Kako je to biti baka?
Ne znam, ali se nadam i radujem saznati (potencijala ima jer imam troje prekrasne djece, doduše još premale i premlade za roditeljstvo).
No, novopečena nam "blogerska" baka prizvala mi u sjećanje osjećaj koji sam izazivala kod svoje majke kategoričnim opetovanim tvrdnjama kako se nikada neću udati. A ona, u želji da me usmjeri zajedničkom obiteljskom životu, svjesna kratkoće (relativne) svog i (apsolutne) mog života , dan po dan, kroz svoju bolest neumitnu, predugo već odolijevajući odlasku na onaj svijet: Ja bih voljela biti baka! Ja bih htjela unučiće!
Pa mama, najmanji mi je problem tebi donijeti unuče! odgovarala sam.
Nisam tako mislila, rekla bi mi malo zgranuto, malo tužno.
Nije imala tu sreću da dočeka svoje unuke, voljela je one koji su dolazili, rodbinske, sva bi se raspametila na bebu u našoj kući. Bila bi prekrasna baka, da je dočekala tu priliku.
Ali me sjetila cijela ova priča na jedno hladno jesenje popodne, u vrijeme kada se grobovi obilaze da se urede. Dan, dva, tri prije ih drugi budu vidjeli, a mi dođemo i "na taj dan" stavimo aranžmane i upalimo lampione, izmolimo očenaš i malo pošutimo. Obiteljski, u tišini, u spomen naših kojih više nema.
Takvog jednog popodneva, dignuvši djecu iz vrtića (najmlađa tada nije bila niti u planu), odvezosmo se na groblje.
Kako je bilo lijepo sunčano jesenje popodne, dok sam ja čistila i uređivala grobnicu, njih dvoje su trčkarali oko groba, postalo im vruće pa skinili i jaknice, sve se zajapurili od trčkaranja i skakutanja i u jednom momentu poteče pjesma iz vrtića: Bratec Ivo i mala Marica bili su u vrtu i brali jabuka. Stresli su, stresli su punu košaru!
Kako je pjesma odmicala s ponavljanjem, tako je i njihovo hodanje preraslo u skakutanje, trčanje, cičanje i smijeh oko....groba.
Zastala sam s poslom i pogledala ih: Znate li djeco gdje smo? upitala sam.
Stali, klimaju glavama, kažu : Da, na grobu bake Emice.
A vi pjevate, konstatirala sam mirno.
Na to me pogledaše i kao iz topa upitaše: Hoće li se ona ljutiti?
Bog zna koliko mi je snage trebalo da se ne rasplačem tamo pred njima, samo sam se nasmješila i rekla:
Ne, neće se ljutiti, njoj je drago da ste tu i čuva vas i pazi gore sa neba.
Među anđelima, jednostavno su zaključili i nastavili radost života i ljubavi, i za svoju (neviđenu) baku_
Post je objavljen 08.07.2014. u 17:24 sati.