IZ LEŽALJKE ŽIVOTA
Sve su ležaljke gruba stvarnost
Prejako zanjihana stvarnost.
Njišu nas rukom maćehe,
A, mirovati treba da nutrina
Prestane podrhtavati.
Umor od sjećanja na taj dodir
Zaboraviti.
Zaboraviti sve dodire što prije.
Negdje
Ispod kože boli, bol je zatočena
Jer bol na bubanj kožu napinje.
Dok začuđenim pogledom,
A u izmaglici pogled nestaje,
Prazno prazninu puni.
Pokušaj stvoriti puninu
Tek je da osjećaj nešto radi.
Osjećaj je prevara i znano je
Ne čuje pitanja koja počinju.
Nepotrebno je pitati.
Zašto?
Ne želi odgovor koji počinje
Sa ali, jer
Odgovor ne donosi ništa novo.
Sve je isto, stalno, jednako.
Uporno troši ono potrošeno,
Prolazno, bez povratka.
Blizu osjećaja varljivog šutim.
Jedino šutnja smislenost ima,
A ona glasno dovikuje,
Ipak.
14.05.2017.
zaplešimo
Post je objavljen 14.05.2017. u 08:31 sati.