Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/backpack

Marketing

Po Peleliuu...

Već mjesecima imam problema sa spavanjem. Čovjek bi rekao da me nešto muči. Ali nije tako. Ništa me ne muči. Barem ne svjesno. Znam otići spavati oko ponoći i onda se probuditi u jedan, pa ponovno u dva, u tri i tako dalje... No, prva noć na Peleliuu prošla je mirno. Ni tokom dana nema puno buke, a kamoli po noći. Dok sam tonuo u san, osluškivao sam zvukove raznih stvorenja koji su dopirali iz džungle koja je počinjala odmah iza kuće.
Danas unajmljujem bicikl. Dobivam stari iz trideset i pete kojeg je neki Japs još koristio po Peleliuu. Ne izgleda obećavajuće. Ali čim sam sjeo, shvatio sam da zapravo i nije loš. Sjedalo je koliko toliko udobno, bicikl se ponaša stabilno u vožnji, jedino se trebam naviknuti da nema klasičnih kočnica, već se koči pedalama unatrag. Jao li ga meni ako mi noga sklizne s pedala!
Peleliu stranci najviše posjećuju zbog lokaliteta iz Drugog svjetskog rata. Japanci su na otoku stvorili veliku vojnu bazu, izgradili aerodrom, telekomunikacijski centar, elektranu, i stacionirali nekih deset tisuća vojnika. Kako se rat na Pacifiku bližio kraju, Amerikanci su da bi došli do Filipina morali osvojiti i Peleliu. Namjeravali su to učiniti u par dana ili najviše koji tjedan, ali Japanci su se pokazali kao tvrdi orah i nisu odustajali čak i kada je bilo očito da je borba bila uzaludna. Borba za Peleliu je trajala preko dva mjeseca, od rujna do studenog 1944. godine, i Ameri su morali "čistiti" pedalj po pedalj koristeći vatrobacače, granate i eksplozive ne bi li istjerali Japance iz mnogobrojnih špilja posvuda po otoku. Na kraju je preživjelo svega četiristotinjak Japanaca, zapravo korejskih radnika, a na američkoj je strani poginulo oko osam tisuća vojnika.
Posvuda po otoku nalaze se nekadašnje zgrade japanske vojske ostavljene na milost i nemilost džungli, tenkovi, spomen područja, a u podmorju i srušeni avioni. U jednom od japanskih bunkera otvoren je Muzej drugoj svjetskog rata kojeg mi lijepo naplaćuju petnaest dolara. Ne vrijedi tih novaca, ali ne žalim se. Muzej je odlična početna točka za upoznavanje ove teme. I prostor je klimatiziran. Vani je već u deset ujutro vlaga oko devedesetice, a temperatura malo ispod tridesetice. Nije nimalo ugodno pa se skidam skroz samo u kupaći i tako pedaliram po otoku, a u istom izdanju šećem i po muzeju. Nema čovjeka koji će me natjerati da po ovakvom podneblju pedaliram potpuno obučen. I ovako se rijeke slijevaju niz mene.
Malo dalje od muzeja, u džungli nailazim na nekadašnju japansku elektranu, a potom i sjedište japanske carske vojske. Obje su zgrade u potpunom klinču s džunglom. Nema ni žive duše. Samo ja, ruševine, priroda, i onaj sablasni osjećaj da te netko gleda. Na ovom otoku lutajući po džungli i japanskim ruševinama saznao sam kako je to osjećati se kao Indiana Jones. Zvuči možda kao klišej, ali ne mogu pobjeći od tog dojma.
Malo dalje nailazim na uz cestu ostavljeni japanski tenk, potpuno ruzinavi. Pa još jedan i još jedan. Tko zna koliko je ovakvih na otoku, od onih vidljivih do onih koje je odavno "prožderala" džungla. I naposljetku cesticom izlazim na pistu, istu onu na koju sam jučer sletio. Kao nekakav dječarac od dvanaest godina pedaliram po pisti i uživam u činjenici da se nalazim na pisti jednog aerodroma, bez sigurnosne ograde ili osoblja.
A što reći o tim cestama po otoku? Ma zapravo većina nisu ni ceste, već samo puteljci s ostacima betona kojeg su, sto posto sam uvjeren, postavili još Japanci i od tada nitko se nije potrudio da ih poboljša. Samo je glavna cesta koja ide od sjevera na jug, od glavne lučice na sjeveru uz North Beach, preko Klouklubeda, do male lučice na jugu uz White Beach, pristojno asfaltirana. Ostale cestice su pod betonom, u većoj ili manjoj mjeri, što u ovom podneblju nije idealna solucija jer je ta betonska površina savršeno mjesto za množenje mahovine pa su te betonske cestice i puteljci skliski čak i kada ne pada kiša. Znao sam da moram biti jako oprezan u pedaliranju i ne raditi brze poteze, ulaziti u zavoje u manjoj brzini i naglo ne kočiti.
Iz džungle iznenada sam izletio na čistinu na krajnjem jugu Peleliua. Tu se smjestila Bijela plaža, koja niti je bijela, niti je plaža, već još jedna uska nakupina pijeska, a more mutno. Odlučujem preskočiti kupanje. Zasad. Tu se nalazi i park za piknik, nekoliko natkrivenih stolova i klupa, a kako je nedjelja, nekoliko se lokalaca okupilo sa svojim košarama. Par žena pokušava u maloj lučici uhvatiti koju ribicu, iako su sve u ovom plićaku dosta malene. Gledam prema Angauru na jug i otvorenom oceanu. Par metara dalje valovi se bijesno razbijaju o hridi. Za razliku od većeg dijela ostatka obale Peleliua koji je miran, ovaj je sušta suprotnost.
