Nitko nas nikada nije, a vjerojatno niti neće učiti kako se nositi sa tugom i bolom koji je dio opraštanje sa voljenom osobom, sa osobom koja nema izbora, koja slijedom neminovnog odlazi, odlazi bez mogućnosti povratka. Jedan život stavlja zadnju točku na svom putovanju, a mi bi još puno zareza i uskličnika. Kako pronaći najbolji način dok se sve u nutrini lomi, tko nam ga može pokazati, opisati ili tek nagovijestiti? Mnogi nas potapšaju, zagrle, kažu dvije tri riječi koje u tim momentima apsolutno malo znače jer možemo li ih uopće čuti. Već danima tražim odgovor na mnoga pitanja čiji upitnici ostaju bez odgovora, bar nekog koji bi značio mir. Nema mira, nema ničega osim čekanja jer nitko nas nije učio koliko je ta tuga duboka. Ponekad nam govore kako vrijeme rane liječi i ja vjerujem da liječi one vidljive, ali one duboko urezane, one koje nitko dodirnuti ne može vrijeme ne može liječiti. Ostajemo na vjetrometini tuge, a život ide dalje i kao da se baš ništa nije dogodila jedan za drugim slijedimo isti put, upoznajemo iste boli, a nitko nas o njima baš ništa nije učio.
Post je objavljen 08.02.2018. u 22:03 sati.