Pregled posta

RAZGOVOR O STIPI ŠUVARU

RAZGOVOR O STIPI ŠUVARU


razgovor sa Zlatanom Gavrilovićem Kovačem vodila Jadranka Varga



1. Vi ste sredinom 80 godina bili blizak suradnik Stipe Šuvara. Da li je uopće netko kod nas imao u vidu I tu činjenicu da ste vi jedno vrijeme dijelili sa njim iste političke stavove?
2. Što je za Vas značio Stipe Suvar kao kolega, filozof, političar?
3. Zašto ste imali oponente zbog Vaših političkih stavova i je li u tome participirao i Stipe Suvar?
4. Na čiji zahtjev su Vas smjestili u psihijatrijsku ustanovu i koji su bili razlozi tog čina?
5. Mnoge Vase polemike i članci su prepisivani od drugih osoba, dok ste Vi boravili u psihijatrijskom ustanovi. Znate li koji su to ljudi i jeste li poduzeli pravne radnje da zaštitite svoje autorske političke članke, rasprave, polemike?
6. Kako ste prihvatili prosvjetnu reformu školstva koje je uveo S. Suvar?

7. Bilo je dosta rasprava u javnosti o tome tko je zapravo tvorac Bijele knjige koja je bila važni partijski I državni dokument neposredno pred raspad države. Kako vi danas doživljavate cijeli taj slučaj koji se možda I s nepravom pripisuje Šuvaru?





1.Vi ste sredinom 80 tih godina bili blizak suradnik Stipe Šuvara. Da li je uopće netko kod nas imao u vidu činjenicu da ste vi jedno vrijeme dijelili sa njim iste političke stavove?


ZGK : Pa o tome se kod nas nije puno govorilo. Postojalo je istraživanje gospodina Željka Krušelja o Poletu gdje je on razmatrao povijest te tiskovine, I istina je da se ja tu nekoliko puta spominjem ali se nigdje izričito ne navode moji politički stavovi izuzev onoga o feminizmu. Uglavnom je tu data jedna negativna slika moga političkoga angažmana. Onda postojao je napor gospodina Rade Dragojevića koji me je prije nekoliko godina pitao da za potrebe njegove knjige o Šuvaru dam nekoliko bitnih navoda o njemu. I ja sam mu dao jedno kratko viđenje tih prilika sredine 80 tih godina ali ta knjiga nikada nije ugledala u Hrvatskoj svjetlost dana. I to je uglavnom sve što je o meni rečeno u hrvatskoj javnosti I među poznavateljima hrvatskih prilika. Zapravo, dobar dio toga je totalno zaboravljen ili se nitko više rado ne sjeća toga vremena tako da smo u jednom zaboravu bitka kako bi Heidegger rekao . Ali nismo jedini. Štošta je zaboravljeno, ta ideja socijalizma u Hrvatskoj je totalno zaboravljena ili je možda prolongirana za bolja vremena. Ne znam. A što se tiče mišljenja da sam ja jedno vrijeme dijelio sa Šuvarom iste političke stavove- to je tek jednim dijelom točno. Mi smo se u mnogim stvarima slagali a opeta u mnogim stvarima smo se totalno razilazili. Na primjer slagali smo se da je Gorbačov u velikim neprilikama I da je Černobil možda podmetnuta bomba, da je katastrofa nuklearne elektrane u Černobilu možda teroristički akt. Kao što je poznato na stotine tisuća ljudi je moralo biti evakuirano iz toga područja u Ukrajini. U tome smo se slagali. Ali se nismo slagali u pogledu određivanja nacionalne pripadnosti ljudi jer je Šuvar ostao na staroj rigidnoj teoriji određivanja nacionalne pripadnosti po takozvanoj debeloj I tankoj krvi. Prva je potekla od oca a druga od majke. To je za mene bila konzervativna I nazadna teorija. Recimo kada je on govorio o moj smjeni u CK Hrvatske onda je napomenuo da je moje otac Srbin , majka Muslimanka a da se ja držim Hrvatom. Eto vidite komedije do koje je dovela ta njegova teorija. A ja sam opeta bio mišljenja kao I Britanci ovdje u Australiji da se nacionalna pripadnost određuje prema JEZIKU KOJI SE GOVORI U OBITELJI. I dok Šuvarova teorija ima namjere da se biološki fundira, a znamo da se ona tako formulira u famoznim tezama jedinstva KRVI I TLA, I ova moja teorija ima namjere da se biološki zasnuje ali ne tako striktno nego se pažnja više usmjerava prema primarnim socijalnim vezama koje definiraju I određuju karakter čovjeka. Jer karakter čovjeka nije samo ono što je naslijeđeno nego I ono što je naučeno, a sve se kod čovjeka uči u obitelji. Tako sam I ja naučio hrvatski jezik u svojoj obitelji. Znači njegovo stajalište je za mene bilo totalni promašaj. Znači nismo dijelili iste političke poglede, ali smo se tolerirali.



