nisu svi bili kulaci. Prema nekim kalkulacijama bilo je negdje oko 900 tisuća kulačkih farmi u početku kolektivizacije što je bilo manje od 3% od svih seljačkih farmi. Mnoge tisuće obitelji bilo je transportirano u zabačene krajeve. Prema nekim pokazateljima više od 150 tisuća obitelji bilo je izgnano u Sibir pa ih je onda 1930. godine bilo 240 tisuća, a 1931. već oko 290 tisuća. Prema kalkulacijama Volkogonova to ga je dovelo do podatka od oko 8.5 do 9 milijuna muškaraca i žena, starih ljudi i djece bilo je zahvaćeno dekulakizacijom od kojih su svi bili izgrani iz svoga prirodnog zavičaja. Mnogi su ubijeni zato što su odupirali, dok su mnogi umrli na putu.

“To je bio prvi masovni teror kojeg je Staljin primijenio u svojoj vlastitoj zemlji.” (str.167)

Kolektivizacija je tako obuhvatila četri petine cjelokupne populacije. Još je 1929. godine govorio o nužnosti, da se malo seljačko mjesto pretvori u socijalistički grad, a da bi to bilo moguće “…mi moramo graditi velike socijalstičke farme u zemlji, podjednako državne farme i kolektivne farme.” Konzekventno ovome stotine tisuća porodica bilo je izbačeno sa svojih posjeda i učinjeno beskučnicima. Ova “agrarna revolucija” značila je samo strah i apatiju koja je obuhvatila rusko selo. “Prve žrtve staljinizma bili su seljaci.”

Netko bi se naravno mogao zapitati kako je to moguće? Pa moguće je kada se Revolucija shvati sasvim doslovno kao što je kod nas bio slučaj sa praksisovcima i posebno Milanom Kangrgom koji je revoluciju zamislio kao jednu totalnu iz samog korijena smišljenu destrukciju cijelog građanskog svijeta u cjelini. Naravno, da je ovakvom stilu mišljenja primjereno nasilno rješavanje socijalnih i političkih problema. Pored toga, da u sebi skriva veliko neznanje o stvarnom stanju stvari na isti način na koji Staljin uopće nije poznavao bit agrarnog pitanja u Rusiji i kao što je Volkogonov napomenuo u Predgovoru svoje knjige, on je bio mediokritetski pisac čiji su argumenti bili vrlo konzistentni isto onoliko koliko su bili i nevjerojatno kategorični.

Njegovi novinarski tekstovi bili su bijeli ili crni bez ikakvih nijansi:

“Sa rijetkim izuzecima on nikada nije posjetio tvornicu niti kolektivnu farmu, nikada nije putovao u neku od republika ili na front tijekom rata.“ (str.21).

Prema nekom mojem stajalištu, ideja ruske revolucije bila je stoljećima prisutna kao iluzija osiromašenih i obespravljenih slojeva ruskog društva i živjela je na ovakav ili onakav način u djelima pisaca, kritičara i filozofa, ali se sa Staljinom i njegovim načinom vladavine pretvorila u vladavinu birokracije sa nebrojeno mnogo dogmatskiih formula u javnom mišljenju naroda koje su sa vremenom uvećavale apatiju i slabljenje realnog značenja socijalističkih vrijednosti i slabljenje povijesnog i socijalnog dinamizma.

Za mnoge ljude koji su bili njegovi suvremenici kao i za Volkogonova, on je bio “sjena” koja je prekrila sve aspekte života ruskog naroda i nije bilo lako osloboditi se ove birokratske i dogmatske eklipse vjerujući da novo vrijeme nudi nove solucije i bolju perspektivu za veliku većinu nezadovoljnika i onih koji su spremni nastaviti putom socijalističkog preobražaja društva i kulture.


Iz moje knjige: "RUSKA ZORA"



http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php


08:48 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 17.06.2018.

STATUS JEZIKA U SOVJETSKOJ RUSIJI


slika: digital art

Pa mi se ne bismo mogli složiti sa mišljenjem britanskog autora i povjesničara Davida Pryce Jonesa kojega je iznio u svom velikom radu „The war that never was, The fall of the Soviet empire“, 1985.-1991. koji je tiskan u Londonu 1995. godine, da je naime Rusija bila zatvor za nacije, dok je ideja samopredjeljena naroda bila ključ za oslobađanje zatvorenika carstva. Oni ljudi, koji su tako mislili, konstituirali su naciju na liniji rase ili kulture ili povijesnog iskustva koje je za sve trebalo biti jedno.

