Cijele bijele i vrlo vrele
plastične ležaljke bez ljudi leže
prazne bulje dok sunce žeže
u otok što leži preko puta
i u kanal između njih i njega.
Pitaju kad će proći ta žega.
Otok, masivan i ne baš visok
ko govedo leži sklupčanih nogu,
pod podnevnim suncem ne baca sjenu,
dok stijenama mljacka valovito more,
odgovara dok preživa morsku pjenu:
"Ne znam, meni je vazda dobro.
Kad mi je vruće, more me hladi,
kad mi je hladno more me grije,
kad mi je suho more me vlaži,
trbuh mi hladi kad kičma mi vrije."
"I nama je isto ovako dobro!
Mi obožavamo boga Sunce!
Kroz trohej svoj silni zaglušljivi,
kroz glasni zvučni teški jamb,
mi vječno njemu sričemo vrijedno
svoj srčani sunčev ditiramb"
- sa silnih čvorova crne smrče
svoj odgovor silni cvrčci cvrče.
Šta se još čuje, osim valova
i cvrčaka što pile mozak na dva?
Tko klepeće rubovima suncobrana
pod kojima nema nikoga,
tko bubnja njihovim plohama,
tko zvecka njihovim gajtanima?
Maestral to silni uporno puše
mada tim ne hladi baš nikoga
on se jedini na žezi miče
on jedini stvarno odgovor zna:
"Još otpušem jedno dvjesto do tristo
do petsto tisuća valova
i skinem tristo galona pjene
u smjeru ovog tu zaljeva;
onda će tek ta žega uminut
onda će tek se more smirit
onda će vratiti svi kupači
upalit motori pasara i brodića
vratit se vlasnici pustih peškira
i djeca što skaču sa molića.
A dotad, bijele i vrlo vrele,
plastične ležaljke lezite puste
slušajte prazne dok sunce žeže
moj koncert na ovim suncobranima
pod kojima nema nikoga
taj ritam klepetanja platnenih rubova
bubnjanje ploha i zveckanje gajtana"
2015
Post je objavljen 21.03.2005. u 16:10 sati.