S obzirom da su nas kiša i vjetar pratili od dolaska u Irsku već sam se privikla fotkati držeći kišobran iznad glave, ali razveseli me ona pauza između kada se sunce pojavi kao da oblaka nije niti bilo. Uglavnom put smo nastavili lagano prema zapadu. Nije da sam se baš mogla orijentirati, ali domaćin je strpljivo i s puno ljubavi objašnjavao. Naša iduća destinacija je bila njegova vikendica. Mogli bismo tako reći jer iznenađenje je bilo preveliko. No najprije opet nekoliko fotkica pogledima koji su za mene bili fantastični.
kraj je postajao brdovitiji. Između suhe trave izranjale su crne stijene.
i odjednom su nahrupili crni oblaci, ali zanimljivo osim pljuska koji se izlio i oblaci se rasipali, ništa se ozbiljnije nije desilo. Mi smo putovali lagano dalje i čim bi kiša stala ja ponovo hvatam fotić.
jer
ovce, ovce, govorim tako glasno kao da prvi put vidim te zvjerkice, a vraga moj je djed dok sam bila dijete imao ovce i često sam se družila sa janjcima, plakala kada bi ih djed prodavao, ali janjetina onako topla i meka kao da nije bila od tih slatkih zvjerkica. Tek sada sam svjesna koliko se to čudnih emocija prožima u isto vrijeme. Osim toga
pogled na jezera ili
dio puta koji je ostao iza nas ,morala sam bilježiti. A onda smo nastavili
zmijolikom cestom, no prije silaska u tu dolinu još pogled na
distanciranu ovcu i crne stijene i
križ kao znak patnje, ali i vjere da možemo sve što želimo ako hrabrosti imamo. A onda put
stvarno kao tunel od mahovina, trava, grmlja prema odredištu tamo gore. O užitku koji pruža pogled ispred kuće
u idućem zadnjem dijelu mog putovanja koje je započelo postom "Oporuka ili strah od letenja"