2. Što je za Vas značio Stipe Šuvar kao kolega, filozof, političar?


ZGK : Stipe Šuvar nije bio naša trajna okupacija. Mi se nismo toliko bavili njime koliko se to danas smatra. Prije bih rekao da smo mi pristali na Stipu Šuvara jer se u moru svakakovih partijskih imena u Hrvatskoj od Baltića, Vrhovca, Špiljaka , Bilića…. on nama činio najboljim. Pored toga da smo ga poznavali kao svoga profesora na odsjeku sociologije FF u Zagrebu. A bio nam je potreban jer smo htjeli nešto reći, jer smo htjeli nešto promijeniti u vremenu velikih nacionalnih iskušenja . Međutim smo potonuli kao kamen a kasnije I zaboravljeni kao što je cijeli naš rad trebao biti bačen u smeće . To se najbolje vidi na primjeru splitskoga sociologa Vijeke Santrića koji je napisao knjigu Vrijeme odustajanja tamo negdje krajem 80 godina kao odgovor Hrvatske na Memorandum SANU jer nikoga nije bilo u toj hrvatskoj Partiji koji bi bio sposoban napraviti takav odgovor pa smo onda taj zadatak preuzeli mi mlađi. Međutim nitko danas ne zna za taj hrvatski odgovor , niti se o tome uopće govori niti se na bilo koji način spominje . Kao što je I sam autor odustao od te knjige kao da je riječ o mladenačkoj zabludi. Da čovjek pukne od smijeha. I eto tu je sav naš jad I bijeda taj odnos prema ljudima koji su imali najbolje namjere a koji su izgnani iz političkoga života Hrvatske kao kriminalci. Šuvar je jednim dijelom zaslužan za to jer nas je iskorištavao dok je mogao a onda je zahvaljujući novim prilikama I odustao da se bavi nama mada smo bili na istoj fronti. Na koncu se pokazao nekorektnim prema svojim suborcima prihvaćajući nove prilike u kojima se nalazi njegova nova Partija koja sada ima na umu također I nove kadrove . A mi koji smo radili godinama u CK Hrvatske- mi smo obavili svoj posao pa nas sada treba baciti u smeće. A kao političar, on je bio istaknuti javni djelatnik koji je imao I karizmu mladoga komuniste koji pravi šale na račun drugih, koji ima ironiju kao svoj moto I cinizam kao svoj jezik. Nekada se nije znalo da li je riječ o ironiji ili o tome da li želi uvrijediti čovjeka I poniziti ga. To je mene jako smetalo u njegovom saobraćanju sa drugim ljudima. A smetala me je I ta provincijalnost jer je u teoriji ostao na teoriji samoupravljanja kao našega genuinoga puta u socijalizam I na jugoslavenskoj povijesnoj I antropološkoj literaturi kao da druge literature uopće ne postoje . Tako je na primjer jako puno znao o Stjepanu Radiću ili na primjer o Anti Starčeviću ili Cvijiću ali je malo poznavao rusku, britansku ili američku sociologiju . Pa I pored toga ja mislim da je on bio jedan od najboljih predavača sociologije na katedri I da su ga studenti jako cijenili zbog energije koju ulaže u svoj posao političkoga čovjeka I profesora . Njegova predavanja su znala biti pravi šou gdje se cijela dvorana smije na njegove viceve. Kasnije u novim prilikama to nije bila ni sjena onoga profesora kojega sam ja poznavao. Ja sam znao doći na njegova predavanja iz demografije da vidim kako to izgleda ali on nije volio da ga smetam pa sam ja odustao od toga.