Nastavljam potragu za svojom savršenom pacifičkom plažom. I ubrzo ju pronalazim. Nakon još jednog pedaliranja kroz prašumu, gdje se guste krošnje divovskog drveća prijeteći nadvijaju nad puteljkom, a korijenje izoralo zemljinu površinu, izlazim odjednom na čistinu. Vegetacija se malo prorijedila i u oko mi upada otvor s lijeva i nešto što izgleda kao pijesak. Zaustavljam bicikl i bacam ga u šipražje, jer nogica na biciklu ionako ne drži na mekanom terenu. Nekoliko rasparanih šarolikih japanki obješeno je o drvo kao što bi budisti po Tibetu ili Nepalu objesili svoje molitvene zastavice. Bit će da ih je donijelo more. More koje oplakuje prekrasnu pješčanu plažu koja u obliku polumjeseca grli zaljev. Sjetio sam se što mi je sinoć rekao Amerikanac koji živi ovdje na Peleliuu:
"Pazi se slanovodnih krokodila. Skrivaju se u mangrovama. Nisu veliki, ali svejedno je jedan ugrizao jednog Japanca pred neka tri mjeseca."
Mangrove su ovdje daleko. Krokodila ne bi trebalo biti. A ni morskih pasa koji vole dublje more. Ostavljam stvari na pijesku i ulazim u more. Potpuno je mirno. Koraljni greben koju stotinu metara dalje, o kojeg se razbijaju valovi, umiruje površinu vode u laguni. Ulazim u more malo do iznad pasa. Već sam sada stotinu metara od obale. Ne želim ići dalje. Tko zna što se krije u vodi pa bila ona i plitka. Iako se sve vidi jer ovdje ni morske trave nema po dnu. Neko vrijeme ležim na toplom pijesku. Čak se na nebu iza sloja oblaka počela nazirati neka čudna svjetleća kugla.
Pedalirajući dalje uz istočnu obalu Peleliua pronašao sam još dvije plaže, ali ona prva bila mi je najdraža.
Oko četiri popodne tmurni su se oblaci sve brže počeli približavati s oceana. Neko vrijeme gledao sam ih tamo u daljini gdje moru se ne vidi kraja. A onda su tako brzo došli i našli se iznad mene da sam ostao zatečen. Usred ničega sam. Gdje se skloniti ako krene još jedan od onih tropskih pljuskova? U blizini nisam vidio ništa od pomoći. Klouklubed je na drugoj strani otoka. Odlučio sam krenuti prema selu puteljkom poprijeko po hrptu otoka. Tzv. Crocodile Road. Iako bi prikladnije ime bilo Garbage Road, budući su lokalci odlučili koristiti taj puteljak za odlaganje otpada. Ima tu svega: kartonskih kutija u kojima su se nekada nalazila jaja, plastične boce, limenke coca cole, dijelovi automobila pa i čitavi automobili, frižideri, kuhala... Jedan pogled na to smeće davao je do znanja da pojam recikliranja nije još došao do Palaua.
Puteljak je, poput mnogih drugih na otoku, betoniziran. Ali kako je to učinjeno jako davno, a ovdje se rijetko tko vozi, na mnogim dijelovima on je potpuno nestao. Nisam siguran što je bolje, da ga ima ili da ga nema. Jer ondje gdje ga ima je presklisko i bez kiše, a gdje ga nema puno je rupa. Ovaj bicikl nije mountain bike. A onda negdje trećinu niz Crocodile Road, usred prašume, krenuo je još jedan pljusak. Više je vode padalo s neba, nego što inače pada iz tušilice u tuš kabini. Pokušavam pronaći zaklon, ali baš za inat u tom dijelu nema niti jednog onog velikog stabla raskošne krošnje. Nije trebalo puno, možda dvadesetak sekundi, i ja sam skroz mokar, tenisice pune vode jer se pune pedaliranjem, a mokro je i sve u ruksaku. Samo se nadam da fotoaparatu i mobitelu ovo neće biti zadnje putovanje. One rupe sada su pune vode, a voda se slijeva i u potocima niz svaku i najmanju nizbrdicu. Teško je procijeniti gdje su rupe ili koliko su duboke pa se često nađem do pedala u vodi. U nekoliko slučajeva skoro gubim kontrolu nad biciklom, jednom su mi obje noge skliznule s pedala, a kako su kočnice na pedalama, morao sam na nizbrdici kočiti nogama. Sklisko je. Uspijevam se naposljetku zaustaviti, ali tenisice i noge su do glježnjeva blatne. Pobrale su u tom procesu kočenja i svo blato i lišće s puta. Počinjem kleti onog tamo gore. Vičem u džungli. Ionako sam sam. Da me netko vidi, rekao bi da ovome nisu sve na broju. Ubrzo izlazim na glavnu cestu u Klouklubedu i tu se susrećem s Cessna-Poljacima. I oni su mokri do kože. Vlasnik Adventure Inna odahnuo je kada smo se pojavili natrag u selu. Već je terencem napravio dva kruga po otoku...


Post je objavljen 15.11.2016. u 10:39 sati.