kad legnem , navečer
tisuću stihova se zaroji u mojoj glavi
o neobranom grožđu, o kući
o prijatelju koji je umro prerano
njegovoj ženi koja je radila u trgovini cipela
na uglu čini mi se frankopanske i ilice
sjetim se tako na božić kada sam
posljednji put vidjela ujaka iz kanade
i štošta toga
pokušavam u sebi pomiriti sve te karte
i mape, i kolodvore po kojima me vodio
neki čudan put
i pokušavam naći odgovore zašto se to i tako
desilo baš meni
nekada bi me to iscrpilo, pa bih se digla
i počela zapisivati
sada više ne
više nisam onaj stari pobunjenik
i više nisam ona ista ratnica
nikako...
razlozi leže u toj čudnoj žurbi
da prigrlim sve ono što prije nisam
da se nagovorim kako shvaćam, kako je svijet
takav kakav je jer sam i ja takva kakva jesam
i sjetim se onda često ove pjesme:
ZA TEBE LJUBAVI MOJA
Išao sam na trg ptica
I kupio sam ptice
Za tebe, ljubavi moja
Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
Za tebe, ljubavi moja
Otišao sam na trg željeza
I kupio sam okove
Teške okove
Za tebe, ljubavi moja
A zatim sam otišao na trg roblja
I trazio sam tebe
Ali te nisam našao
Ljubavi moja.
Jacques Prevert
Post je objavljen 04.02.2017. u 23:21 sati.