nedjelja, 20.05.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§34


Filozofija uviđa da znanost nosi opasnost jednog znanstvenog života koji je sav prožet logičnim aktivnostima. Ovu opasnost ona vidi u izvjesnim razvojim transformacijama smisla, jednom smislu kojem znanstevnost naginje. Taj znanstveni smisao pogodan je na primjer logici, ali on podrazumijeva udaljavanje od samih izvora i ostaje neosjetljiv za problem izvora bilo čitavih znanosti bilo samog ljudskoa života, izvora smisla bitka i istine života. Filozofija misli jedan proces u kojem se matematika može širiti lišena svakog smisla i kao dodatak logičkog na sve strane u smislu njene tehničke primjene u kojoj se vidi samo zamašna praktična korist. Razumije se, također, da je ovim izgubljen izvorni smisao istine.

Filozofija zna, da znanost sužava i time promašuje zbiljsko i svagda povijesno iskustvo čovjeka. Stoga znanost nije niti jedinstveno niti najobuhvatnije iskustvo istine koje posjedujemo. Znanost nije nikakvo izvorno događanje istine, nego je upravo svagda izgradnja same istine i to poimanjem i zasnivanjem onog što se u njezinom okružju pokazuje kao moguće i nužno ispravno, točno. Ako neka znanost dospije povrh toga ispravnog i točnog do neke istine, onda to više nije znanost, nego filozofija.

Znanost je cogito, kartezijanski cogito koji je jedan nevremenit duh. Ovo učenje o cogitu prihvaća samo svijest o onom vječnom. Stoga je i subjektu vječnost pojmljena kao moć, da se obuhvate i anticipiraju vremeni razvoji u jednoj jedinoj intenciji. Od Descartesa cogito objavljuje jedan novi način egzistencije koji ništa ne duguje vremenu, a sebe otkriva kao univerzalni konstituens svakog bitka.

Ako je taj cogito subjektu pristupačan, onda je moguće ljudski duh, kada se radi o formi svih objekata, pojmiti Bogom, božanskom prirodom. Cogito čini da subject naposljetku koincidira sa Bogom. Ako inteligibilne structure svijeta subjekta postavljaju u vječnost kada je prepoznata u cogitu, onda ona spoznavajući subjekt u isto vrijeme oslobađa od svih ograničenja i uopće svakog pitanja koji se tiče konkretne egzistencije. No, ta je svijest iako konstituirajuća ipak svijest konačnog subjekta.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


09:55 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 19.05.2018.

MOJ PRVI TEKST

Moj prvi tekst je objavljen 1976. godine u časopisu svih splitskih srednjih škola ‘’Srednjoškolac’’.





Ja sam, dakle, imao 17 godina i pohađao sam treći razred Pomorske škole. Urednik tog časopisa bila je naša pedagica Hicela Ivon i zahvaljujući njoj taj je tekst ugledao svjetlost dana. Ta je Hicela Ivon kasnije postala profesorica na Filozofskom fakultetu u Splitu i za svoj pedagoški rad je dobila nagradu za životno djelo “Ivan Filipović” za 2012. godinu. Od tada je, dakle, prošlo punih 42 godine i ja već toliko vremena, a možda i više, drugujem sa manje ili više uspjeha sa Nikolikom Teslom.

Taj me odnos ljubavi i poštovanja prema našem znanstveniku pratio čitav život pa onda nije čudno, da je i nastala moja “Kozmologija zlatnoga prstena” koja se u svojim centralnim tezama naslanja na Teslina domišljanja iz područja elektrotehnike. Možda je malo čudno, da je nastala teorija koja je po svom fundamentalnom karakteru filozofska pa prema tome pripada području filozofije prirode, a manje tehnička budući se kod nas stučno bave Teslom iskučivo elektrotehnički specijalisti, dok filozofi nisu pronalazili ništa posebno filozofski važnog, osim Teslinoga života, jer je taj njegov život dosta filozofski jako osebujan. Međutim, postoji u njegovom tehničkom djelu jako puno momenata koji imaju filozofsku važnost pogotovo ukoliko imamo na umu domišljanja starih grčkih predsokratičkih filozofa i ja sam pokušao u svojoj “Kozmologiji” uputiti na te neobično važne sveze Teslinog nauka sa naukom starih filozofa pored toga, da kod njega ima vizija sutrašnjice koje svakako pobuđuju filozofsku maštu.






Prema tome, ne može se reći kako je njegov cjelokupni opus nešto što je filozofski irelevantno. Sasvim suprotno može se reći, da je u njegovom djelu toliko filozofije da nadmašuje najbolje filozofske duhove Europe. Dakle, on je pored elektrotehnike i filozofski stručnjak samo što se njegove filozofske teze ne vide uvijek sasvim jasno kao što uglavnom kod Tesle ne postoje zapisi koji bi direktno upućivali na neki filozofski sadržaj. Sa druge pak strane mi smo pokušali u “Kozmologiji zlatnoga prstena” upravo ukazati na filozofski značaj Tesle i koliko je on presudan za oblikovanje jedne jako važne filozofije prirode koju vezujemo za magnetizam i elektrike. Tako je nastala jedna teorija koja je direktni produžetak osnovnih Teslinih razmišljanja, samo što je cijela teorija zamišljena filozofski pa utoliko referira teme filozofije prirode.

Teslin život, kojeg smo nazvali osebujnim, je upravo takav zato što je usamljenički, pustinjački sasvim suprotno mišljenjima, da je on bio unekoliko javna osoba sa političkim ingerencijama. Daleko od toga i taj je život uvijek bio vezan za njegovu domovinu. On je doista jedan naš veliki domoljub, a ponekad se čini da je i bio natjeran na domoljublje zbog jednog okruženja koje mu nije uvijek bilo naklonjeno.

Zato on uvijek piše da je porijeklom iz Like i svi njegovi patenti počinju tom rečenicom, da je rodom iz Like kao što je možda Liku pronašao i u Koloradu gdje su uticaji prirodnih sila i prirodni fenomeni istaknutiji, nego u drugim dijelovima Amerike. Tu je mogao sa velikim literarnim talentom pisati o ljepotama Kolorada kao što je svagda u svojoj mašti imao ljepotu svoje rodne Like, ali i sa mnogima od nas hrvatskim migrantima je sličan slučaj, da stalno tražimo domovinu i zavičaj u elementima novih sredina u kojima smo ipak samo došljaci, jer tko je naučio lutati, taj luta cijeli svoj život iščašen iz svog prirodnog ambijenta, uvijek nezadovoljan, uvijek nesretan, uvijek stranac, uvijek neshvaćen, dok se konačno ne smiri u apsolutu ostavljajući iza sebe samo nejasne tragove svoje ovozemaljske prisutnosti, jer to je točno da je život samo kratkotrajna postaja na putu prema apsolutu.


12:31 | Komentari (3) | Print | ^ |

petak, 18.05.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§33


Kod Hegela život je prvi oblik u kojem je supstanca pojmljena kao subjekt i tako je prvo otjelovljenje slobode. Smisao života čovjeka u povijesnom svijetu gdje se smrt proizvodi, jer se ‘biva usmrćen’ je upravo ono prema čemu filozofija ne može biti ravnodušna. Odatle taj pokušaj suvremenog prevladavanja tradicionalne metafizike i poricanje prioriteta kartezijanskog cogita a time onda i svih filozofija koje iz njega proizilaze dakle prevladavanje cogita kao primarne istine, ali na način da je tu riječ o kritici metafizike koja je cogitu u osnovi, a ne kritici cogita samoga.

Tako imamo jedan zahvat koji ne podrazumijeva samo odbacivanje i destrukciju filozofije cogita već i njegovo vraćanje na ontološki nivo koji mu stvarno i pripada i to točno u onoj mjeri u kojoj Descartesu problem predstavlja ne ono ‘ja mislim’, već ono ‘ja jesam’ kao što se uostalom vidi iz Descartesova slijeda koji od egzistencije ega vodi ka egzistenciji Boga i ka egzistenciji svijeta.

Descartes je vjerovao, da ga je apsolutna izvjesnost cogita oslobodila toga, da postavi problem ontološkog smisla ‘sum’ odnosno Descartes je zanemario pitanje o bitku zato što je stekao mišljenje da je sa apsolutnom izvjesnosću samog cogita oslobođen pitanja o smislu bitka bića. Prema Heideggerovoj analizi cogito pripada prvoj epohi koja svijet određuje kao ‘sliku’.

Zato kod Grka nije bilo cogita, čovjek nije promatrao svijet, čovjek je bio onaj kojeg biće promatra i on ne želi reći, da za stare Grke nije postojao čovjek, nego baš naprotiv on ima svoju bit i svoj zadatak. Sa druge pak strane, cogito pripada jednom dobu naime dobu slike svijeta, svijeta kao slike i kao predstave. Danas taj put pratimo u tom smislu da kazujemo, da je zahtjev doba znanosti da zagospodari bićem kao cjelinom posljedica samopredstavljanja čovjeka u scenariju njegovih vlastitih predstava.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


11:58 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 17.05.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§32


Razne znanosti medusobno se razlikuju po načinu na koji se predmeti kojima se one bave odnose spram svoje istine. Tako kod matematičkih znanosti proces matematičkog dokaza ne pripada predmetu. On je u funkciji koja se zbiva između stvari o kojima se radi. Istina o matematičkim predmetima opstoji izvan njih samih kao na primjer kod definicije biti trokuta u kojem su njegove stranice odnose prema Pitagorinom poučku, ali ove istina je nešto što je ‘izvan‘ trokuta.

Predmeti filozofije naprotiv imaju svoj unutrašnji odnos spram svoje istine. Filozofska spoznaja drugačija je od spoznaje djelomičnih znanosti upravo zbog toga što ona kani samim bitnostima koje imaju konstitutivan značaj za sudbinu čovjeka i njegova svijeta. Jaz koji postoji izmedu matematike i dijalektike upravo je rezultat ovih bitnih momenata, da su naime matematički predmeti i matematičke odredbe ‘mrtve stvari’ te svaki pokušaj, da se istina uokviri u matematičke oblike tu istinu promašuje.

Stoga je kod Hegela apsurdno pokušavati, da se ljudski duh utvrdi pomoću prostornih likova i algebarskih simbola kao stanovitih mehaničkih postupaka i računanja. Stoga bi naša spoznaja bila u veoma neugodnom položaju, ako bi se smatralo da su takvi predmeti kao sloboda, zakon, etičnost ili pak sam Bog zato što se ne mogu mjeriti i izračunavati ili izraziti u matematičkoj formuli, izvan dosega točne spozanje.

Tradicionalno poimanje istine koje u filozofiji vrijedi od Aristotela, Akvinskog, Descartesa, Leibniza je ono, da je istina ‘podudaranje’ suda i stvari. Kod Hegela istina je pak dovedena u bitnu vezu sa slobodom.Neokantovska je filozofija mnogo puta označila klasičnu definiciju istine kao izraz jednoga naivnog realizma i proglasila je nespojivom sa postavljanjem pitanja koje je prošlo kroz Kantov ‘kopernikanski obrat’. No, i to nije posve točno, jer je kod Cassirera zadržana ta klasična definicija i on kaže u svojoj Filozofiji simboličkih formi:

„Filozofija se konstituira tek u tom aktu samopotvrđivanja, u povjerenju koje ima u sebe samu kao pravi organ spoznaje stvarnosti. U tom smislu tvrdnja adaequatio rei et intellectus ostaje njena prirodna polazna točka’’.

