KOME PIŠEM
Mislim, mrtvo slovo na papiru, ostavljam za vrijeme kada me se više ni vlastiti naraštaji ne budu sjećali. Mrtvo slovo ostaje danas, kao što je bilo jučer i stoljećima prije. Čita li itko više knjige, stare, povijesne, zapise nama ostavljene da ne lutamo tamnim hodnicima ne znanja. Ponavljam u mislima: mrtvo slovo, mrtvo slovo, mrtvo…Kome ja to pišem, zašto pišem, o čemu to sve pišem, ostavljam li i ja mrtva slova sve u nadi, a znajući unaprijed kako će ih ista sudba zadesiti? Pišem, bolje reći ispisujem sebe, sve što je negdje, nekada, u planu sveobuhvatnog svemira zapisano u čestici kojom je Tvorac odlučio mene darivati. Razumiješ li čitaoče o čemu to zbore moje riječi, moja mrtva slova koja će oživjeti tek kada ih tvoje oko ugleda, kada tvoj um prošeće stazama kojima se rasipa ovo malo duše što još u meni boravi. Razdadoh se ne birajući mjesto, ni vrijeme, ni ljude ne izabirah i možda baš zato sve me manje ima u meni, a sve više u slovima. Tebe čitaoče čekaju da ih oživiš.
GOLA ISTINA
Koliko je istine
A koliko laži u nama
Dok gledaš me sneno,
A kiša teško
Moje misli vlaži?
Da li bi mi netko
Stran i nepoznat
Sada bio draži?
Pomislih,
Tako su čudni ovi naši sati.
Hoće li,
Kada kiša prestane,
I naša ljubav stati?
Onako mrtva, prazna
I nijema, bez bola,
Istinski gola
Kao i čaša
Već odavno
Ispijenog vina
Tu, pred nama
Na sred stola.
Post je objavljen 01.10.2017. u 21:03 sati.