3. Zašto ste imali oponente zbog svojih političkih stavova I je li u tome participirao I Stipe Šuvar ?


ZGK : Pa ja sam bio socijalista, mislim da I dalje to jesam, ali je to već u moje vrijeme u Hrvatskoj prestalo biti popularno. Onda mladi ljudi su u meni vidjeli karijeristu koji od politike ima namjeru stvoriti karijeru. Dobar dio zabluda u tome pogledu treba zahvaliti praksisovcima koji su svemu vidjeli staljinizam . Tako sam I ja shvaćen staljinistom a pokatkada I KGBovcem mada je cijela ta priča oko Staljina već tada bila passe. Znate zašto? Zato jer su ti naši teoretičari podjednako kao I Tito bili dobro primljeni na Zapadu kao veliki stvaratelji samo ako pljuju po Sovjetskom Savezu I Rusima. Tako da je to dodvoravanje na koncu postala naša teoretska manira. Svugdje se vidio staljnizam, KGB, Rusi, Staljin , NKVD, generali, topovi….i to je predstavljalo jedan veliki balast ukoliko ste se htjeli baviti javnim poslovima. Pogotovo ako ste bili komunist koji ima u vidu lenjinsko naslijeđe. Mislim da je to bio moj najveći problem I da je to bio razlog zašto su me moje kolege u Poletu I CK htjele “razvuči kao mrtvoga psa”. Jer socijalizam u Hrvatskoj više nikome nije bio bitan. Šuvar je u tim vremenima uglavnom mislio samo na sebe. Sva prijateljstva koja je imao sa ljudima sada su bila prošlost . Najbolji primjer je slučaj Ervina Peratoneta koji ga je molio za neke male usluge ( da pokuša riještiti problem Ervinovog stana) na koje Šuvar nije pristao pa je tako to prijateljstvo koje je trajalo decenijama na koncu bačeno u smeće. To je koincidiralo sa saobraćanom nesrećom koju je doživio na Gupčevoj Zvijezdi zbog koje je bio u bolnici dosta vremena. Nakon hospitalizma vozio sam se sa njim autom negdje prema gradu na što mi on veli : “Posve sam skrhan čovjek” I ja sam mu vjerovao. Znači nije bio moj oponent , štoviše u mnogim pitanjima bili smo bliski . Ali on nije prestao sa političkim manipulacijama čak I kada je riječ o njegovim suborcima. I tu se također nismo slagali.





4 .Na čini zahtjev su vas smjestili u psihijatrijsku ustanovu I koji su razlozi toga čina?


ZGK : Nakon moga smjenjivanja u CK , a smijenili su člana Ideološke komisije, urednika časopisa Pitanja...koji je bio angažiran na pripremanju najvažnijih partijskih I državnih dokumenata , Stipe Šuvar I ljudi oko njega nisu znali kako se izvuči iz neprilike. Jer je bilo riječi o tome da se ja zalažem za frakcije a to je direktno tangiralo njega koji je imao ambicije naslijediti Tita u novim jugoslavenskim prilikama . Ja sam zbog aktikuliranja ideje o nužnosti frakcijskih borbi kao uvjetu demokratizacije partijskog života shvaćen agentom kapitalističkih instituta, nešto slično onome što je doživio Trocki , a jedan od načina rješavanja je bio da me se smjesti u psihijatrijsku ustanovu I da se provedu nada mnom neke korekcije mišljenja I stajališta. Moj psihijatar Muradif Kulenović je tom prilikom rekao : “Ali vi vrijeđate kolektivnu svijest”. Jer je bilo poznato da je najveći problem bio govoriti kod nas o frakcijama jer Tito ništa drugo nije radio nego se brinuo za jedinstvo I monolitnost partije. Ja sam govorio I radio posve drugačije. A onda sam prema preporuci Mire Šuvar, a to je žena Stipina , koja je radila u Informativnom servisu CK došao do Centra za mentalno zdravlje kod Kulenovića. Ali ono što ja nisam znao jest to da ću dobiti injekciju Depo Moditena nakon prve seanse od koje ću ostati trajno doživotno ovisan o njoj . To nisam znao. Tako sam penzioniran I smješten doživotno u ludnicu bez nekoliko jako važnih prava: pravo na rad, pravo na zasnivanje obitelji , pravo na dom. Jer sam danas penzioner koji nema niti svoj dom niti svoju obitelj



5. Mnoge Vaše polemike I članci su prepisivani od drugih osoba dok ste vi boravili u psihijatrijskoj ustanovi. Znate li koji su to ljudi I jeste li poduzeli pravne radnje da zaštitite svoje autorske političke članke, rasprave, polemike?



ZGK: Znate to je bila jedna praksa kod nas da su ljudi sa kojima se praksisovci nisu slagali – da su tjerani u ludnice. Nisam ja jedini slučaj. Ima jako puno naših slučajeva I u partiji I među filozofima jer je to kod nas sve bila jedna fronta, ista fronta bivših partizana koji su se rješavali ljudi ukoliko im zasmetaju. Ali je najbolji primjer Marjana Cipre koji je smješten u ludnicu I to decenijama a onda se u novim prilikama vratio na FF u Zagrebu kao docent. I cijeloga života je ostao docent mada jedini ima filozofski sistem I filozofiju vrijednu svakoga spomena. Za razliku od ovoga jada I bijede kakva je filozofija Petrovićevih asistenata Nevena Sesardića ili Line Veljaka. I ja također nekako ulazim u tu sliku jer sam doživotno smješten u ludnicu mada imam teoriju, nemam sistem kao Marijan ali imam Teoriju koja ima primjereni solarni model I za koju se može reći da je originalno razumijevanje nebularne hipoteze. To ja imam . Za razliku od onoga jada I bijede Line Veljaka koji prepisuje iz mojih tekstova a to onda potpisuje svojim imenom. A općenito su praksisovci bili poznati po svom eklekticizmu I prepisivačini Marcusea I Blocha. Ja međutim nisam poduzeo nikakve pravne radnje kako bih zaštitito svoja autorska prava , svoje djelo općenito jer je to meni teško sa stigmama luđaka I čovjeka koji je teški duševni bolesnik