Ovo razumijevanje mora važiti i za samu znanost prirode ukoliko ona kani osigurati svoju temeljnu nakanu naime, da se približi istinskoj biti stvari i posljednjim izvjesnostima. Ukoliko više znanost prirode i njoj primjerena filozofija teži preciznije odrediti svoj predmet ‘silom’ vlastite metodologije pokreće ona pitanje njegove dostižnosti, a doseći sam predmet i istinu o njemu i čak samu ‘apsolutnu ‘ istinu što objektivno egzistira moguće je tek pod pretpostavkom, ako se pristaje na odredbu o takvoj prirodi odnosa između spoznaje i stvarnosti, između spozanje i njena predmeta kakav se on može označiti geometrijskim pojmom kongruencije, dakle, ‘podudaranja’ među njima. Međutim, u filozofiji razlikujemo istinu koja je vezana za spoznaju bića i fundamentalne istine koje je vezana za spoznaju i mišljenje bitka pa je tako onda Hedegger istinu koja proizlazi iz gnoseološke verzije filozofije pojmio kao jednu predrefleksivnu teoriju u kojoj je istina točnost dočim o istini treba govoriti kao o slobodi, jer je naime bit istine sloboda.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


09:40 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 16.05.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§31


U suprotnosti sa tradicionalnom interpretacijom u neokantovsvu Heidegger je pokazao da Kantova ''Kritika čistog uma'' nije nikakva teorija spoznaje, već je nju izložio kao zasnivanje metafizike i time problem metafizike predočio kao problem fundamentalne ontologije. Ukoliko Kantova kritika ima u vidu novo zasnivanje metafizike, tada je jasno da je područje racionalne spoznaje koja poslije Descartesa nalazi svoje mjesto u jasnoći i razgovjetnosti, ograničeno na pojave te se matematičkim prirodnim znanostima postavljaju granice, jer ne otkrivaju osebičnost supstancije, već mogu izložiti samo svezu pojava. Pri tom je kod Kanta zadržana temeljna misao novovjekovnog filozofiranja prema kojoj je smisao matematičke znanstvene spoznaje, da misaono ovlada i predviđa svezom bića. Utoliko za Kanta ostaje na djelu stav, da je smisao znanstvene spoznaje da biće dokuči na osnovu uvida u njegovu zakonsku svezu koja se izlaže u kategorijama a priori.

Kantova je filozofija posljednja koja je matematičkim prirodnim znanostima dala vodstvo, a to vodstvo djelovalo je dalje sve do našeg vremena. Od tada se pokazalo, filozofija više ne može održati u vidokrugu ‘apsolutnost’ pojam uma na kojoj se moći temeljilo novovjekovno filozofiranje do Kanta. Osnova klasične znanosti, one koja je važila od početka novog vijeka do 20 stoljeća bila je pretpostavka o osebičnoj određenosti ‘objektivnog svijeta’, univerzuma bića bez obzira, da li se taj univerzum bića razumije u smislu metafizičkog realizma ili pak u Kantovom smislu kao ideja totalnosti pojava.

Sva znanstvena spoznaja odnosi se na taj o sebi određeni objektivni svijet, spoznajni subjekt suprotstavlja se cjelokupnosti objekata, a smisao sve znanstvene spoznaje je otkriti oko istinito što već o sebi opstoji. Dakle, sve su sveze bića o sebi deteriminirane samo nesavršenost ljudske spoznaje dopušta, da se neki događaj već prema prilikama čini kao samo vjerojatan ili slučajan. To uvjerenja osnov je klasične fizike. Ono počiva na strogom odjeljivanju spoznajnog subjekta od svijeta objekata, a cijelo područje bića podijeljeno je na područje unutarnjeg, svjesnog i izvanjskog, protegnutog, pri čemu je ovo posljednje mišljeno u svom zakonskom redu kao strogo determinirano.

Pri tom su od samog početka prirodo-znanstevenom mišljenju predstavljala poteškoću dva momenta. Prvi moment činio je fenomen života i čovjeka. Taj fenomen je činio poteškoću utoliko što se nije mogao razumijevati niti kao svijest niti naprosto kao protegnuta, mehanički pokrenuta materija.

Kod Schelera tradicionalna teorija krivog ‘mehaničkog sveobjašnjavanja’ – Descartesova ontološka koncepcija odijeljenosti protežne misaone supstancije i sve konzekvence koje proizilaze iz suprotnosti mehanički strukturirane tjelesnosti i teološki strukturirane duševnosti – biva prevladana spoznajom, da su ‘fiziologijski i psihički životni procesi ontologijski strogo identični. Oni su samo fenomenalno različiti’. Oni predstavljaju jedan te isti nadmehanički životni proces te stoga „...tijelo i duša, odnosno mozak i duša nisu u čovjeku nešto što tvori ontičku suprotnost.“

Drugi moment predstavljao je problem razumijevanja povijesti. Naime, nakon filozofa njemačkog klasičnog idealizma na pojmu uma osnovani odnos čovjeka spram stvarnosti dao je osnov i poticaj matematičkim prirodnim znanostima. Filozofija je nakon Hegela doduše bila upućena na to, da svoj fundament traži u razračunavanju sa poviješću i znanostima o povijesti te se sve više gubila veza filozofije i matematičke prirodne znanosti, ali to nije bilo trajno.

Istodobno filozofsko je mišljenje iznijelo novo tumačenje povijesti kojim je prevladana apstraktna suprotnost objekta i subjekta, suprotnost svijeta i ja, tako što je ‘svijet’ učinjen razumljivim kao struktura ljudskog bitka.

Povijest se više nije mogla jednoznačno pojmiti kao zbivanje među ljudima koje se odigrava na čvrstom temelju svijeta objekata koji po sebi opstoje tako da se iznad statičnog svijeta prirode izdiže promjenjivi, gibljivi svijet povijesti. Povijest je uvijek nešto više, nego puki slijed prošlih, ljudskom djelatnošću prouzrokovanih događaja.

Suvremena je filozofija baš istakla, da je povijesnost temeljna struktura ljudskoga bitka kao bitka u svijetu i time samog svijeta. Ona je svijet pojmila kao strukturu ljudskoga bitka iz koje je onda moguće znanstveno izlaganje svijeta kao prirode kao i njegova izlaganja u znanstvenom razumijevanju povijesti.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


09:50 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 15.05.2018.

KAPA

Ja sam se dugo nećkao, da li da napišem jedan svoj kratki tekst o jučerašnjem događaju ovdje u Adelaideu pa sam na koncu ipak odlučio da poštovano čitateljstvo portala izvijestim o tome što se sve u Australiji događa, ukoliko nosite mornaričku kapu sa hrvatskim grbom.

Dakle, ja sam već nekoliko dana hodao po gradu tražeći aluminijsku maticu za vijke koja mi je potrebna kao jedan element u mome Teslinome coilu i već sam bio jako umoran i razočaran, kada sam shvatio da u gradu Adelaideu ne mogu kupiti tu aluminijsku maticu. Tako razmišljajući dospio sam do Rundel Molla, a to je naše adelaidsko gradsko šetalište u samom središtu grada i sjednem ja na jednu od mnogih klupa pa zapalim svoju elektronsku cigaretu i baš sam razmišljao o tome, da tu maticu potražim preko ebaya, kada me iz tih razmišljanja prene glasan povik jedne gojazne žene koje je upravo prolazila tim Rundel Mollom: ‘’Jebo majku svoju, kurve proklete, mi Srbi....’’ a ostalo nisam mogao sasvim jasno razumjeti, jer je ona bila prilično dalje od mene.

Bio sam silno iznenađen, ali sam shvatio kako je ona prepoznala hrvatski grb na mojoj kapi i da je to vrlo vjerojatno bio razlog, da mi se obrati na takav način i onda u čudu pomislim kako ljudi, koji su već u godinama ne mogu imati svoj mir niti u takvim prilikama kao što su gradska okupljališta, a da ih neke budale ne stanu proganjati radi izgleda njihove odjeće.

Vidite, u Adelaideu i Australiji općeniito ima negdje oko 140 nacionalnih manjina ili etničkih grupa koje uglavnom sa manje ili više teškoća uglavnom žive u miru i harmoniji sa svojim britanskim gospodarima, ali niti u jednoj od tih 140 nacionalnih manjina nema slučajeva kakvih ima između ovdašnjih Srba i Hrvata, jer ja ne mogu razumjeti da netko mirno sjedi na gradskoj klupi, a da mu se onda obrati neka dobro ugojena osoba koja remeti njegovu privatnost i negov unutrašnji mir.

Tada mi je palo na pamet, da toga nigdje na svijetu nema, nema čak niti među tradicionalnim rivalima iz Izraela i Palestine, Indije i Pakistana............i da ne nabrajam druge. To nigdje na svijetu nema i općenito mislim kako je potrebno, da naši ljudi jako puno porade na sebi kako bi svijet učinili dostojnim njihove prisutnosti izgradnjom jedne kulture ponašanja koja je primjerena homo sapienceu i uljuđenim ponašanjem prema drugačijima ili onima koji su udaljeniji, a ovo čega smo danas svjedoci, toga nema nigdje na svijetu i pripada jednom davno prevladanom starom vremenu netrpeljivosti i isključivosti i nepodnošenja razlika.

Mislim da će naši ljudi trebati još učinti jako puno, da bi došli do civilizacijskog nivoa primjerenoga vremenu u kojem žive, inače su osuđeni na propast.




https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/kapa


09:56 | Komentari (2) | Print | ^ |

ponedjeljak, 14.05.2018.

STIGLA JE TISKANA KNJIGA "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"









15:05 | Komentari (6) | Print | ^ |

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§30


Klasična mehanika čiji su različiti stupnjevi razvoja signalizirani imenima Arhimeda, Galileja, Newtona, i Langrangea bila je utemeljena na idejama prostora i vremena, sile i mase, gdje je sila uvedena kao prethodnik i neovisni uzrok kretanja. Potpuni sistem činilo se, da je sasvim zadovoljavajući i da zadovoljava sve moguće zahtjeve za logičnom strogošću i iz njegovih osnovnih pojmova principi i zakoni kretanja strogo su deducirani u savršenom redu. Ipak je egazktnija kritika mogla ovdje razlučiti određene poteškoće i nekonzistentnosti koje se nisu mogle odstraniti iz sistema Te logične diskrepancije ohrabrile su pokušaj, da se provede reforma koja se pokazivala sve nužnijom ne samo s obzirom na detalje, nego i na cijeli sistem.

Istraživači su došli do drugog predstavljanja mehaničkih zbivanja koji su postavili energetiku na mjesto njutnovskog sistema. Početak je ovdje također učinjen od četiri osnovna nezavisna pojma čiji su medusobni odnosi trebali formirati sadržaj mehanike. Dva od njih, prostor i vrijeme po svom su karakteru mehanički dok su druga dva, masa i energija bili uvedeni kao fizikalni realiteti koji su prisutni u datim količinama, neuništivi i koji se ne mogu povećati. Ideja sile nije se pojavila među tim elementima, već je uvedena kao matematički artefakt i ponešto kao simplifikacija ili podređeni predmet koji nije bio nužan, iako se mogao pokazati pogodnim.

