Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/backpack

Marketing

Babeldaob

Moj posljednji dan na Palauu. Iako je bio samo tjedan, ponovno se javio onaj osjećaj da sam na ovom putovanju mjesec dana. Pakiram torbu, ubacujem ju u prtljažnik Nissan Micre koju sam za trideset i pet dolara unajmio na jedan dan. U zemlji u kojoj sve košta previše, došlo je kao iznenađenje da je najam auta iznimno jeftin. Dvostruko, ako ne i trostruko, jeftiniji nego u Europi. A uz to u paketu valjda ide u benzin. U zemlji koja je tisućama i tisućama kilometara udaljena od najbližih naftnih polja i u kojoj se nafta i benzin tjednima moraju dopremati vjerovatno negdje iz Sjeverne Amerike preko velikog pacifičkog prostranstva, benzin košta manje od četiri dolara za galon, odnosno jedan dolar za litru. I naravno, kao i toliko puta za mojih putovanja po Sjedinjenim Američkim Državama, i Palauanci se žale da im je gorivo preskupo. Pa, pozivam vas u Europu!
Po Palauu vozi se desnom stranom ceste, što je vjerovatno utjecaj Amerike ili Kine. No, u automobilima volan je također na desnoj strani. Automobili se, naime, svi redom uvoze iz Japana. I gotovo svi su Nissani, Toyote, Mazde, nešto je manje Koreanaca, dok neku europsku marku automobila nisam vidio niti jednu u ovih sedam dana boravka na otocima. Po američkom principu, automobili su uglavnom automatici, a sličnost s Amerikom je i u tome što radije postavljaju opisne znakove poput: 'Do not enter', 'Do not pass', 'Pass with care'...
Ono što je najviše frustrirajuće je da je gotovo svugdje ograničenje brzine 25 milja na sat, što odgovara 40 kilometara na sat, u naselju i izvan njega gdje nema žive duše. Ima zapravo u nekim naseljima i idiotsko ograničenje od 15 milja na sat ili 24 kilometara na sat, kao da 40 kilometara na sat već nije dovoljno sporo. Na Babeldaobu, palauanskom najvećem otoku, malo su mudriji pa su na brzoj kružnoj cesti dopustili na mjestima 30 milja ili 48 kilometara na sat! Kako smo kod milja i kilometara, valja reći i da su svi znakovi u miljama, ali japanski auti isključivo imaju na ploči kilometre pa ti sad preračunavaj!
Avion za Taipei je tek u 19:25 pa stoga imam cijeli dan na raspolaganju. Dan je ponovno uglavnom oblačan i kišovit s povremenim sunčanim razdobljima tako da ne bi imalo smisla odlaziti na plažu. Vozim se kružnom cestom po Babeldaobu, nakon Guama drugom najvećem otoku Mikronezije. Otok je vulkanskog porijekla i to je vidljivo na puno mjesta u vidu crnog vulkanskog kamena, ali ne, kako bi se očekivalo, u nekakvim planinama. Najviša točka otoka nema ni tristo metara visine. Cesta je u odličnom stanju. Moj Lonely Planet iz 2006. spominje ju kao makadam odmah nakon aerodroma i preporučuje najam terenca. Puno se toga promijenilo u posljednih deset godina. Koreanci su dali novac i asfaltirali cestu u punom profilu. Čak su i sporedne ceste u pristojnom stanju, a na onima koje su još uvijek neasfaltirane, radi se punom parom. Terenac više nije potreban. Moji mali Nissan sasvim je dovoljan.
U blizini aerodroma zaustavljam se kod još jednog baija, tradicionalnog mjesta za sastanke seoskih starješina. Ove građevine nalaze se posvuda po otocima. Mnoge su modernizirane i beton je korišten u njihovoj gradnji, ali postoji ih još nekoliko starih i autentičnih, građenih od drva, bez upotrebe čavala, i s prekrasnim slikarijama na zidovima. Ptice, ribe, starosjedioci u čamcima... Bai u Airaiju star je preko stotinu godina i taman sam ga pogledao i opali par fotki, kada se od niokud pojavljuje do mene na parkingu tip u sivoj Toyoti i pita me da li želim vidjeti i fotografirati bai. Sigurno me vidio negdje putem dok sam vozio niz cestu, ali bio je nedovoljno brz. Ne zna da sam bai ja već vidio i fotografirao. Ja pak znam da bi on sigurno to naplatio nekih petnaest, dvadeset dolara. Naravno, kao većina stvari na Palauu, to ne vrijedi tih novaca. Ispričavam se da nemam vremena i napuštam lokalitet s nešto dolara više u džepu. Uostalom kao da ih već nisam dovoljno ostavio ovdje. Mala satisfakcija.