„Every language was to have an army, every army was to speak only one language.“ (str. 126).

Mi se ne slažemo s ovom tvrdnjom, jer je već dovoljan i primjer postojanja pisaca koji su pisali na materinjem jeziku i na taj način oformili svoju nacionalnu književnost koja u predrevolucionarnom periodu u Rusji nije niti postojala. Pored prijevoda kao što je navedeni primjer rada Al Kašija koji su vjerno svedočili o kulturnom i jezičnom pluralizmu nove ruske stvarnosti.

U slučaju Sovjetskog Saveza oko 400 konstitutivnih naroda od kojih su neki veliki, a neki brojčano zanemarivi imalo je odgovarajući rang u pogledu jezika i religija. Prema tome nije točno, da je u ovom slučaju bilo riječi o povijesnim rivalima koji su imali namjeru promovirati vlastiti nacionalni jezik i vlastiti nacionalni identitet na štetu susjednog nacionalnog identiteta. Odatle nije točna neodarvinistička tvrdnja ovog autora koji je smatrao, da je „željezni zakon povijesti“ u opravdanju jače i mnogo naprednije nacije nad onom slabijom. „Genocid nije prema Marxu“, piše ovaj autor, „...šokantna evidencija, nego evidencija progresa'' (Ibid).

Primjereno ovoj tvrdnji onda stoji zapažanje, da je diktatura proleterijata imala povijesnu misiju uništenje svih rasa i naroda u ime dominantnog i većinskog ruskog. Obnavljanje projekta samopredjeljena zajedno sa Marxovom teorijom socijalne promjene, ovaj autor vidi kao „visoko nerealnom“ i „odvratnom fantazijom“ koja je zahvatila sovjetsko rukovodstvo u godinama pred raspad režima.

Partija je tako gradila svoju prisutnost i svoju apsolutnu kontrolu u čitavoj strukturi petnaest konstitutivnih republika i dvadeset takozvanih autonomnih republika koje su sve zavisile od volje Prvog sekretara, centralnog komiteta i savjeta ministara. Međutim, paragraf 72 Sovjetskog ustava priznavao je mogućnost njenog prava na otcjepljenje sa tim, da je sama Rusija bila najveća federativna republika sa preko 135 milijuna ljudi što je činilo gotovo polovicu populacije cijele nacije. Nije dakle čudno, da je u jezičnom pogledu kao i u religijskom većinski narod imao veća prava i bio privilegiran u odnosu na druge.

„Svaka konfesija bila je reducirana do točke potpune eliminacije.“ (str. 127)

Ruska pravoslavna crkva bila je slomljena, a njena hijerarhija bila je uvedena u rusku policiju. Povijesne crkve i manastiri bili su zatvoreni. Računa se, da je 24.000 džamija koje su bile u upotrebi u 1913. godini porušeno i da je samo 300 preživjelo do suvremenog vremena. Paralelna devastacija dogodila se i na planu jezika i jezične politike. Kao državni jezik ruski jezik imao je prvenstvo i svi drugi jezici imali su sekundarni status. U dječjim vrtičima nije se učio lokalni jezik, dok je u Ukrajini, Belorusiji i baltičkim zemljama bilo rijetko naučavanje na lokalnim jezicima naroda posebno u srednjim školama. U knjigama publiciranima do 1971. godine stajao je oficijelni pogled:

„Studija ruskog promovira formaciju znanstvenog pogleda na svijet pomoću kojeg biva jasnijom komunistička
ideologija, opća kultura i pogledi. U epohi ekstenzivne konstrukcije komunizma ruski jezik promovira daljnje ocrtavanje zajedno s ostalim nacijama postižući pri tome njihovo kompletno jedinstvo, jedinstvo države, ekonomije, ideologije i kulture.“


Tako se prema ovom autoru dogodilo, da je čitava muslimanska kultura u Sovjetskom savezu bila odbačena od svojih izvora. Pri tome prvi je korak bio u tome, da se arapsko pismo iz njene literature i religije namjerno i nasilno latinizira. Sa sličnom jezičnom apsurdnošču taj latinizirani tekst se onda kasnije prevodio na ćirilični. Dakle, primjereno autoru o kojem je riječ, Sovjetska država je bila nacionalna samo u formi i socijalistička u svom sadržaju. Ništa nije bilo ostalo u toj naciji po formi, osim folklora koji je i sam bio standardiziran.