6. Kako ste prihvatili prosvjetnu reformu školstva koju je uveo S Šuvar?





ZGK. : Ta reforma nije uspjela jer su svi bili protiv nje. To je bio jedan pokušaj da se škola više približi tvornici I proizvodnom radu, da ona bude mjesto gdje se stiču konkretne vještine I znanja , da bude manje u maglama I sredstvom stjecanja diploma koje omogućuju bijeg iz svijeta rada . Zašto? Pa zato jer taj svijet rada nitko nije volio jer nije bio plaćen kod nas. Ovdje u Australiji običan nekvalificirani građevinski radnik ima oko 75 tisuća dolara godišnje što je nešto manje od plaće specijaliste ili eksperta iz nekoga područja . A kod nas je vladala teza: “Nitko mene ne može tako malo platiti kao što ja mogu malo raditi”. To se promijenilo a vidimo I kako. Meni je ta reforma bila signifikantna s obzirom na ideju Vanje Sutlića koji je htio reformirati Sveučilište jer je smatrao da je ono ostalo na starim austrougarskim zasadima. Pa je onda predlagao osnivanje novoga fakulteta društvenih znanosti. Ali su ga praksisovci ismijali riječima Blaženke Despot: “Vi bi htjeli novi fakultet, a za koga bi taj fakultet napravili. Za koga je to?” Jer su studenti prema praksisovcima hrpa smeća koje ne zavređuje tako naprednu ideju o novom fakultetu društvenih znanosti. I općenito su praksisovci imali jako visoko mišljenje o sebi ali su danas posve zaboravljeni. Tog novog fakulteta nije bilo, nije bilo ni novoga Sveučilišta. Znam da je Branko Despot isto govorio o važnosti Sveučilišta I o promjenama koje su neophodne a da mu je pri tome stalno pred očima lebdjela reforma Sveučilišta u njemačkih reformatora. Ne znam kakva je trenutna situacija . Ja već nisam bio generacija koja je potpala pod reformu, ja sam bio nešto starija generacija I sva sreća jer je ta reforma kod nas dobija izgled karikature gdje se uči o samoupravljanju a zaboravlja na Krležu.



7.Bilo je dosta rasprava u javnosti o tome tko je zapravo tvorac Bijele knjige koja je bila važni partijski I državni dokument neposredno pred raspad države. Kako vi danas doživljavate cijeli taj slučaj koji se možda I s nepravom pripisuje Šuvaru?


ZGK : Mira Šuvar je bila u pravu kada je rekla da njen muž Stipe nije autor te knjige I bilo je dosta špekulacija oko imena autora. Prvo je bila jedna velika hajka na tu knjigu, na taj dokument Partije I u Beogradu I u Zagrebu I tu sve svašta pisalo I govorilo , prijetilo zatvorima, otpustima sa posla…..tako da smo se mi u CK Hrvatske jako bojali te reakcije koja nas je mogla koštati glave. Onda se I Šuvar povlačio pred pritiscima mada je bio osoba pod čijim pokroviteljstvom je nastalo to djelo . A onda je ispao skandal jer se ispostavilo da nitko ne zna što ta knjiga uopće znači , što se sa njom hoće reći. I to vrijedi I za članove Ideološke Komisije CK Hrvatske kao za cijelu Partiju I ali I za oponente koji su bili vrlo žestoki u svojim kritikama. I ja sada kažem: Bijela knjiga o ideološkim tendencijama u kulturi koja je nastala 1984 godine nije nikakvo pozivanje na snage jugoslavenske drzave koje su trebale riješti ideološki spor. To je knjiga kojoj je glavna teza da JUGOSLAVIJA NIJE MOGUĆA jer kako je moguća normalna država sa takvim tezama I takvim animozitetima, sa takvom mržnjom , netolerancijom I isključivošću. Dakle to je što se tiče glavne teze. A što se tiče autora Bijele knjige vrijeme je konačno da se kaže prava istina da su knjigu napisali I sastavili Vanja Sutlić, Ervin Peratoner I ja . Mira Šuvar je samo imala sekundarnu ulogu jer je koristila svoj Servis za informiranje u prikupljanju nekolicine tekstova koji su trebali biti spomenuti u toj knjizi. I na tome se ja njoj toplo zahvaljujem!







Post je objavljen 20.12.2023. u 01:36 sati.