Nastavljam prema državi Melekeok, gdje se nalazi Ngerulmud, koji je 2006. zamijenio Koror kao glavni grad Palaua. S manje od tristo stanovnika vjerovatno je to najmanji grad na svijetu, ako se gradom može uopće i nazvati. Posjetio sam na svojim putovanjima puno neobičnih gradova - Kingstown na Sv Vincentu i Grenadinima, Mbabane u Svazilandu... Ali oni su barem imali nekoliko većih i viših zgrada. Ngerulmud je jedna ulica od par stotina metara i nekoliko desetaka potleušica od drva, lima ili u najboljem slučaju betona, čiji su krovovi prekriveni hrđavim limenim pločama. Tek nekoliko kilometara izvan grada, na osami na vrhu brežuljka s otvorenim pogledom na sve strane svijeta, a posebice prema oceanu, nalazi se jedina monumentalna građevina - nova zgrada palauanskog parlamenta, Palau National Capitol. Po uzoru na 'capitole' po Sjedinjenim Američkim Državama ogromna kupola ugnijezdila se nad dva dugačka krila zgrade. I natpis: 'Funded by the Republic of China'. Postoji li nešto na Palauu gdje se Tajvanci nisu umiješali?
Nastavljam skroz na sjever prema državi Ngarchelong. Ona je sam sjever Babeldaoba, kao prst u Tihom oceanu. Bio sam ondje jučer. Tu se nalazi Ollei. Ali danas skrećem s ceste malo ranije prema jednom od najvažnijih lokaliteta na otoku - Badrulchauu. I čim sam se parkirao na čistini, iza mene zaustavlja se terenac iz kojeg izlazi žena i traži pet dolara. Sada ovo već se doima potpuno nevjerovatno. Imaju li oni kamere negdje po cesti? Ili su mi ugradili u auto nekakav 'tracking device'? Kako im uspjeva da se na otoku koji je prazan uvijek nekako nađu na pravom mjestu u pravo vrijeme? Pružam deset dolara. Žena gleda u svoj novčanik. Očito je da je prazan. Posao slabo ide. Nema puno turista na Babeldaobu, a pogotovo na njegovom krajnjem sjeveru. Nema mi za vratiti kusur.
"Nemaš ništa sitno?"
"Nemam. Sorry.", zapravo imam, ali negdje u autu, čitav svežanj Georgea Washingtona. Ne da mi se ponovno po blatu natrag.
Žena zastaje i razmišlja što učiniti. Na kraju mi pokazuje stepenice koje se spuštaju prema čistini:
"It is ok.", i nestaje u svom terencu.
Ja se spuštam niz stepenice prema Badrulchauu. Na čisti nalazi se više od četrdeset crnih bazaltnih monolita, neki u uspravnom položaju, drugi polegnuti, a par njih i s uklesanim licima. Ima nešto tajnovito u njima. Nitko zapravo ne zna kada su nastali i zašto. Lokalno stanovništvo vjeruje da ih je Bog postavio na zemlji kao temelje jednog velikog baija. Danas izgledaju kao palauanski rođaci kipova s Uskršnjih otoka.
Počinje ponovno kiša pa se vraćam u auto i krećem natrag prema Kororu, ovaj put po zapadnoj strani otoka. Taj dio Babeldaoba nema plaža, već je obala prekrivena mangrovama, a unutrašnjost gustim džunglama i čitavom dužinom ta zapadna polovica otoka gotovo da i nije naseljena. Cesta vijuga po brežuljcima, sve je zeleno da zelenije ne može biti, nema žive duše, osim povremenog automobila.
“Ovo bi trebalo biti prepuno krava i ovaca…”, mota mi se misao po glavi. Ali, osim ponešto kokoši, nikakvu živinu nisam vidio na otocima. Pse i mačke, naravno tu ne ubrajam. Palauanci radije meso i mlijeko uvoze iz dalekih krajeva. Skuplje je, ali jednostavnije, umjesto da zasuču rukave, uzmu stvari u svoje ruke i postanu samodostatni.
Natrag u Kororu sjedam u kineski restoran da nešto prigrizem prije leta. Naručujem govedinu s paprikom i lukom te rižom. Dok jedem, pogled mi bježi na televizijski ekran. Na Fox Newsu upravo objavljuju da je Donald Trump postao novi predsjednik Amerike. Palauanci u restoranu, još uvijek povezani sa SADom, očito nisu presretni. Vidi im se na licima istovremeno razočaranje i nedoumica što za njih donosi sutra. Nekako mi se steglo oko srca, a u glavi jedna misao: " Treći svjetski rat?". Ovaj je čovjek u stanju zaratiti se sa svima. Ili možda pretjerujem.
Dok se tako pitam, vani se pale svijetla Korora. Na skupini otoka usred Pacifika život ide dalje. Ja ostavljam Palau iza sebe i hvatam let natrag za Taipei…


Post je objavljen 15.11.2016. u 10:30 sati.