Nisam baš dobar u čitanju naših mlađih pisaca, zastao sam na Krleži,
Šoljanu, Šepiću, Feriću, eventualno E. Popoviću. Slavenka Drakulić mi do
sada nije bila poznata iz prve ruke-možda zato jer sam na njezine knjige
uvijek nailazio u prijevodu na neki od svjetskih jezika, a htio sam ju
čitati na hrvatskom. Bila mi je poznata jedino iz povremenih komentara
u feljtonima i tekstovima njene kćeri, Rujane Jeger. Prilikom nedavne posjete
Lijepoj Njihovoj konačno sam pronašao njen spis o Dori Maar, pa sam
iskoristio priliku.
Prigodno štivo za mene, sa svježim (obnovljenim) muzejem Picassa još u glavi
od prošle godine, i Parizom, još uvijek, u srcu i nogama.
Naučio sam odmah da je Dora zapravo bila Theodora Markovitch, od oca Hrvata i
majke Francuskinje. Kako se pokazalo, uopće ne nebitno. Ne toliko zbog
nacionalnog pitanja, koliko zbog jezika i temperamenta. Spisateljica je
lijepo istakla što iz etnosa je eventualni građevni element u psihi osobe koja
se nađe u trećoj zemlji (Argentini) i ima roditelje koji nisu iste
nacionalnosti. Ne čudi me to, jer budući da je i sama iseljenik iz besmisla, dobro to
zna.
Kako i priliči S.Drakulić kao feministici, ovo nije knjiga o Picassu, nego o
Dori. Dorin portret. Još jedan, ali i te kako potreban. I plodan u doprinosu
poznavanja umjetnice, čini mi se.
Ono što mi se sviđa u knjizi je da se vidi da je autorica dobro odradila
domaću zadaću i apsorbirala što se dalo o svojoj junakinji. Ne knjiški, nego
ljudski, empatično, ženski. Kad pogledam portrete-fotografske i
slikarske-Dore Maar, gleda me iz njih lik koji je opisala gospođa Drakulić.
Bilo bi poželjno da se drugi novinari-jer gospođa Drakulić je prvenstveno
novinarka-ugledaju na nju, da shvate da pisanje tekstova za javnost nije
neodgovorno tipkanje po tipkovnici nasumce ili blogiranje. Kao što me jednom
pitao stric, koji je iz jedne starije generacije u kojoj pišeš javno samo
ako te plaćaju: "a tebe plaćaju za te tekstove?" Ako vas već plaćaju, onda,
mušice vam tuste, bar odradite svoje domaće zadaće!
Sviđa mi se da je autorica u ovoj fiktivnoj biografiji dala glas samoj Dori.
Koliko bi se to poklopilo s onim što bi Dora stvarno imala i htjela reći o
samoj sebi u pisanom obliku, a ne likovnom ili fotografskom, to je druga stvar.
Ljudi, a posebno žene, su komplicirana stvorenja. Ovo je, treba to stalno držati
na umu, ipak spis o umjetnici iz tuđeg pera.
Ali svakako spis koji nam ju približava u svoj njezinoj... nejednostavnosti,
Jer Dora nije bila nimalo jednostavna, o ne! A još manje je bio jednostavan
svijet u kome se kretala, u kome je postojala, i koji ju je mljeo dok je
nije savladao, toliko da je poludjela.
Čudo je da se izvukla-vjerojatno to duguje svojoj robustnosti, koju je,
moguće, naslijedila od oca. S druge strane, da je bila više Francuskinja,
a još više francesa (u ne baš prelaskavom značenju), možda joj cijeli taj
svijet umjetnosti ne bi predstavljao više nego zoološki vrt, u kom bi umjela
izabrati svoje omiljene životinje i uživati u njima. Ne bi završila kao
žrtva, zatvorena u tom kavezu s lavovima i tigrovima. Znala bi ih
ukrotiti, izdresirati, pokoriti, kako to već žene znaju-posebno one koje ne
primjećuju drugu stranu više nego samo kao subjekt, koji njih
same gleda kao objekt, a one za to baš i ne mare, dok drže bič u ruci. Ili
novu torbicu.
Post je objavljen 08.06.2016. u 00:01 sati.