„Glazba i izvjesni glazbeni instrumenti povećavali su sumnjičavosti zbog nacionalizma prema kojem još uvijek država nije bila represivna. Narodna nošnja jedva je preživjela. Tako je uzbekistanska khalat u njenim briljantnim bojama postala predmet masovne proizvodnje od sintetičkih materijala. Umjetnost i obrt su umrli.“ (str. 129).
Tako autor smatra, da je najveća i najozbiljnija greška u pogledu federalnog uređenja bila rusifikacija države. To je zapravo bila politika nacionalne opresije koja je i dovela do masovnog nezadovoljstva i konačno do sloma režima. Naravno, mi se s ovim mišljenjem možemo složiti ili ne složiti, ali ipak mislimo, da je federativno zamišljena zajednica promovirala jezični i kulturni pluralizam koji je na koncu postao evidentan u postojanju ogromnog broja nacionalnih književnosti pa se stoga ovakvi zaključci predstavljaju suvremenom čitateljstvu kao tendenciozni i nedobronamjerni.


Iz moje knjige: "RUSKA ZORA"


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php


10:49 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 16.06.2018.

JEDNO RAZMIŠLJANJE O POEZIJI NERKESI MUHAMMEDA


slika: digital art

Evo, u prilici smo izreći par riječi o poeziji starog sarajevskog pjesnika Nerkesi Muhammeda. O njemu se govori kao o jednom pjesniku, Sarajliji, koji prema opće usvojenom sudu književne kritike predstavlja jednog od najvećih stilista u cjelokupnoj osmanskoturskoj književnosti . Živio je u prvoj polovici17. stoljeća i pisao je pod književnim imenom Nargisi. Predstavlja jednog od najvećih stilista u osmanskoj književnosti uopće i jednog od najvećih bosanskih pisaca u toj književnosti. O porijeklu ovog pjesnika do sada se znalo samo ono što je o tome navodio sam pjesnik, da mu je obitelj od starine poznata pod imenom Nergiszade. Svi izvori kažu, da se Nergisi rodio u Sarajevu kad mu je otac tu bio kadija. Neki izvori kazuju da mu je i otac Bošnjak. Pored svog književnog imena, Nergisi, koje je uzeo iz obiteljskog prezimena i koje su Turci izgovarali Nergisl, a Bosanci Nerkesi, on se mnogo puta predstavljao pod obiteljskim prezimenom Nergis-zade, a katkad i Nergisl-zade.

Danas se prihvaća da je rođen prije 1586. godine, a najvjerojatnije 1584. Iz rane mladosti pjesnika zna se, da se 1601. godine kada je imao 17 ili 18 godina, nalazio u Sarajevu. Tu je, kaže sam , završio svoje školovanje, a zatim se uputio u Carigrad gdje se pridvorio jednom rumelijskom kazaskeru i postao njegov mulazim. Iz tog se sasvim pouzdano može tvrditi, da se Nergisi školovao u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu kojoj je u to doba bio priznat najviši rang i da se u njoj stjecalo fakultetsko obrazovanje.

Putovao je cijelom Bosnom i Turskom gdje je bio nastavnik pa profesor medrese pa je u Carigradu prešao u sudsku struku i to u grupi kadija i nakon 30 godina života koji mu je prošao potucajući se po Bosni i Rumeliji iz jednog kadiluka u drugi ukazom sultana Murata IV imenovan državnim kroničarem ordije. Kratko vrijeme nakon preuzimanja ove dužnosti koja mu je pružala priliku, da se iskaže i posvjedoči, veliki je stilist u pohodu prema Carigradu umro 28.3.1635. godine, jer je pao sa konja u okolini Gebze u 54. godini svoga života.

Ima jedna njegova poezija koja glasi ovako:


''Ako u loptu zatvorenu,
metnu jednog malog mrava,
pa je onda zavaljaju ,
preko polja i dubrava,
u tom vječnom prevrtanju ,
samrt mu je žiće pravo,
gledaj! ja sam mrav bijedni ,
a ta lopta - nebo plavo.''