Posljednji korak u tom pravcu bio je razvoj kojeg je donijela teorija relativnosti i kvantna teorija. Opća teorija relativnosti pokazala je, da čak i hipoteze na kojima se osniva geometrija nisu fiksirane jednom zauvijek, već su u principu podložne istoj vrsti varijacija kao one koje se mogu primijeniti u aksioima fizike.

Došlo je do solidarnosti geometrijskih i fiziklalnih principa pruzajući teoriju koja se ne sastoji od odvojenih elemenata, već integriranu gdje principi međusobno prodiru jedan u drugi i ta totalna teorija može se usporediti s iskustvom i njih poduprijeti ili odbaciti.

Prije je bilo samo nužno logička mogućnost neeuklidskih geometrija koje su bile smisleno predstavljene i prema tome bez ikakve relevancije za fiziku tako da su nova geometrija i fizika bile sasvim razdvojene. Sada je ta barijera također pala sa konstrukcijom Einsteinove teorije gravitacije koja je objasnila kako sve prijašnje definicije kontinuuma prostor-vrijeme posredstvom strogih mjernih momenata, satova, zraka svjetlosti, puteva inertnih tijela, mogu zadovoljiti zakone euklidske geometrije u uskim granicama i ograničenim područjima, ali je u cjelini potrebno uspostaviti opću teoriju prostora.

Napredak kvantne teorije pokazuje isti karakteristični proces transformacije. Upravo je Bohr izrazio uvjerenje, da se opći problem kvantne teorije ne tiče modfikacije mehaničkih i elektrodinamičkih teorija koje se mogu objasniti na osnovi uobičajenih fizikalnih pojmova, već da uključuje radikalno poricanje ideja prostor-vrijeme kojima se prije opisivalo prirodne fenomene.

Atomska fizika ne može se više konstruirati „bez odbacivanja želje za osjetnim predstavljanjem.“ (Cassirer)
.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


10:27 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 13.05.2018.

JEDNA SKULPTURA U ADELAIDEU

Pa jest malo čudno da se u Adelaideu na Sir Donald Bradman Driveu nalazi skulptura istarskih kažuna . I ta skulptura izgleda ovako:

Lie of the Land


Artist(s): DANKO Aleks, WALTON Jude

''This piece is a result of the Western Gateway Public Art Project, funded by the Department for Transport, Urban Planning and the Arts (DTUPA) in 2001. The work which consists of 25 sculptural stone structures set in compacted granitised sand, with native trees and kangaroo grass planted among the structures, which is transformed at night by a unique lighting system. The work stretches over approximately 150 of Sir Donald Bradman Drive, and into the surrounding park lands. The work, made by Aleks Danko and Jude Walton, was initially inspired by a drawing in the Art Gallery of South Australia by Eugene von Guerard, which showed Indigenous Australians camped in the park lands when Adelaide was settled. The work was completed in December 2004.''

A ovako izgledaju istarski kažuni. Međutim, nitko u Adelaideu nije spomenuo da je riječ o našim tradicionalnim građevinama u kamenu pa se čini da je ovdje na djelu ona stara naša istina, da nas pljačkaju i pustoše svi koji mogu i kako im se ćefne.



Kažuni u okolici Vodnjana, Posted on 15.02.2014

''Kažun (tal. casita) kružno je poljsko sklonište napravljeno od kamena u suhozidu. Kamenje za gradnju sakupljalo se po polju, od njega su se gradili suhozidi i gotovo na svakoj parceli, kažun. Krov se oblikovao slažući tanke ploče kamena u sve užim koncentričnim krugovima, bez ikakvog veziva. Kažun se koristio kao zaklon, kao mjesto gdje se ostavljao alat, te za nadgledavanje polja i vinograda. Najveći broj kažuna je u okolici Vodnjana. Nekada ih je na ovom području bilo 10.000 – 20.000, danas ih ima između 2.000 – 3.000. Grad Vodnjan svake godine u svibnju organizira predavanja o kažunima nakon čega slijedi i praktičan dio – obnova jednog od kažuna ili suhozida Vodnjanštine. Projekt je nazvan “Moj kažun – la mia casita”. Osim kružnih oblika, u jugozapadnoj Istri nalazimo suhozidne građevine četvrtastog tlorisa s kupolom (prelazni oblik) ili s krovom na jednu ili na dvije vode, a naziv im je najčešće kažeta ili kućica.''



''U Istri je kažun danas široko rasprostranjen simbol “istrijanstva” i kao takav se nerijetko nalazi novosagrađen u dvorištima obiteljskih kuća ili restorana, a često se vidi i kao logo mnogih kompanija. Mnogi suveniri napravljeni su u obliku kažuna – u kamenu, keramici, drvu, staklu, pa čak i u zlatu. Kao trajni spomenik ulasku Hrvatske u Europsku uniju izgrađen je istarski kažun u najstarijem britanskom Nacionalnom parku Peak District.''



''Želja nam je bila obići područje gdje ima čim više kažuna na malom prostoru. Zaustavljamo se kod velikog križa na cesti Bale – Vodnjan. Tu je prvi, novosagrađeni kažun u okviru projekta “Moj kažun – la mia casita”. Od tuda vodi biciklistička staza u smjeru Vodnjana. Omeđena je širokim suhozidima. Oni pak ograđuju parcele na kojima se pretežno uzgajaju masline.''



''Gotovo svaka parcela ima svoj kažun. Svaki je poseban na svoj način. Neki su obnovljeni, neki zapušteni, neki okrugli na vanjskoj strani, neki na unutrašnjoj, gdje im je ulaz. Da bismo došli do nekih, moramo se malo i penjati preko suhozida, do nekih hodati kroz polje. U pravcu Vodnjana hodamo oko dva km, te dolazimo do raskrižja gdje je tabela još jednog projekta “Revitas”. Ovim projektom na ovom se području obnavljaju suhozidi. Tu skrećemo lijevo. Do glavne ceste pronalazimo još nekoliko kažuna, koje sa zadovoljstvom obilazimo. Dolaskom na cestu još imamo oko 1 km hodanja do auta. Cijela staza, kako smo ju mi obišli, dugačka je oko 4-5 km, ali može se prilagoditi svakome po mjeri. Područje je ispresjecano mnogim putovima, a kažuni su svuda pa obilazak može trajati koliko tko želi. Nismo se posebno pripremali jer prognoza vremena nije bila obećavajuća, pa smo stazu učinili kratkom šetnjom. Obišli smo oko 15 kažuna koji su nas oduševili i dali ideju za još poneki izlet.''


















10:34 | Komentari (2) | Print | ^ |

subota, 12.05.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§29


Ova je filozofija nastala iz jednog fundamentalnog uzroka filozofske i znanstvene situacije. Taj uzrok bile su same znanosti koje su zapale u bezizlazne krize. Te krize znanosti bile su zapravo problemi znanstvene obrade tematike koja se zaplela u velike unutrašnje kontroverze i poteškoće. Antinomije u samim znanostima bile su rezultat tadašnjeg stanja u kojem se sama znanost našla u izvjesnim poteškoćama, jer su njenu znanstvenu građu pratili stari metodološki principi.

Znanosti posebno matematičke prirodne znanosti sa mnoštvom nove građe nisu bile dorasle njenoj obradi bez novih načela i prošireni znanstveni sadržaji postali su problemi kojima je upravo filozofija dorasla. Neokantovski filozofi nisu samo dobivali svoje prvotne poticaje u Kantovoj filozofiji, posebno njegovoj Kritici čistog uma koja je ovdje bila pojmljena isključivo kao teorija spoznaje, nego i u samim problemima znanosti te je to onda značilo i stanovitu obnovu pretkantovske filozofije.

Svim je neokantovskim školama zajedničko naglašavanje uloge mišljenja za spoznavanje na svim sektorima traženja istine. Svijest se više nije poimala naprosto kao rezultat determinacionih faktora svijeta u kojem bi ona imala tek neko sekundarno značenje. Prioritet svijesti već su Descartes pa onda Kant uočili u svim odnosima svijesti i svijeta pa su tako neokantovski filozofi upravo s ovoga polazišta krenuli u rješavanje fundamentalnih problema znanosti i filozofije.

Ovdje je značajna tendencija naglašavanja apriornih, formalnih, logičnih elemenata spozanje. Racionalna spoznaja se jedino može nazvati spoznajom. Stoga je logičnost jedina oznaka znanstevnosti, a jedini tip znanosti dat je u egzaktnim matematikim prirodnim znanostima. Filozofija se mora približiti ovom tipu znanosti te je njen posebni zadatak otkriti i ustanoviti apsolutno logične fundamente u svim primjenama i putovima specijalnih znanosti. Filozofija kao spoznajna teorija mora se obratiti matematici i na njoj izgrađenim znanostima, fizici posebno. Zato i jest kod Cassirera rečeno, da niti jedna znanost nije povezana s općim problemom spozanje i nijedna nije imala tako jako i dugotrajno djelovanje na povijesni razvoj spoznajnih problema kao matematička fizika.

Između teoretske fizike i epistemologije postoji ne samo stalan reciprocitet i neprekinuta suradnja, nego i neka vrsta duhovnog zajedništva. Od renesanse nadalje gotovo svi veliki znanstvenici na području istraživanja prirode imali su visoko mišljenje o toj fundamentalnoj bliskosti. Tako je Cassirer naveo Galileja, jer je ovaj bio vođen novom definicijom znanstvene spoznaje, a filozofsko je poimanje istine otvorilo njime put uspostavljanju nove prirodne znanosti i reformi kozmologije. Filozofija je vezana za napore znanosti, ona pokušava predstaviti njihove rezultate sistematski i zatim kritički ih opravdati.

Zato se onda vjerovalo, da je Kantova Kritika čistog uma rezultanta ovih znanstvenih nastojanja. Ona je pokušala utvrditi jedinstvo matematike i filozofije koje postoji još od renesanse. Cijelo vrijeme ovoj je filozofiji svojstveno problematiziranje matematike i matematičkih prirodnih znanosti isto kao što se u matematici traži logički i spoznajno-teoretski element u okviru većih sistemskih radnji i to stoga što se kani upravo ta matematička narav iznaći i u samoj filozofiji. Stoga je onda i razumljiv interes za probleme matematike i matematičkih prirodnih znanosti kao i na upućivanje, da je logika kao fundamentalna disciplina filozofije premalo preuzela iz pojmovnog inventara matematike.

Objektivni moment spoznaje nikada nije dat, već je on produkt logično matematičkog mišljenja. Spoznaja nije jednostavno kopiranje neke realnosti već formiranje u svemu što postoji. Dakle, moderna fizika ne radi ni sa kakvim fizikalnim predmetima iz iskustva, već se svi njeni zakoni odnose baš na ono što nikako ne može biti predmet iskustva. Odatle je matematika i novija matematička kemija na primjer jedno područje čistih spoznaja.

Tek u ovom svjetlu napretka fizike moguće je pojmiti neokantovski stav, da je predmet filozofije upravo po tome beskonačan, jer on postaje u samom mišljenju te da iskustvo ne daje predmete, već da njih stvara samo mišljenje o tom iskustvu. Tako je tu rečeno da samo mišljenjem postaju predmeti te da je ono čisto produktivna funkcija koja stvara predmete. Egzistira samo ono što misaono logično egzistira, a neke druge realistične egzistencije ne može biti.

