Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/apis

Marketing

osamdeset i deveti dan

„Ali što drugo mogu, znam ili sposobna sam raditi poslije svega?“ pitanje je izrekla žena koja je lako mogla biti prpošnu curu autobusu odveo do posljednje stanice u šumarku gdje je ostala ležati s metkom u glavi.
Moram reći da moj odgovor na njeno pitanje uopće nije odgovor jer da nije mog voljenog o kom skrbim i ja bih postala ista kao ona kao što i da sam rođena negdje na sjeveru Europe prirodna nepogoda u obliku snježne mećave bilo bi najpogubnije u mom okruženja. Da sam rođena u Africi vjerojatno bih gladovala. Kao kći nesretnog naroda kažnjena sam okrutnom sudbinom koju ni ljubav u srcu nije mogla ublažiti.
U životu ili voliš ili si voljen, a oko drugoga se trudiš i boriš. Rijetki su toliko sretni, mi ostali od jednog krenemo a za drugo se borimo.
Na marginama Balkana svijet mimoilazi ljude, a sjaj sunca guši balega i prostaštvo. Na vratima istoka Europskog kontinenta nikakav uzor ne hrani mrtvačku vedrinu njegovih stanovnika – robova vremena.
Najčešće prestaneš jesti kruh ako nemaš novca da ga kupiš jer si pojeo govno pomislim pa mi misli krenu drugim tokom i ja razmišljam o tome da dok si budan, skapavaš od čamotinje. Nasilna praznina bolne Domovine i pustinja u dušama njenih žitelja tjeraju te od kavane do bordela da u vukojebinijanskom transu zaboraviš višestoljetnu gorčinu svoje zemlje, jalovost srca i pomanjkanje ljepote. Stoga se opijaš i psuješ da ne kloneš i ne moliš Boga za milošte.
Nisam dovoljno pametna da znam kad trebam biti glupa.
Razočaran tolikim ne-ljudima, varaš bespuće zavičaja s pustopoljinama i dubravama. Oduvijek su tamošnji domoroci od osvajanja bježali u šumu; u šumu sam i ja pobjegla od njihovog strašnog nauma i kroz šumu došla u utočišta među njih.
Nije važno kako se polako ide nekim putem kroz život sve dok se ne zaustavi.
Zapisano je da, kao potomci neznanih i raspršenih naroda ovog surovog prostora nikad nećemo razmišljati o sreći te da će se kapljice naše krvi pridodati biserima na krunici jada što smo baštinili u izgubljenim bitkama poraženih naših predaka.
Zar je pošteno tražiti od drugih ono što nismo spremni učiniti sami?
Uzdah i prokletstvo strategije su nas pastira predodređenih za poniženje koji smo pali s tko zna koje zvijezde noćnog neba.
SMS mog voljenog:
„Treba mi neko kome sam i ja neophodan “

Post je objavljen 09.03.2014. u 16:41 sati.