Ova poezija u mome izdanju koje je jučer ugledalo svjetlost dana u zagrebačkom portalu za poeziju „Očaravanje“ izgleda ovako:


''Ako u sferu plavu
staviš jednog malog
šumskog mrava
pa je onda zavaljaš
preko cijelog kozmosa duboka,
u tom vječnom prevrtanju,
samrt ribaru je život pravi,
pogledaj, ja sam mrav šumski,
a ta sfera plava
baluni puni.''



Nema nikakve sumnje u to kako je ovdje riječ o različitim pjesmama i da se ova poezija razlikuje bez obzira koliki bili poticaji Nerkesija, a da je riječ o fundamentalnoj razlici svjetonazora koje dijeli gotovo više od 400 godina, svjedoči nekoliko jako važnih momenata.

Prvi je taj, da danas više nitko ne osjeća kako je posljednji bijednik, neki neznatni stvor koji je toliko majušan i bijedan, da je moguća komparacija sa maloćom i beznačajnošću mrava, jer i pored osjećaja ništavnosti našeg života, mi još uvijek mislimo kako je on dovoljno vrijedan i da ima svoju svrhu i da taj mrav također ima svoju svrhu u prirodi i da je podjednako važan kao i sva druga prirodna bića i da je konačno u šumskom mravu više umnosti, nego u svim našim umjetnostima kao što sam pokušao pokazati u svojoj „Kozmologiji“.

Drugi moment bio bi sadržan u tome, da Nerkesijeva filozofija ostaje zarobljena srednjovjekovnom koncepcijom Univerzuma gdje je kozmos sastavljen od sfera: najniža sfera najbliža Zemlji je sfera Mjeseca, dok je dalje sfera Merkura iznad kojih su još dvije sfere, sfera fiksnih zvijezda i sfera najvišeg neba ili regija čiste elementarne vatre. Dnevno kretanje najvišeg neba od Istoka prema Zapadu i opet od Zapada prema Istoku razlog je sukcesiji dana i noći. Ova sfera podjeljena je u 12 sekcija koje su 12 znakova Zodijaka i svaki je znak podijeljen u 30 stupnjeva. Sukcesija godišnjih doba slijedi s obzirom na poziciju Sunca u relaciji prema ovim znakovima. Međutim, ukoliko je sfera plava centrirana s obzirom na čitav kozmos u cjelini, onda ona zadobiva sasvim suvremeno značenje, da se iza vidljivog svijeta ili pojavnog svijeta nebeske sfere skriva nesumjeran kozmički prostor naseljen galaksijama i nepoznatim nebeskim tijelima sa milijardama svjetlosnih godina međusobne udaljenosti.

Zato, na primjer, zvijezda Sirijus nije više samo prividno najveći nebeski objekt noćnog zvjezdanog neba, nego i binarni zvjezdani sustav koji ima svoj život, svoje rođenje, svoje trajanje i svoju smrt. Odatle postoji vječnost, ali je riječ o vječnom procesu gdje stvari i bića imaju svoj početak, svoje trajanje i svoj kraj. Zato ništa nije vrijednije od naših prijateljstava i naših ljubavi prema bliskim prijateljima gdje se sjećanjem oživljava prošlost koja tako postaje moment sadašnjosti u jednom vječnom Sada gdje se svekoliko trajanje ukida u jednom refleksivnom trenutku. Odatle niti geometrija nije više jedinstvena, nego egzistira više različitih sistema geometrijskih aksioma koji pretpostvaljaju i različito konstruirane prostore i različite svjetove.

Međutim, važno je imati na umu kako ove različite geometrije nisu suprotstavljene, nego su poredane u nizu strogo determinirajućim principima. Znači, govorimo o geometrijama koje u jednom bitnom smislu proširuju horizont euklidske geometrije kao bazične. Prostor i vrijeme nisu više neko strogo jedinstvo u smislu euklidske geometrije ili u smislu geometrije nebeske sfere, već je riječ o našem svekolikom svijetu kao heterogenom pluralitetu koji pretpostavlja, da je svaka geometrija podjednako istinita i jednako nužna.


Iz moje 17. knjige: KNJIŽEVNA KRITIKA


http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic17.php


09:59 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.