Marketing
san, vuk, i nema veze s arhetipom!
a što ako sanjaš situacije čisto moguće,
a opet, u trenutnoj i do-daljnjega situaciji nemoguće,
slike koje se redaju jedna za drugom,
slabo povezanog smisla, a tako logične.
uz, naravno, poznavanje tananih događaja koji su, neprimjetni,
doveli do bizarnog trenutka sanjanja jednog mršavog sitnog vuka
koji je tvoj,
podrazumijevajući suptilni odnos divlje zvijeri koja traži brižnost.
i prerano pristarjele žene koja mora voditi brigu još o sto drugih stvari.
mali crni vuk za kojeg ne znaš prati li cijelo društvo zbog ponekog ostatka hrane
koju smakne s ruba stola i da se nitko ne buni,
ili prati jer se osjeća sam i traži društvo sebi istih.
i taj se bijedni vučić razboli, mislila bih, ma pred smrt,
a nije zapravo ni moj mojcat, niti ičiji,
a tako je sam ovako betežan,
i možda mu ipak neće pasti na pamet da me ugrize.
znam, živina osjeti kad mu želiš dobro, ne grize...
i onda ja milujem vuka po ofucanom krznu i bojim se da će umrijeti,
i nutkam ga vodom i komadićim otrgnutog kruha,
nitko ne mari osim mene.
i javi se strah da će ipak umrijeti, totalno besmisleno,
pa on je samo divlja živina sa svojim nagonima
i nisam mu dužna baš ništa,
niti ikomu drugomu,
baš ništa dužna.
i u tom glađenju crnog bijednog krzna
moj ti vučić zakoluta očima, najednom čudesno i potpuno oporavljen,
skoči kao da ničeg nije bilo, ni mojeg straha, ni brige, ni njegovanja,
kao da se to potpuno i neprikosnoveno podrazumijeva,
i ode on da dalje ljubopitljivo šnjofa okolo.
brižno pazeći da se ne makne iz vidokruga svoga neprirodnog, a tako potrebnog čopora.
i onda, nakon buđenja, svjesnost da se radnja događa na imanju moje tete
gdje sam provela djetinjstvo.
a kad sanjam to tamo, onda mi se uvijek desi nešto ružno,
neka svađa, gubitak, jad i nerješiva bol.
a kažu, bitno je raspoloženje i ono kako si se poslije sna osjećao.
a ja sam se osjećala potpuno u redu.
baš kako treba biti.
daklem, moja snoviđenja ovaj put nemaju veze s predviđenjima!
nemaju! neka vuk i dalje krade zalogaje sa stola. valjda me neće ugristi.
na žalost, nekoliko tjedana kasnije moj se tata jako razbolio. morala sam prihvatiti činjenicu godina, bolesti, umornog tijela i duše koja je težila nečem boljem. i ovaj put su snovi pretekli stvarnost. a nisam im željela vjerovati. prethodni je tekst pisan pred godinu dana. mog tate više nema. vuk me nije ugrizao. hranila sam samo svoju hrabrost, svoju razumnost, i pripremala se da prihvatim neminovno.
Post je objavljen 17.10.2015. u 19:51 sati.