Dan me budi drsko kako to već neko vrijeme čini. Radije bih ostala u polutami i sanjarila o nekim drugim vremenima, ali nemilosrdno se uvlači kroz škure i kao general vojsci naređuje mi ustajanje. Iako je ritual poznat od buđenja do kasno noćnog padanja u kakav takav odmor, ipak nepoznanice postoje. Hoću li ih znati riješiti ili će me zaskočiti kao lopov željan moje taške u kojoj obično nema željenog mu plijena. Svako dobro jutro je tek fraza kojom se pokušava sakriti realnost što je srušila mnoge nade pa razmišljam koje li ironije u tom tako lijepom pozdravu. Optimizam koji njegujem cijeli život ni sada mi neda misliti na bilo što drugo osim kako mogu, kako mogu, kako hoću jer hoću, ali nije riječ o meni. Može li onaj koji stoji na pragu ne zakoračiti u ambis. Želim, žarko želim da može, da hoće, jer čemu sve što životom pripremano bješe za mirne trenutke koji su tek krenuli, čemu? I naravno reći ću dobro jutro s osmjehom sunčanog dana uz glazbu mora što prikrada se i ljulja barke, blago dodiruje obalu kao da je ljubi u još jedno rano jutro. A onda kada mjesec obasja punim sjajem svoj nebeski svijet ponovo utonuti tražeći odmor od još jednog neizvjesnog dana. Tako sam umorna, tako sam umorna.
06. 09. 2017.
Post je objavljen 06.09.2017. u 08:58 sati.