Filozofija ima posla sa predmetima ukoliko oni trebaju biti a priori mogući. Sve što je empirijsko, ukoliko već nije prošlo kroz medium matematičkog formiranja pojma, ukoliko nije određeno sagledavanjem prostora i vremena, kao i pojmovima broja, ekstenzivne ili intenzivne veličine ne ubraja se u oblik spoznaje, nego ostaje u odnosu na nju samo tvar, ostaje puka materija.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


11:02 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 11.05.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§28


'Natrag Kantu' bio je poklič cijelog neokantovskog pokreta. Prema Cassireru tek je Helmholz prokrčio put za ideju, da se kantovske koncepcije mogu bolje slagati sa uznapredovalom matematikom i matematičkim prirodnim znanostima. Od tada vrijedi za filozofiju, da ona više ne smije biti iracionalistička i poetska fantazija o svijetu, nego racionalna logična analiza principa i pretpostavki suvremene znanosti.

Ono čemu filozofija kani jesu filozofski problemi matematike i na njoj zasnovanih znanosti. Ona mora pokazati i do čistoće izraditi upravo osnovne zakone jedinstevnog logosa i formalnoga uma u svakom stvaralačkom činu kulture. Takva znanstvena filozofija i strogo racionalna metoda može biti kritična kako u odnosu na metafizička presezanja tako i u odnosu na bezakoni empirizam.

Ta strogo objektivna filozofija i njena strogo objektivna metoda je jedno napredovanje i razviće u skladu sa njenim beskonačnim zahtjevima. Tako je tu ponovljen stari kartezijanski stav kojeg su se neokantovci pridržavali kada je bilo riječi o zadatku pokazivanja porijekla iz jedinstvenog fundamenta spoznaje kao jednom beskonačnom zadatku.

Tako je ovdje postavljen zahtjev da je spoznaja najprije teoretska, a onda beskonačni nikada završeni niti završivi proces mišljenja, upravo ono apsolutno uma kojeg je Descartes imao u vidu kada je ukazivao na optimističku potrebu, da se novom subjektu ne smiju postavljati nikakve granice. Odatle je onda i rezultiralo mišljenje koje ima svoje uporište u staroj racionalističkoj filozofiji Descartesa i Leibniza da logika mora, u širokom smislu znanosti uma, zadobiti jedan viši rang i da se mora kao i kod starijih filozofa protegnuti na sve znanosti uključujući tu i etiku, estetiku, umjetnost kao i na društvene, povijesne, religijske i uopće tzv. Duhovne znanosti.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


09:28 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 10.05.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§27


Kod Descartesa pa onda i kod Leibniza već je rečeno, da spoznaja razuma može biti pravilna samo onda kada se izvodi posredstvom ‘dobre forme’. Ako se već kani postići očigledna, izvjesna i sigurna istina onda u mišljenju, treba očuvati izvjesnu konstantnu formalnost. Ako je pak taj formalizam svojstven ljudskome razumu, onda je jasno da imamo posla sa prirodom formalog uma kao jednog kalkulirajućeg uma, uma matematičke evidencije.

Sva je racionalistička filozofija duboko pod dojmom snage formalnoga uma, dakle, uma matematičke kalkulacije koji može mada i ne mora ćitav ljudski život pojmiti ili kao kalkulirajući život kalkulirajućeg individuuma ili kao moment jednog kalkulativnog životnog procesa u kojem je čovjek sveden na kalkulirajuću djelatnost ili pak sve jest kalkulativni bitak pa i sam Bog.

Sve je ove momente nanovo u dvadesetom stoljeću obnovila znanstvena filozofija, a posebno stav da je sve znanosti mogu svesti na logiku i matematiku. U tom smislu logika bi bila jedna univerzalna znanost kojoj se povinjuju sve ostale znanosti bez obzira je li riječ o fizici, medicini ili povijesti i teologiji uključujući i samu matematiku. Toj je filozofiji prethodio rad Boolea, Weiterstrassea, Dedekinda koji je držao da kada aritmetiku, algebra i analizu nazivamo samo jednim dijelom logike, tada već iskazujemo da pojam broja smatramo nezavisnim od predstava ili intuicija prostora i vremena te ga onda smatramo proizvodom „čistih“ zakona mišljenja’.

Frege je već formulirao, da je čista matematika zapravo artmetika dio logike, dio koji je nazvan matematičkom logikom, jer je ona logika matematike. Tako je Frege u svom radu „Osnove artmetike“ oslanjajući se na Dedekinda pokazao, da je matematika oslobođena intuicije postala skup čisto logičkih propozicija:

„Nadam se da mogu tvrditi da sam u ovome radu učinio vjerojatnim, da su aksiomi aritmetike analitički sudovi i shodno tome a priori sudovi. Aritmetika prema tome postaje proširenje logike i svaka propizicija aritmetike derivativna je iz zakona logike.

Primijeniti artmetiku u prirodnim znanostima znači dati logici da nosi promatrane činjenice, kalkulacija postaje dedukcija.

Zakoni brojeva neće, kako Baumann misli, morati izdržati praktične provjere, da bi bili primjenjivi na vanjski svijet, jer u vanjskom svijetu u cjelini prostora i svega što se u njemu nalazi ne postoje pojmovi niti svojstva pojmova niti brojevi.

Zakoni brojeva prema tome nisu zaista primjenjivi na vanjske stvari, oni nisu zakoni prirode. Oni su međutim primjenjivi na sudove ispravnoga mišljenja o stvarima u vanjskom svijetu: oni su zakoni zakona prirode. Oni ne iskazuju veze među pojavama, već veze medu sudovima, a u sudove su uključeni Zakoni prirode.“


Quine je onda na primjer izložio problem s obzirom na predmete logike i predmete matematike. On, naime, tvrdi kako u logici govorimo o sudovima i njihovom međusobnom odnosu naročito o implikaciji. U matematici naprotiv govorimo o apstraktnim negovornim stvarima kao brojevima i funkcijama. U logičnim istinama nije rijec o sudovima, one su realne što se reprezentiraju kroz veze sudova. Matematičke istine bave se apstraktnim negovornim stvarima, logične istine naprotiv nemaju takve entitete kao specificni predmet.

Ovom interpretacijom logoi jesu objekti logike, a aritmoi su objekti matematike. Logos će biti predstavljen vezom sudova, aritmos će biti reprezentiran kroz vezu veličina. Jedan logos je prema tome vrijednosno izraz razuma, jedan aritmos naprotiv vrijednosni je izraz realiteta. U izgradnji vrijednosti logika i matematika imaju svoje jedinstvo u vrsti vrijednosti, međutim i svoju razliku i zadaća je filozofije objasniti genezu vrijednosti i to nezavisno od posebnih vrsta vrijednosti.

Ako se sve može proračunati i deducirati u filozofiji se više neće prepirati o spornim pitanjima, neće postojati niti potreba, da se razgovara o njima. Svođenjem složenih misaonih procesa na jednostavna, laka i točna racunanja i jednostavnu logičnost moguće je izmiriti različita poimanja i oprečna gledišta.

Upotreba nepogrešive logičke metode može učiniti kraj svim sporovima koji ometaju napredak Dobra, a svi problem filozofije, znanosti, prava, teologije, religije i politike bit će riješeni zahvaljujući logičnom računu. Logični račun mislio je Leibniz okonačat će nepotrebna raspravljanja o predrasudama i zabludama kojih ima i u znanostima i u filozofiji.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


09:04 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 09.05.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§26


Koliko je to mišljenje o predominatnom matematičkom mišljenju sudbonosno za naše razumijevanje bioloških problema na primjer najbolje nam danas govori slučaj Harreya J. Golda koji je u svome radu o matematičkom modeliranju bioloških Sistema pokušao dati elemente razumijevanja kako biološki koncepti mogu biti formalizirani u matematičkim terminima i kako te formulacije mogu biti od koristi u biološkim istraživanjima.

Prema njemu biološki sistemi uz sve poteškoće dopuštaju primjenu deduktivnih modela matematike te on stoga i govori o ‘biološkoj relevenaciji matematičkih modela’ odnosno o aplikaciji matematike u biologiji s obzirom na relaciju individualne matematičke ekspresije i ‘biološke intuicije’ istraživača. Istovremeno matematička procedura ovdje se drži nečim nužnim za deskripciju i razumijevanje bioloških Sistema.

Matematika može biti od pomoći u biologiji u nekoliko konceptualno različitih razina. Prema mišljenju Golda, matematička i statistička analiza mogu biti upotrebljene, da bi se otkrilo je li neki lijek djalotvoran protiv neke bolesti, da bi se odredio slijed kemijskih reakcija u metaboličkom procesu ili da bi se otkrile migracijske navike ptica na primjer. U takvim slučajevima o matematici se može misliti kao o pomoći u pronalaženju ‘nematematičkih odgovora’ na ‘nematematička pitanja’.

U drugom pogledu matematika ulazi u diskusiju kada se hoće znati koliko je djelotvoran neki lijek ili kako brzo funkcionira metaboilički proces ili ako ptice migriraju. U ovom slučaju matematika nije jedino oruđe, ali je također dio tih pitanja i odgovora.

Neposljetku, matematika može postati dio materijala odgovora, iako se čini da su pitanja nematematičke prirode. To je naročito evidentno kada smo zainteresirani za odnos između dijelova kompleksnog Sistema i tada matematičkoj deskripciji ‘sistem realnoga svijeta’ često referira kao matematičkom modelu.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


09:30 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 08.05.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§25


Poznato je, na primjer da je upravo naš Frane Petrić ukazivao na distinkciju fizičkog i matematičkoga prostora koja distinkcija biva od neobične važnosti za suvremenu fiziku kao što smo, vjerujem pokazali.

Kod Petrića prostor je bivstvo za sebe, jer nije niti tjelesan ni netjelesan i on se ne giba. Sve je u svijetu pokretno, a giba se u nepokretnom prostoru. Petrić razlikuje od toga izvanjskog sveopćeg prostora prostor tjelesnog svijeta kojeg on naziva svjetskim ograničenim prostorom. Prostor pak izvan svijeta bez ikakva je tijela, a proteže se u beskonačnost i neograničen je.

Tako možemo reći, da je Petrićevo raspravljanje o ograničenom svjetskom prostoru i neograničenom sveopćem izvanjskom prostoru i posebnom fundamentalnom mjestu geometrije kao i svojim raspravljanjima o prirodi svjetla i svjetlosti otvorio put ka teorijama kasnijih neoplatoničara posebno prema Isaacu Barrowu, a onda posredno i prema Isaacu Newtonu.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


17:28 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 07.05.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§24


Leibniz je obnavljao kartezijansko stajalište po kojem ne postoji nikakav prazan prostor koji bi bio nešto različito od tijela te je kod njega prostor nešto čisto relativno kao i vrijeme. Prostor je poredak koegzistencija, a vrijeme je poredak sukcesija. Drugim riječima, prostor bez stvari nije ništa determinirajuće i čak nije ništa aktualno. Sa druge pak strane naš Ruđer Bošković u posebnoj raspravi svoje Theoriae Philosophiae Naturalis posebno je raspravljao o prostoru i vremenu i u kojem smislu mi njih možemo nazvati kontinuiranim i djeljivim u beskonačnost, vječnim, neizmjernim, nepokretnim i nužnim, iako ni prostor ni vrijeme nemaju realnu prirodu koja bi posjedovala ta svojstva, tako da u njegovim raspravljanjima nije riječ o tome na koji način mi možemo opisati prirodne događaje upotrebom prostorno-vremenskih koordinata, nego o tome na koji način prirodni dogadaji sami po sebi egzistiraju.

