Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/edhunter

Marketing

Prokrastinacija

Moderan čovjek se nalazi u stanju predoziranja beskorisnim informacijama. Junk food za um, predefinirane misli koje se na silu apliciraju u ljudske postupke. Čovjek uvijek zna kada mu nije dovoljno, ali nikad nije sposoban pojmiti kada mu je previše. Po svojoj prirodi, želimo sve i više od toga. Treba mi nešto da utiša misli dovoljno da ih mogu čuti, nešto da zatomi većinu osjetila i izoštri sliku koju pokušavam vidjeti. Samo na trenutak izaći iz ove bjesomučne hiperaktivnosti, očistiti um od kalkulacija i analiza, osvrnuti se na okolinu. Što se dogodi kad stisneš pauzu, skineš slušalice i osluhneš stvarnost? Kada prođeš kroz sve svoje stranice, postoji svijet koji nije na papiru, i njegov sadržaj je nekoherentan i razasut, ne čudi me što bježimo iz njega. Nesanica te frustrira jer se ne možeš othrvati svršenom danu, jer znaš da ondje više nema ništa za tebe. Ili možda ipak možeš zaspati i uživaš u svojim snovima, gledaš na njih sa sjetom jer ćeš ih većinu zaboraviti kao da se nikad nisu dogodili, a bili su tvoja stvarnost. Katkad se san uruši pod vlastitom težinom i prestane jer je bilo nepodnošljivo. Savršena alternativa stvarnom svijetu, ali kao i većina savršenih stvari, kratko traje i izvan je svake kontrole. Moramo se maknuti, na drugu obalu, u tuđu glavu, iza zidova sna, onkraj straha. Želimo biti praktički bilo gdje, samo ne ovdje. To je dobro, do određene razine.

Gotovo svaki problem koji sam imao u životu je produkt pomnog planiranja koje se razbilo o zidove stvarnosti. Ljudska glava funkcionira na tako disfunkcionalan način, stvari koje su tek puke okolnosti se transformiraju u dokaze sudbine, gledane kroz prizmu naših ideja. Glupih ideja, ako mogu dodati. Racionalnost biva izbrisana viškom svega što je prekomjerno i manjkom svega što je nedovoljno. Odjednom je sve gotovo i fokus se pomakne, počneš ganjati novu stvar koja te vjerojatno neće ubiti, iako ti je vjerojatno svejedno. Nadalje, povijest piše samu sebe.

Ono što te ne ubija te ne čini živim. Ne znam zašto nam je tako prirodno supstituirati distrakcije za ciljeve, poput kratkoročnog fixa nestvarnosti prije no što se svrha degradira u travestiju. Čitavo vrijeme smo zapravo praznih ruku, nemamo ništa što drugima treba, pod neutemeljenom pretpostavkom da oni zaista znaju što im treba. Kada je u pitanju nešto fragilno poput perspektive, dobra volja se s vremenom pretvori u nevolju i pružena ruka postane šamar. Stvarnost nas čeka na kraju komforne zone, samo je pitanje vremena kada ćemo izaći. Trenutno se ne želim boriti s problemima koji neminovno dolaze tek sutra. Prokrastinacija nije karakterna mana, već stil života.


Post je objavljen 19.05.2014. u 03:50 sati.