mozaik ribe
i lovorov vijenac
kalež u kamenu
ubrizgavaju
čistu indolenciju
nepredviđenih
čari i mira
vitice sa pupoljcima
penju se među
crne koncentrične
krugove
u prozračnom svjetlu
bude se građevine
često te nosim u vreći
i to je teret koji rado osjećam
moja radosna duša i ja neozlijeđene
klikćemo tada, i bez sramote
slijedimo te
noćas sam zaglavila opet u uvalu
svog djetinjstva
i, kao dezerter života, oprala noge
u toj nevinoj vječnosti
tko može reći jesam li to dočekala
svježi noćni zrak
ili večerala tvoje riječi
to prazno mjesto bilo je bar na tren
popunjeno vidicima u koje su me
nekoć oblačile tvoje oči
svjedočanstvo prkosa i
nesvakidašnjosti o tome koliko te
trebam
suha i netaknuta usred kiše
brojačima duge plamtim ko baklja
u raljama kovača
osjećam kako se njišu i sjaje
tvoje ruke
nezaboravljene
Post je objavljen 17.04.2017. u 01:55 sati.