Dakle, prostor i vrijeme vezani su za kretanje i Boskovićeva filozofija prirode daje širu osnovu za razumijevanje prirode od kartezijanske ili newtonovske, jer ona niti podrazumijeva dualizam misleće i protežne supstancije niti dualizam apsolutnog prostora i relativnog vremena podrazumijevajući jedino da ‘materijalne točke’ svojim postojanjem ostvaruju i prostor i vrijeme. Ovo je pak dalo osnove, da se Boškovićeva filozofija danas obično tumači kao anticipacija teorija mikrofizike 20. stoljeća.

Sva se priroda sastoji iz neprekidnoga događanja, osnova svih događanja nije substantia ili tijelo-prostor, nego sila, potencjial, moć, koja je već kod Empedokla interpretirana kao moć privlačenja i odbijanja, ali kako prema Boškovićevoj Teoriji niti mjesto niti vrijeme, uzeti po sebi ne mogu biti fiksirani proizlazi, da je prirodno događanje neprekidno, da se ono nigdje i nikada ne zaustavlja i da priroda ne čini skokove.

I konačno, ja bih ovdje iznio mišljenje B.Russella koji je svom radu ABC of Relativity zapisao:

„Ono što mi znamo o fizičkom svijetu, ponavljam, mnogo je apstraktnije, nego što se pretpostavlja. Između tijela nalaze se pojave kao što su valovi svjetlosti, o zakonima tih pojava mi nešto znamo, upravo toliko koliko se može izraziti matematičkim formulama, ali o njihovoj prirodi ne znamo ništa. Krajnji zaključak je, da mi znamo vrlo malo, a ipak je čudno da mi znamo i toliko i još je čudnije da tako malo znanja može dati tako mnogo moći.“



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


20:22 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 06.05.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§23


Klasična mehanika obično se uzima kao paradigma determinističke teorije, a mnoge suvremene rasprave o determinizmu mnogo duguju mehanici za njene distinkcije i njenu terminologiju. Uopćeno moežmo reći, da je mehanika skup jednadžbi koje izražavaju zavisnost izvjesnih osobina objekata od drugih fizičkih svojstava i koje izražavaju uzročne odnose zato što tvrde funkcionalnu zavisnost promjene u jedinici vremena jedne veličine od drugih veličina.

Tako se obično pretpostavlja da je odlika deterimističke teorije upotreba takvih defincija kao što su one u mehanici, a novine u fizici koje uvode različite opise stanja drugačije od kanoničkog opisa stanja u mehanici materijalnih točaka obično se poimaju kao znak sloma determinističke fizike. Tako se danas inače poimaju nove teorije elektromagnetskog polja, statističke mehanike, teorije relativnosti i kvantne teorije. Ovu je dilemu iznio Heisenberg kada je u sklopu svojih refleksija o modernoj fizici i prirodnim znanostima stavio u pitanje njenu toliko hvaljenu egzaktnost. On tvrdi, da u atomskoj fizici stanovitu pomoć pruža pretpostavka, da se u svim malim područjima prostor-vrijeme, veličine elementarnih čestica, prostor i vrijeme na osobit način gube, naime, tako da se u kratkom vremenu ne mogu čak točno definirati ni pojmovi ‘prije ili kasnije’.

Tako se moderno opisivanje prirode razlikuje od klasičnog u tri karakteristična momenta: na mjesto kvalitativnih iskaza ono stavlja kvalitativne, različite fenomene ono svodi na isti moment i po tome što odustaje od pitanja ‘zašto’. Navodeći sve poznate činjenice o tome kako u subatomskim istraživanjima nije moguće iz samog događaja isključiti promatrača, Heisenberg zaključuje da klasična fizika ima svoju granicu baš na onom mjestu gdje se više ne može zanemariti utjecaj opažanja na događaje. No, proimjene prirodo-znanstvenih temelja na koje ju je prisilila priroda u atomskim pojavama ostavila je klasičnu fiziku nedirnutom, ali je ona također pokazala da prirodoznannstveni sistemi kao na primjer klasična mehanika ili drugi dijelovi klasične fizike uvijek moraju biti u sebi nezaključeni da bi bili ispravni.

Ovi momenti suvremene fizike pokrenuli su široku diskusiju o prirodi kvantnomehaničkog jezika kao indeterminističkog Sistema koji se u značajnoj mjeri razlikuje od onog klasičnog. Ta diskusija pokrenula je vjerovanje, da je fizika ustanovila potpuno slučajan karakter subatomskih procesa tako da je ono i danas predmet mnogih nerješivih rasprava. Ta je rasprava potekla već od Humeovog razmišljanja o prirodi kauzalnih odnosa među stavrima kao i njegovom teorijom navike i to su njegovo gledište preuzeli razni empiricistički pravci.

Razvoj suvremene fizike podvrgnuo je ovaj princip kauzaliteta izvjesnoj kritici i to je prisutno već kod Boltzmanna i W. Gibbsa koji su u termodinamici odbacili strogu termodinamičku ireverzibilnost te stali baratiti pojmovima statističke vjerojatnosti koja je uvedena kao mjera u kojem smjeru teku procesi i taj je put onda išao prema Heisenbergu i njegovoj relaciji neodređenosti gdje je odbačena stroga klasična shema stare mehanike.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


10:38 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 05.05.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§22


Kod Einsteina prostorno-vremenske koordinate dobivaju propisani realitet preko ‘metrike polja’. Metrički realno sada je dato kroz vezu prostorno-vremneskih koordinata s onim matematičkim veličinama koje opisuju gravitaciono polje. Ovdje se Einstein morao pozvati na Gaussa i Riemana koji su prvi počeli s istraživanjima neeuklidskog prostora i neueuklidske geometrije. Zato bismo mogli primijetiti, da ključne promjene u prirodnim znanostima započinju sa promjenama u temeljnim stavovima matematike, posebno geometrije što se događalo već kod Galileja pa onda Descartesa.

Einsteinov rad o relativnosti prostora i vremena toliko je temeljan za opisivanje prirodnih fenomena da je on nametnuo preoblikovanje kartezijanske paradigme koje se koristila u fizici. Najvažnija posljedica bilo je uviđanje da je masa oblik energije te se više nije moglo tvrditi da je neuništiva, već da se može pretvoriti u drugi oblik energije. Ovo otkriće je utjecalo na predodžbu materije.

Dvije temeljne teorije modern fizike, teorija relativnosti i kvantna teorija predstavljaju jedan pokušaj prevladavanja kartezijanskog poimanja svijeta i njutnovske fizike. Kvantna teorija pokazala je da atomske čestice nisu zrnca materije, već vjerojatnosti, tako da u modernoj fizici više nije aktualna predodžba kozmosa kao mehaničkog stroja, barem ne toliko kao ranije.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


09:12 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 04.05.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§21


Kod Newtona apsolutno vrijeme je istinsko i matematičko vrijeme koje po sebi i po svojoj biti ravnomjerno teče bez odnosa prema bilo čemu izvanjskom i drugim imenom ga Newton naziva ‘trajanje’. Apsolutno tj istinsko i matematičko vrijeme sačinjava jedno trajanje koje je potpuno neovisno od bilo kakvog osjetno opaženog kretanja u fizikalnom svijetu. Što vise, ono bi prema Newtonovoj pretpostavci egzistiralo čak i kada svijet ne bi postojao. To je svakako jedna metafizička njegova pretpostavka koja ima značajnu ulogu u matemtičkom utemeljenju filozofije prirode.

Newton je oblikovao jedno mišljenje, da je fundament svemu egzistentnom upravo apsoluno matematičko vrijeme kao trajanje iz kojeg proizlazi svako prirodno i svako drugo relativno vrijeme koje ljudi mjere. Pretpostavka takvog apsolutnog vremena, trajanja, imala je mnogo pozitivnih konzekvencija za utemeljenje same mehanike, jer se sada ono moglo empirijski detektirati i numerički izraziti.

U fizikalnom smislu Newtonov apsolutni prostor je sveobuhvatan kozmički koordinatni sistem trodimenzionalne euklidske geometrije. Ovaj koordinatni system imao je kao takav osigurati jednostavno i nedvosmisleno opisivanje putanja tijela. No i pored čisto fizikalnih i matematičkih razloga za uvođenje pojma apsolutnog prostora utjecali su i određeni metafizičko teološki motivi te je tako ovdje iskazana ambicija, da se prostor iskazuje kao jedno svojstvo samog Boga. Stoga Newton i tvrdi da je prostor ‘senzorijum Boga’. Prema toj pretpostavci sam fizički svijet uzet je kao tijelo Božje.

Kod Kanta pak prostor i vrijeme jesu forme naših opažanja. Kantovo razmatranje ovog problema moglo je navesti Gaussa da eksperimentalno provjeri važenje Euklidovog postulata o paralelama za realne stvari.

Gauss je to provjeravanje izveo na način što je uzimajući zrake svjetlosti kao strane jednog velikog geodezijskog trokuta nastojao izmjeriti, da li kutevi takvog trokuta doista daju zbroj jednak dvama pravim kutovima kao što tvrdi teorem euklidske geometrije zasnovane na postulatu o paralelama. Sa Kantova stajališta, da su teoremi geometrije sintetički sudovi a priori tj. takvi da apodiktički važe za empirijske stvari, Gaussov eksperiment je imao opravdanje.

Tako je on pokazao, da kutevi takvog trokuta ne daju u svome zbroju dva prava kuta pa su tako utvrđene dvije moguće pretpostavke: ili euklidska geometrija ne govori ništa o empirijskim odnosima stvari ili ta geometrija apodiktički vrijedi za empirijske odnose stvari, ali se onda mora odbaciti pretpostavka, da se svjetlost pravocrtno prostire te da su svjetlosni zraci fizički ekvivalent euklidskih pravih linija. Još je veće značenje imalo uvođenje ‘geodezijskih linija’.

Tako se Gaussovim proučavanjima pokazalo, da najkraći razmak izmedu dvije točke zavisi od ‘zakrivljenosti’ površine na kojoj se te dvije točke nalaze. Riemann je kasnije prositio ova pojam ‘zakrivljenosti’ i izgardio jednu neeuklidsku geometriju u kojoj se ‘zakrivljeni prostor’ ne može vizuelno predstaviti te u tom smislu on nije nikakav empirijski, odnosno psihološki prostor.

‘Zakrivljenost ‘prostora neeukliddskih geometrija definirana je svojstvima jednadžbi koje opisuju ponašanje geodezijskih linija, a ne imaginacijom koja bi proizilazila iz empirijskog promatranja okolnog svijeta ili kozmičkog prostora.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


09:49 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 03.05.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§20


No, znanstevnici su se i dalje ponašali kao da Kant uopće nije ni postojao i kao da nikakva bitna revolucija nije njegovim filozofskim pothvatom izvršena, a ono najvažnije bilo je njegovo mišljenje i njegovi dokazi o granicama naše moći spoznavanja. U svakom slučaju, teza o čovjeku kao zakonodavcu prirode izgleda neopravdanom s obzirom na beskonačnost i vječnost kozmosa u smislu one Pascalove fundamentalne izgubljenosti čovjeka u besrajnome kozmosu te se s obzirom na kozmos sve kod čovjeka zbiva i odigrava.

