Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/poesy

Marketing

HVATAC I NEUHVATLJIVA

Jednom davno, napisao sam ovakvu pricu:

Jedan lovac vec zaboravljena imena imao je psa po imenu Hvatac. Zaboravljeno je takodjer, ako je ikada i bilo znano, zbog koje zasluge bogovi dadose lovcu Hvataca, jer bio je to pas natprirodne moci - da uvijek uhvati lovinu koju goni. Neki su govorili da je pas iz loze onoga psa kojeg je davno Artemida poklonila Minosu, a ovaj svojoj ljubavnici Procris, a ona pak svome muzu Cephalusu; ali uvijek ima nekih koji nesto govore i nagadjaju stvari neznane i nesaznatljive. Lovac nije mario za to; on je bio miran i sretan sa svojim psom, kojeg je volio vise od svega. A treba li spominjati koliko je tek imao uspjeha u lovu - ta skoro nikad nije morao niti upotrijebiti svoj luk i strijele, ili pusku, sta je vec imao. Sretni i zadovoljni, oni su lutali sumovitim planinama i travnatim dolinama.
U drugoj zemlji zivjela je lisica zvana Neuhvatljiva; koja je takodjer posjedovala bozansku moc - naravno, sto drugo nego da nikad ne bude uhvacena. Neki ( a u svakoj zemlji uvijek ima nekih Nekih ) su pricali da je to potomak one strasne Teumezijske lisice sto je davno pustosila krajevima Kadmejskim i sto je krasila grbove Alope i Messene. Ali ni Neuhvatljiva nije marila za price - radostna i sretna, ona je takodjer bezbrizno lutala sumovitim planinama i travnatim dolinama. Od sela do sela, ponekad kraduci i potom bjezeci od potpuno uzaludnih hajki, lovaca i pasa, a ponegdje samo uzimajuci poklone koje bi joj ostavili mudriji seljaci, znajuci da je ona Neuhvatljiva.
Tako su lutali - lovac i Hvatac, koji je instinktivno osjecao i hvatao sve sto je bjezalo; i Neuhvatljiva, koja je instinktivno osjecala i bjezala od svega sto je lovilo. Prolazile su godine, duge i sretne, dok se u tom lutanju nije desilo neizbjezno: Hvatac i Neuhvatljiva dodjose jedno drugome na njuhomet. Ako su sve one price i nagadjanja istinita, onda se ovaj fatalni susret vec desio njihovim slavnim precima. Ispocetka nesigurno i sumnjicavo, jer oboje su osjecali na vrlo veliku daljinu, poce suljanje i gibanje - Hvataca prema Neuhvatljivoj, Neuhvatljive dalje od Hvataca.
Brzo, vrlo brzo, stvori se od toga najludja, najduza, i najbrza trka u povijesti lova. Danju i nocu, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom, preko brda i dolina, kroz sume i stepe, preko rijeka i kamena, pas ne odustajuci, lisica ne predajuci se. Ponekad se udaljenost medju njima malo smanjivala, jer Hvatac je bio najbrzi stvor sto krasi zemlju, a ponekad opet povecavala, jer Neuhvatljiva je bila najspretniji, a ona je diktirala pravac i prepreke na toj trci ludila.
Lovac, koji nije mogao sljediti tempo te bjesomucne i preduge jurnjave, slijedio je tragove, trazeci ispocetka psa i lovinu, a poslije samo svoga dragog Hvataca u bojazni da ce ga zauvijek izgubiti, jer cetveronozac je bio svakim danom sve dalje, i nesumnjivo sve slabiji i iscrpljeniji.
I lisica se bez sumnje iscrpljivala, no lovac je znao, i s vremenom bio sve sigurniji, da je bozanski dar dat podjednako obima zivotinjama, i da ce lisac ostati zauvijek jednako daleko.

Ljudi koje je sretao pricali bi mu o velikoj prasini sto se nekoliko dana prije dizala s puta ili ravnice;
ili o sablasnim siluetama sto bi u nocima projurile po obroncima brda pod punom mjesecinom.

Nakon nekog vremena, vec potpuno izgubivsi trag preko mnogih rijeka, i lutajuci sumom praznih ociju i glave u ocajnickoj nadi da ce nabasati na svoga psa, jednog dana lovac zacuje tiho cviljenje.
Dolazilo je iz jedne rupe u korijenju velike stare topole. Lovac se zavuce unutra ( bio je to neki napusteni zivotinjski brlog ) i odista, unutra je lezao Hvatac, iznuren do krajnosti, kost i koza, gotovo potpuno bez krzna, isplazena jezika.
Krvavih ociju, koje jedva smogne snage podici i pogledati odavno ne vidjenog gospodara. Ni repom nije uspio dopuniti ovaj nijemi pozdrav. U toj su rupi ostali dugo, lijececi se i suteci - niti je lovac govorio, niti je pas lajao. Potpuno zaboravivsi na lutanje i izgubivsi svaki interes za bilo kakav lov, hranili su se biljem, vocem i medom. Unatoc lovcevim naporima, pas je tjednima bio na ivici smrti.
Jednoga dana u proljece, dok su zagrljeni sjedili naslonjeni na zadnji zid te pecine, gledajuci u zalazecim suncem okupano mlado lisce ispred ulaza, na ulazu u brlog pojavi se silueta lisice, sepave, jadne, olinjale i jednako iznurene kao i pas. Neuhvatljiva, koji je tako mirno dosla, zbog beskrajne skrhanosti i potrosenosti ne obracajuci vise nimalo paznje na svoj instinkt bjezanja, iznenadjena, ali i gotovo nezainteresirana, upita Hvataca: 'Kako si znao da je ovo moj brlog?' 'Tvoj brlog? Nisam znao' - podjednako nezainteresirano odgovori Hvatac, i tisina jedva da ikad vise bi prekinuta, cak ni kad ostadose zivjeti zajedno, lovac koji je skupljao voce i med, Hvatac koji nije uhvatio, i Neuhvatljiva koja je uhvacena.






Post je objavljen 15.05.2005. u 01:40 sati.