Tako je ta fundamentalna nesigurnost i izgubljenost čovjeka spram cjeline kozmičkih događanja onaj njegov istinski položaj “trske koja misli’ zapravo jedno NIŠTA, beskonačna maloća u ničemu, kap vode’ spram cijele prirode u njezinome visokom i ponosnom veličanstvu, ništa spram silnosti kozmnosa i prirode, ništa spram beskonačnosti svega ili Boga.”

Tako je Monod rekao, da čovjek konačno zna kako je sam u ravnodušnom svemiru i beskrajnom carstvu prostora i vremena iz kojega je ponikao pukim slučajem. Tako su znanstvenici ostali bliski uvjerenju, da je vječno egzistentna priroda u jednom malom isječku beskrajnog vremena i na jednom vrlo malom ograničenom prostoru stvorila ljudski rod dodjeljujući mu vremenski i prostorno ograničeno bivstvovanje. Pojmiti matematički i fizikalno taj beskrajni i vječni univerzum bio bi prvi zadatak prave znanosti.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


09:04 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 02.05.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§19


Kantova spoznajna teorija imala je značajne reperkusije za daljnje tokove filozofije i znanosti. Taj put bio je pripremljen Descartesom kod kojega je jasno, da samo opći rezultati matematičke prirodne znanosti i poimanje da je zbiljski svijet inteligibilnoga karaktera mogu ući u tumačenje smisla svijeta, naime u metafiziku. Matematička prirodna znanost kod Descartesa i Spinoze naravno ima karakter fundamentalne primjene metafizičkih stečenih osnovnih principa.

Time je bila završena jedna razvojna linija potekla od Kuzanskoga u kojoj je priroda viđena matematičkim očima i u odnosu na čovjeka biva prius na temelju koje se jedino može razumjeti ljudski život. Metafizika je tu dokazivala da je zbiljski svijet inteligibilana tvorevina, a njegovo istraživanje dalo je dokaz kako se njegov bitak sastoji od nekoliko evidentnih stavova iz kojih se može deducirati svekoliki raznoliki sadržaj i tu se onda događa, da jedno apstraktno ja, jedan apstraktan subjekat identificira misleću supstancu sa supstancom svijeta putem beskonačnog progresa i beskrajne volje, da se fizikom u nju kani prodrijeti.

Još kod Galileja imamo uvjerenje u matematičko svojstvo najdublje strukture prirode. Poimajući znanost kao matematički opis, deskripciju odnosa, on je dopustio metodologiji da se oslobodi pretjeranog emprizma dajući joj plodonosnu moć uopćavanja. Tako je on u matematičkim teorijama koristio pojmove čiji primjer nije bio niti nije mogao biti motren pa je onda tražio mogućnost, da se iz tih pojmova deduciraju promatrane činjenice. Taj je put do Descartesa išao tako, da je u konzekvenci provedena zbiljska misaona sinteza matematike i prirode tako kako je ono što je kod starih Grka tek bilo nekom analogijom, ovdje egzistentno kao identitet. Materija jest prostor, priroda jest matematička i to ne u posebnim pojavama, nego u svojoj sveukupnosti, u svojoj temeljnoj strukturi.

Matematika se bavi svime onim što se odnosi na red i mjeru i riječ je tu o mathesis universalis što više nije puka vjerojatnost, nego puna istinitost. Na ovom razvojnom putu matematizacije prirode stoji i Kant što to znači u ustrojstvu Kantove kritike spoznaje vidljivo je u temeljnom stavu čistog uma, da su sve pojave po svom uzoru ekstenzivne veličine. Ekstenzivnom veličinom naziva Kant onu u kojoj predodžbe dijelova omogućuje predodzbu cijelog pa joj dakle nužno prethodi.

Crtu koliko god je malena ne mogu sebi predočiti, a da je ne povlačim u mislima. Isto je tako sa svakim pa i najmanjim vremenom. U njemu ja pomišljam samo sukcesivni tok pri čemu se proivodi određena vremenska veličina. Tvrdnja, da su sve pojave ekstenzivne veličine jedan je temeljni transcedentalni stav matematičke pojave. To je načelo koje čistu matematiku čini primjenjivom na predmete iskustva.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


10:41 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 01.05.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§18


Kod Schellinga organska priroda daje najočigledniji dokaz za transcedentalni idealizam, jer je ‘svaka biljka simbol inteligencije’.

Priroda je simbol života kao besvjesne slobodne djelatnosti proizvodnje kao slobodne igre prirodnih sila i budući je produkt slobodne igre, ona ukazuje na svoju svršnost kao organizacija života.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


10:53 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 30.04.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§17


Za organicističku biologiju vrijedi teleologija. Biologija se bitno razlikuje od fizikalnih znanosti i to iz razloga što dominantno mjesto u biološkim istraživanjima imaju teleološka objašnjenja. Drugi moment je upotreba pojmovih oruđa koja su prikladna za proučavanja Sistema. Životni procesi naime imaju svrhoviti karakter. Govoriti o organizmima znači govoriti o samoregulaciji, samoodržanju i samoreprodukciji, a njihove aktivnosti kao da su usmjerene na postizanje ciljeva koji su u budućnosti.

Zadatak biologije podrazumijeva i istraživanja funkcija struktura koje održavaju aktivnost organizma kao cjeline. Područje teleologije sadrži regije u kojima se ospoljavaju organske cjeline, funkcionalnost i usmjerenost ka nekom cilju što pripada biološkoj znanosti i na regiju u kojoj se ospoljavaju svjesni ciljevi i namjere dakle područja ljudske aktivnosti što pripada socijanim znanostima, posebno povijesti, filozofiji i psihologiji. Mašinska teorija organskog života je istaknula načelo, da se cjelina organizma razumijeva kao sumativni rezultat oblikovanja pojedinih dijelova na temelju unaprijed danih fizikalno kemijskih pojedinačnih struktura.

Kasnije su Driech i Spermann ukazali na sposobnost ‘diferenciranja’ koje se nije moglo objasniti u okvirima klasične slike svijeta. Driech je onda pokušao izvesti zaključak kako u onom organskom mora djelovati neki specifični, cjeloviti faktor koji nije fizikalno shvatljiv, možda neki nadmaterijalni agens za kojeg uvodi pojam entelehija.

Entelehija bi bila djelovanje koje se sastoji u tome da stvori red u fizičkom, prostorno protegnutom materijalu. U toj teoriji vitalizma egistira upravo samoorganizacija i samodiferenciranje koje isključuje svaku predeterminaciju te rezultira nužnošću, da se pronađu oni bitni faktori koji upravljaju tom samoorganizacijom. Potom je teorija dinamične ravnoteže iznijela jedno tumačenje prema kojem razliku izmedu kemijskog Sistema ravnoteže i Sistema živog organizma valja tražiti u tome, da posljednji predstvalja otvoreni sistem.

Svi se za život karakteristični fenomeni pokazuju kao posljedice ‘ravoteže u toku’ kako bi se u oporbi spram kemijsko-fizikalnih procesa što se odigravaju u neživom shvatila bit živog, a da se pri tome ne upadne u kakvu metafiziku života koja na mjesto kemijsko-fizikalnih neshvatljih temelja života spravlja nešto kao entelehiju ili nešto tome slično.

Ta je teorija imala vrijedno značenje pa je Plessner onda mogao ono živo, usprkos stalnoj mijeni materije, shvatiti kao pozicioni karakter života: život sam sebe postavlja u onome što jest time što u asimilaciji i mijeni tvari nadmašuje sama sebe. Organsko tijelo svagda nadilazi sebe, svoje prostorne granice.

Dakle, ono živo je sistem stalnoga samoograničavanja i kao takvo smješteno je u okolno polje u okolni svijet i relativno u odnosu spram njega i konačno svo živo biće može se razumjeti s obzirom na svoj odnos spram svojega okolnog svijeta koji ima svoju prostornost, vremenitost i svoje specifične sadržajne kvalitete.



ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


09:15 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 29.04.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§16


Sumnja u ispravnost kartezijanskog programa zaoštrena je do tvrdnje o nesvodljivosti biologije na fiziku kao i na tvrdnju o bitnoj autonomiji metoda u biologiji. Prema tome, ovdje je riječ o onom neophodnom otporu povijesno vrlo utjecajnom kartezijanskom poimanju biologije samo kao poglavlja fizike. Istodobno ova biologija podjednako kao i suvremeni biloški mehanicizam odbacila je postuliranje nematerijalnih ‘vitalističkih’ činitelja čija djelovanja trebaju objasniti životne procese. Međutim, suvremeno mehanicističko biološko stajalište i dalje je pokretano onim kartezijanskim gledištem da se svi živi procesi mogu nedvosmisleno objasniti pomoću pojmova fizike i kemije odnosno pomoću zakona i teorija koje prema općem slaganju pripadaju ovim znanostima.

Doduše, ovo mišljenje ne poriče kako živa bića imaju vrlo složenu organizaciju i ono naglašava, da se aktivsnost živih bića ne može objasniti samo analizom njihovog fizičkog i kemijskog sastava ne uzimajući u obzir njihovu određenu urođenu strukturu ili organizaciju, ali ova je odredba koja je priznala tu organizaciju uglavnom bila odredba živog bila kao ‘kemijske mašine’ (Loeb Jacques).

Suprotnost ovom gledištu suvremena organicistička biologija istakla je baš činjenicu, da postoje područja bioloških istraživanja u kojima objašnjenja fizike pa onda i kemije imaju malu ili gotovo nikakvu ulogu i u kojima je primijenjen uspješno izvjestan broj bioloških teorija koje nemaju karakter teorija fizike i kemije. Na primjer, postoji impersivno eksperimentalno znanje o embrionalnim procesima i mnoge se pravilnosti koje se tu javljaju ne mogu isključivo objasniti pojmovima suvremene fizike i suvremene kemije. Niti teorija evolucije u svojim najnovijim oblicima kao niti teorija gena nisu zasnovane na određenim pretpostavkama fizike i kemije koje bi se odnosile na životne procese.

Drugi moment ovog suvremenog razumijevanja fenomena života koncentrira se u shvaćanju, da su analitičke metode fizike i kemije neprikladne u proučavanju živih organizama. Sradišnji problem koji su povezani sa životnim procesima zahtijevaju poseban i specifičan pristup. Kako je biologija nesvodiva na fizikalne znanosti mehanička objašnjenja moraju biti odbačena kao krajnji cilj istraživanja u biologiji.

Razlog koji se često ističe u prilog ovoj tezi je organska priroda bioloških Sistema, jer je naime riječ o cjelovitom, holistički i jedinstvenom karakteru živih bića i njihovih aktivnosti. Živa bića za razliku od neživih siistema nisu labavo povezane strukture nezavisnih i odvojivih dijelova, oni nisu skupina tkiva, organa koji se međusobno nalaze samo u izvanjskim relacijama. Naprotiv, živa bića su cjeline i moraju se proučavati kao cjeline, totaliteti, a ne kao sume dijelova koji se mogu izolirati pa onda eksperimentalno istraživati. Njihova aktivnost ne može se razumjeti niti objasniti, ako se polazi od prešutne pretpostavke, da je tu zapravo riječ o takvim sumama kako to drži mehanicistička biologija koja razumijeva nešto kao ‘mašinu’ koja ima nezavisne dijelove pa prema tome prihvaća aditivno stajalište u analizi životnih fenomena.

Aktivnost organizma kao cjeline treba promatrati kao nešto što je različitoga reda od fizikalno kemijskih relacija i samo po sebi. Biologija naprotiv mora voditi računa o onome što je E. S. Russell nazvao dva ‘kardinalna zakona metode’. Aktivnost cjeline ne može se u potpunosti objasniti pomoću aktivnosti dijelova koji su izolirani u analizi i niti jedan dio živog bića i niti jedan jedini proces neke složene organske cjeline ne može se u potpunosti razumjeti odvojeno od strukture i aktivnosti organizma kao cjeline.

Novi moment također predstavlja hijerarhijska organizacija živih tijela i procesa. Znači može se doći do molekula, atoma i njihovih konačnih dijelova, ali u višestaničnim organizmima stanica predstavlja samo jedan element u organizaciji tkiva, tkivo dio nekog organa, a organ dio Sistema organa, a sistem organa čini cjeloviti organizam.

Očigledno je, da se ovi različiti dijelovi ne javljaju na istoj razini organizacije. Dakle, nije riječ o tome da je živo biće sistem dijelova homogenih po složenosti organizacije. Dijelovi se razlikuju prema različitim nivoima neke hijerarhijske strukture koji ovi dijelovi pripadaju. Zato je moguće, da objašnjenja fizike i kemije vrijede za aktivnosti onih dijelova koji se nalaze na ‘nižim’ nivoima takve hijerarhije, ali se procesi na višim nivoima ne mogu objasniti pomoću svojstava sa nižih nivoa.

Valja, dakle, priznati da biokemija proučava uvjete pod kojima stanice i organizmi djeluju, ali organicistička biologija ispituje aktivnosti čitavog organizma koji kao da je uvjetovan načinima ponašanja nižih cjelina, ali se na ove ne može svesti.




ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


09:46 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 28.04.2018.

IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§15


Cjelokupnom kartezijanskom filozofskom zdanju već je od samog početka poteškoću predstavljao fenomen života i čovjeka, utoliko što se on nije mogao razumjeti niti kao svijest niti naprosto kao protegnuta, mehanički pokrenuta materija. Do sada smo vidjeli, da je svijet matematičke fizike jedan sistem formi ili skup takvih Sistema koji egzistira apstraktno gdje nužne istine čiste matematike sačinjavju temelj za gradnju jednog svijeta kao mehaničkog.

Kako onda usaglasiti taj i takav svijet sa svijetom organskih bića ili drugim riječima kako udahnuti život, izvesti život iz shematizma matematičke fizike. Jedan pokušaj u pravcu prevladavanja ovih antinomija prisutan je još kod Leibniza. Istodobno Leibniz nam je interesantan i zbog toga što je pokušao uskladiti Aristotelovo razumijevanje matematike s onim modernim koncepcijama matematike, fizike i mehanike.

Geometriju treba sagledati kao idealan sistem formi čija egzistencija se zasniva na neproturječnosti stavova tog Sistema, ali i kao imanentnu strukturu stvorenog svijeta i svih logično mogućih svjetova i u jednom i u drugom slučaju matematički sistem nije u ovoj interpretaciji puka umjetna tvorevina, proizvod ljudske fantazije, proizvod koji bi se mogao razumjeti kao specifična vrsta oruđa za istraživanje prirode stvari.

Naprtotiv, bića matematike iako nemaju isti modus egzistencije kao empirijske, iskustvene činjenice moraju imati neku još čvršću utemeljenu egzistenciju, jer u sebi sadrže općenitost i nužnost zajedno s onim nepokretnim o kojem je govorio Aristotel. Aristotel ovdje ima pozitivno značenje, jer ima ispravan uvid u ontički status matematičkih stvari, ali on ide jednim pogrešnim pravcem, jer kretanja prirodnih stvari ovdje ne mogu biti dovedena u harmoniju sa nepokretnim bićima matematike i strukturama geometrije.

Temeljni razlog ovom neizvjesnom putu jest njegovo uvjerenje, da matematičke stvari nisu i ne mogu biti žive stvari proirode. Suprotnost organskog i neorganskog je tu kao suprotnost bioloških i matematičkih bića. Laibniz je spram ovog pretpostavljao, da ta suprotnost organskog i neorganskog ne mora biti radikalna.

Temelj za takvu pretpostavku mogao je biti potražen u pojmu “organizacije” - sve što egzistira na način organizacije moglo bi nositi oslabljenu odliku živog. Shodno tome takvu odliku mogle bi imati i matematičke striltire, jer se i one mogu razumjeti kao svojevrsne “organizacije” svojevrsne po tome što su opće, nužne i vječne i Aristotelove “prirodne stvari” odnosno organizmi s individualnim karakteristikama mogli bi se razumijevati kao primarne organizacije te bi time opreka organskog i neorganskog i dalje postojala, ali samo kao opreka privremene i vječne organizacije.

Istom suprotnošću su onda obuhvaćene i dvije vrste istina koje je Leibniz razlikovao u suvremenoj filozofiji i koje je ponovno izniejla na vidjelo dana Russellova filozofija i analitička filozofija, istine iskustva (veritates de fait) koje su privremene, nemaju općost i nužnost, uklopljene su u tokove promjena, odnose se uvijek na neko trenutno stanje stvari ili na nesto pojedinačno i istine uma (veritates de raison) koje su vječne, imaju općost i nužnost i odnose se na bit stvari. Ovu vrstu istina uma tražio je Leibniz u matemnatici i u matematici je slijedeći Platona tražio onaj neophodan temelj za uvid u vječne istine matematike.

Otuda slijedi, da nužne istine, one koje susrećemo u matematici, a naročito u aritmetici i geometriji moraju počivati na načelima čiji dokazi ne zavise od primjera pa onda niti od osjetnih fakata, iako bez osjeta nikada ne možemo na njih pomisliti. Ova je tvrdnja izložena u kontekstu raspravljanja o Lockeovim pretpostavkama, da u ljudskom umu, naime, nema ničega što prethodno nije prošlo kroz osjet. Strogo uzevši ta je pretpostavka vodila tzv. kvalitativnoj fizici što je Leibniza nagnalo na zaključak, da u Leockeovim empirističkim stajalištima ima jedna razvoja linija potekla od Aristotela.

Te nužne istine čiste matematike sačinjavaju osnovu za gradnju jednog shematičkog i mehaničkog svijeta. No, kako onda tu figurira sam život i kako fenomen života ugraditi u taj univerzalni matematicki shematizam? Tako vidmo, da je za Leibnizovu sintezu matematičke i organske fizike bila poterbna pretpostavka o “supstancijalnim jedinicama” i o hijerarhijskom poretku tih jedinica.

Tako su ove jedinice bile ‘monade’ i mogle su biti pojmljene kao ‘istinski atomi prirode’, a kako su dodatnom pretpostavkom također i neprostorne ove jedinice su analogijom uspoređene sa matematičkim pojmom ‘točke’. Tim putem je Leibniz došao do svog Sistema prirode u kojem je kako je izgledalo bilo moguće shvatiti kontinuirani prijelaz od neorganskog i mehaničkog na ono organsko i živo. Materija je kao u nekom matematičkom postupku razdijeljena na beskonačno mnogo neprostornih točaka, nositelja života pa je i sam život podvrgnut kvantifikaciji i razdiobi na jedinice uzdižućeg ili opadajućeg stupnja životnosti.

Dubrovčanin Ruđer Bošković postupao je na sličan način pretpostavljajući jedinice života kao neprostorne točke ili dinamične atome koji se međusobno privlače ili odbijaju zavisno od udaljenosti.




ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


09:22 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 27.04.2018.

UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§14


Koliko vulgarno poimanje može biti djelotvorno, pokazuje na primjer slučaj najnovijih kozmoloških špekulacija. Jedna od takvih je i špekulacija Stephena Hawkinga čiji rad mlade kolege znanstvenici smatraju najnovijom prekretnicom u našem poimanju prirode univerzuma i da su rezultati toga rada ravni onim Einsteinovim. Da je tu riječ o pretjerivanju, dovoljno potkrepljuje Hawkingovo razlikovanje tzv “triju strijela vremena” koje razlikuju “prošlost od budućnosti”: termodinamička strijela koja označava smjer vremena u kojem dolazi do povećanja nereda, “psihološka strijela” koja označava smjer vremena u okviru kojeg se mi sjećamo prošlosti, ali ne i budućnosti i “kozmološka strijela” koja označava smjer vremena u kojem se univerzum širi, a ne steže.

Sve se ove tri strijele vremena slažu tako, da onda psihološka strijela “u načelu” jest ista kao i termodinamička. Uvjet bezgraničnosti univerzuma predviđa postojanje posve određene termodinamičke strijele vremena zato što univerzum mora početi ravnomjernim i sređenim stanjem. A razlog slaganja termodinamičke sa kozmološkom strijelom vremena jest taj, da inteligentna bića mogu postojati samo u fazi širenja Faza stezanja bila bi nepogodna zato što nema snažnu termodinamičku strijelu vremena, jer naime termodinamičku strijelu vremena nije moguće okrenuti unatrag što bi onda značilo skupljanje univerzuma pa bi sada vrijeme stalo teći unatrag, odnosno, ljudi u fazi stezanja živjeli bi svoje živote unazad: oni bi umrli prije, nego što se rode, postajući sve mlađi kako se univerzum steže, a polomljena šalica kave skuplja se ss poda i skače natrag na stol.

O ovim kozmološkim problemima veoma je uvjerljivo raspravljao Russell. Tako je on primijetio da je uloga Einsteina velika ukoliko “Einsteinoiv zakon gravitacije, kombiniran sa pretpostavkom o ujednačavnju, pretpostavkom potpune uniformnosti, dopušta nam konstruiranje varijeteta univerzuma u kojima opća zakrivljenost može imati više različitih formi.”

Tako Russell raspravlja o tri takva modela: univerzum se širi, univerzum se skuplja i o modelu nepromjenjivog stanja. Kod Hawkinga to je svedeno na problem inteligentnih bića koja ne mogu postojati, ako se prihvati fizikalna teza pulsirajućeg univerzuma te prema tome treba prihvatiti tezu inflatornog svemira, odnosno tezu inflatornog njegovog širenja. U suprotnom ljudi se ne bi mogli “sjetiti sutrašnjih cijena i obogatiti na burzi.”




ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


09:32 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 26.04.2018.

UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§13


Vrijeme je uvijek nešto što se objašnjava materijom, kretanjem, prostorom, kao nešto što je u pravilu na strani nekog konkretnog sadržaja, ono je diskretna ili indiskretna velicina pomoću koje se nešto mjeri. Čitava tradicija je uglavnom slijedila ovo mišljenje.

Kembridžski platoničari, među njima i Newotnov učitelj Isaac Barrow, tvrdili su kako je prostor postojao prije, nego je svijet stvoren i da postoji izvansvjetski beskonačan prostor i da je isto tako vrijeme postojalo prije, nego što je svijet počeo postojati i da beskonačno vrijeme postoji i u izvansvjetskom prostoru.

Einstein je pak pretpostavaljo relativnost vremena spram apsolutnog vremena kod Newtona i to su poznati dokazi dilatacije vremena.




ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


09:55 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 25.04.2018.

EVO JE... STIGLA JE I TISKANA KNJIGA




17:12 | Komentari (2) | Print | ^ |

UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§12


To, da su vrijeme i prostor nešto subjektivno, odnosno to što je Kant izrazio njihovu subjektivnost, moglo je suvremenoj matematici i fizici dati napredovanje te se u teoretskom radu Gaussa, Lobocevskog, Riemana, MInkowskog i drugih zbilo u odnosu na problem prostora i vremena nešto radikalno kao i kod Kanta.

U cjelokupnoj historiji matematike moguće je pronaći nekoliko bitnih mjesta koji su bili značajni za njen daljnji razvoj, a jedno od tih mjesta je i razvoj i otkriće različitih oblika neeuklidske geometrije. Gauss koji je imao sve fundamentalne njene koncepte čuvao je svoju tajnu jer se bojao “hajke budala”, ali se njegova Pangeometrie ipak kasnije, kao projektivna geometrija, pokazala istinskim univerzalnim jezikom prema kojem je obična metrička geometrija jednostavno kazivanje.

To Gaussovo matematičko pitanje i njen puni značaj s obzirom na opću logiku bio je priznati tek nakon Riemannove precizne i dosljedne formulacije “istinskih principa dimenzije prostora” kao “hipotetičkih istina” i nakon fundamentalnog Einsteinovog rada kojima se snaga neeuklidskih geometrija konkretno ocitovala. Apriorna konstruktivnost formalnoga uma nigdje nije toliko očita, koliko upravo u suvremenoj geometriji.

Ta je znanost u izravnom smislu slijedila racionalistično čvrsto uvjerenje, da je upravo matematika paragon apriorne spoznaje pa i Kantovo upućivanje, da je matematička znanost svijetli primjer napretka kojeg spoznaja može učinti neovisno od iskustva. To što je Kant iskazao subjektivnost prostora, vodilo je konstruiranju novih neeuklidskih geometrija i uopće novoj geometrijskoj spoznaji koja doduše počinje iskustvom, ali iz iskustva ne nastaje. Prije je ovdje riječ o jednom bitnom logičnom mišljenju i pojmovima koji se izvode iz intuicije uz obvezu utvrdivanja njihova strogo logičnog karaktera i značenja.

U tom smislu se onda danas govori da prostor ima transcedentalni karakter i tu je sadržana razlika spram starijeg poimanja. Konstrukcija prostora, kako je ona data u euklidskom sistemu, nema danas onu nekadašnju snagu, jer tu nije riječ o čistim formama intuicije, tu nije riječ o čisto konstruktivnom mišljenju kao što pokazuje povijesno postojanje neeuklidskih geometrija koje imaju svoje konstruktivno, formalno porijeklo.

Doduše, njeni novi geometrijski aksiomi nisu nužno posljedice apriornih formi mišljenja, već se danas smatraju kao oni koji izražavaju fundamentalna iskustva kakve općenite naravi na način, da se njihov iskustven karakter može posve zanemariti. Time se, zapravo, kaže da geometrijsko mišljenje bitno biva određeno iskustvom, ali se na iskustvu ne temelji kao što ovdje uostalom iskustvo više nije sredstvo dokazivanja geometrijskih istina.

Kaže se onda, da geometrijske aksiome valja shvatiti upravo jednim hipotezama, pustolovinama matematičkog mišljenja koje je bitno autonomno. Autonomna njegova priroda očituje se pak upravo u uspostavljanju pluraliteta potpuno neovisnih sistema aksioma koji podrazumijevaju različito konstruirane univerzume. Ti pak aksiomi ne uspostavljau ništa činjenično, već su oni logična forma mogućih znanosti.

Da egzistiraju različiti sistemi geometrijskih aksioma, prepostavlja u izvjesnom smislu i različlito konstruirane prostore i različite svjetove. Tako se čini, da baš egzistencija različitih geometrija i različitih stupnjeva njihove logične preciznosti jest nešto za znanost bitno. Tu je riječ o tome međutim, da ove različite geometrije nisu suprotstavljene, već su one poredane u nizu i to strogo determinirajućim principima. Zato je onda projektivna geometrija iznad metričke itd., čime se zapravo kazuje kako je tu riječ o takvim geometrijama koje u jednoj određenoj mjeri proširuju horizont euklidske geometrije kao bazične.

Tako onda problem prelaska iz euklidske geometrije u više geometrije ukazuje na činjenicu, da je svijet prostora moguće transformirati. Prostor nije više neko strogo jedinstvo u smislu euklidske geometrije, već heterogeni pluralitet koji prepostavlja kako je svaka geometrija podjednako istinita i jednako nužna.




ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


09:26 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 24.04.2018.

UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


§11


Kant je svoj veliki filozofski rad zaključio jednim zapažanjem, da je on “potomstvu ostavio ostavštinu sustavne metafizike koje je izgrađena prema “Kritici čistoga uma” te da taj dar “ne treba potcjenjivati”. Međutim je neokantovska filozofija tom radu dala isključivo jedan spoznajno teoretski karakter. Kod Heideggera pak bilo je riječi o obnavljanju Kritike čistog uma kako bi pokazao njegove granice.

“Mišljenje je već kao takvo pobjeda konačnosti” i ono što je naročito značajno je nedopustivost i neodrživost interpreta Kanta, da prostor i vrijeme shvate kao kategorije i da transcedentalnu estetiku rastvore u logici, jer je kod neokantovaca bilo riječi o tome da se transcedentalna estetika mora odstraniti iz Kantova sistema, a time i vrijeme kao čisti opažaj.

Za vrijeme bi trebalo reći da je kategorija odnosno pojam razuma što onda vodi rastvaranju transcedentalne estetike u logici, dok je Hedeggeru bilo stalo do vremena ne u smislu jedne vulgarno shvaćene temporalnosti koja zanemaruje pitanje o bitku uopće nego drugačije, što ne bi značilo izostanak jedne ontološke analitike subjetivnosti subjekta.




ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php


09:20 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 23.04.2018.

MOJA NOVA KNJIGA "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


Image and video hosting by TinyPic

ISBN 978-953-354-110-5


Nova knjiga na portalu http://digitalne-knjige.com/

Digitalnu knjigu


"KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"


Zlatana Gavrilovića Kovača, predstavit ćemo uz pomoć predgovora knjige:


P R E D G O V O R


Ova knjiga se bavi odnosom graničnih pitanja znanosti i filozofije, ukoliko je shvatimo u smislu jedne opće metafizike.

Odatle i naslov knjige "Kozmologija i filozofija" čime se htjelo ukazati na one velike problemske teme koje sadrži "Kozmologija zlatnog prstena" koji idu kroz stoljeća, a da se bitno ne mijenjaju. To su oni metafizički problemi za koje je Kant u svojoj "Kritici čistog uma" rekao, da su sudbina uma, jer ih ovaj ne može otkloniti niti riješiti.

Granična pitanja svih znanosti u tom su smislu metafizička odnosno obilježena kako bi Hartmann rekao, jednim neriješenim ostatkom koji upravo zato i doživljava pokušaje rješenja, a u fundamentu on svagda ostaje neriješen. S ovom metafizikom problema ima posla filozofija i u tom smislu metafizika se ponovo vraća filozofiji.

U "Kozmologiji zlatnog prstena" koja je eksplicirana u 6 volumena i koja je dostupna čitateljstvu na portalu http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php iz Zagreba postavljeni su mnogi problemi upravo kao pitanja metafizike, a manje kao pitanja astronomije ili neke druge prirodne znanosti i to iz tog razloga, jer je riječ bilo o problematskom mišljenju koje se razvija nasuprot apsolutnosti fizikalnoga zahtjeva, da se izgradi jedan općevažeći i trajni znanstveni i filozofski sustav u okviru sistemskog mišljenja.

Nasuprot tome, upravo su metafizički problemi ono trajno u filozofiji. Pri tome nije riječ bilo o problemima tradicionalne metafizike te se u našoj "Kozmologiji" nije pitalo kako tu stoji sa Bogom, Svijetom, Dušom, već je mišljenje ovdje otpočelo onim što je njemu najbliže, a to su fenomeni kojima je čovjek svakodnevno okružen. Ovi fenomeni daju dovoljno povoda mišljenju i oni su već sami po sebi dovoljno zagonetni te je stoga iluzorno konstruirati nekakve samovoljne sustave. Dakle, nije potrebito konstruirati sustave niti obrazlagati i objašnjavati fenomene kao što to radi cjelokupna današnja prirodna filozofija, nego temeljeći se na njima filozofija mora biti zrenje same stvari tako reći jedan uvid višeg reda.

Odatle "Kozmologija zlatnog prstena" postavlja metafizička pitanja, sasvim suprotno od mišljenja da je tu riječ o eksplikaciji prirodne zagonetke svijeta, jer je ovdje riječ o prisutnosti velikog broja metafizičkih pitanja kojih se svagda nanovo poduhvaća i na kojima naposljetku svega nanovo sustaje filozofsko mišljenje i ova se problematika pojavljuje na područjima znanstvenog istraživanja kao i na područjima etičkog i estetičkog. Svuda ova problematika leži raštrkana po svim sektorima i svugdje su oni u pozadini onog spoznatljivog, ali njihov sadržaj svagda ostaje isti.

Razlog ovoj upornosti leži u onom metafizičkom u njima, u nerješivom ostatku koji se naravno ne da ukloniti. Odatle je pogrešno samo rješive probleme smatrati znanstvenim, što više svaki korak u obradi problema već je pozitivni uvid i samo strpljivo istraživanje može postupno razlučiti ono spoznatljivo od onog nespoznatljivog i transinteligibilnog.

"Kozmologija zlatnog prstena" nije ova filozofska pitanja postavila strogo. Ona se više bavila slikom kozmičkih procesa uzimajući u obzir današnje stanje naših znanstvenih spoznaja obradujući ih u svezi sa naporima Nikole Tesle. U ovoj pak knjizi mi pokušavamo dati jednu metafiziku problema koja stoji u uskoj vezi sa našom "Kozmologijom", a koliko smo pak u tome uspjeli imajući na umu cjelinu filozofskog pokušaja, neka prosudi samo cijenjeno čitateljstvo.

Dr Zlatan Gavrilović Kovač,
U Adelaideu, 09.04.2018.



Image and video hosting by TinyPic


Onako usput ćemo spomenuti da je i ta knjiga dostupna i u Epub formatu (format namijenjen čitanju knjiga na tabletima i mobitelima).

Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

Posebno ćemo spomenuti i činjenicu da su sve digitalne knjige objavljene na našem portalu uključene u sustav ISBN (International Standard Book Number ili međunarodni standardni knjižni broj).

Time se te knjige i pravno izjednačuju s tiskanim knjigama što je posebno važno za sve autore knjiga objavljenih na našem portalu, jer se time i digitalne knjige objavljene u našoj nakladi, odnosno na portalu www.digitalne-knjige.com, priznaju kao objavljena djela.

Nadamo se da ćete posjetiti stranice našeg portala te da ćete biti zadovoljni kvalitetom i atraktivnošću materijala, koji vam nudimo.

Srdačan pozdrav

Uredništvo portala http://www.digitalne-knjige.com/





https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/moja-nova-knjiga-kozmologija-i-filozofija


09:13 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se