Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lisicamica

Marketing

Oko za oko, prst za prst

U današnjem kijametu sam bila bez auta. Na popravku. Baš danas. Poznato je da u danima kao što je današnji na taksi možete zaboraviti. A plan je bio s posla taksijem otići po djecu u vrtić, a onda tramvajem doma. Naravno, i glupomu jasno da je snijeg pomeo moj plan.

Krenula ja hrabro, kako Bog da. Dvjestotinjak metara do križanja Selske i Baruna Filipovića, pa Selskom naprijed. Odredište: Vrbani 3. Taman sam prošla prugu i most, zalaufala se, mislim si nije ovo tako ni loše, ugodna šetnjica po snijegu. Prilično dobro obučena, tople čizme, kapuljača na glavi, 5 manje kvarat, vani nije hladno, a ja moram gazit samo do iduće busne stanice. S pretpostavkom da neću dugo čekat bus. Pozitivan stav.

Usput sam prošla jedan genijalan pothodnik: star, u stvari jako star, prevladavajuće smeđe nijanse, ofucan, krcat grafitima, začudo ne smrdi i voda kaplje posvuda. Usisao me u vremeplov studentskih dana, kad nisam ni u najluđim snovima pomišljala na mogućnost da ne budem dio tužne raje osuđene na ZET, kad sam u martama, btw jedinim cipelama, redovno pothodnicima gazila do svojih gajbica u novozagrebačkim limenkama, kada uopće nisam mogla predočiti kako izgleda život „odraslih“. U tom predočavanju bila sam bliža mojoj djeci u prosjeku staroj 5 godina, nego sebi danas. Nisam doduše niti pomišljala da ću si time uskratiti uživanje u ovako inspirativnim eks/interijerima. Ovdje dugujem napomenu da ima puno uzrečica o ukusima, a moj nonić je običavao reći: „Niki voli vrčinu, a niki ono ča j' va vrčini.“ (vrčina se još zove i noćna posuda, drugi naziv ne znam).

Taman sam prošla most, kad evo ti busa. Odmah sam procijenila da neću stići prije njega na stanicu. Zaustavljanje busa u gužvi i kucanje po prednjim vratima uz molećivi pogled kakvim me moja Belina svaki dan gleda kad žica hranu, jedina su mi šansa. I uspijem, uz, nazovimo to brzi hod, stići do prednjih vrata i kucnem. Prvi put ne čuje, ali na moju sreću kraj šoleta stoji drugi zetovac koji me primijeti. I tako kucnema ja, uvjerena kako valjda još ima trunke ljudskosti u ogrezlim zetovcima. Ipak ovo nije jedan sasvim običan zimski dan. A zetovci, oba, me pogledaju prvo kao da uopće ne razumiju o čemu ja to, a onda na moj još molećiviji pogled, kao da sam otprilike pala s kruške i baš njima na oči sa nekim potpuno čudnim zahtjevom, a vani je krasni sunčani proljetni dan. Onda su mi pokazali prstom naprijed. To je valjda bio edukatvni potez prstom, s namjerom da me nauče u mojoj 39-toj da postoje autobusne stanice. Naravno da je više nego očito bilo kako ni po suhom ne bi stigla do stanice prije busa, a pogotovo u ovim uvjetima, uz semafor velikog raskršća preda mnom. Igrom slučaja, dok je bus stajao na semaforu, izgledalo je da ću stići ponovo kucnuti na prednja vrata, ali ovaj put s namjerom da na njihov prst odgovorim svojim prstom. Narafski srednjim. I dok sam mislila hoću-neću, i nije baš u mom stilu, ali kojiput, pogotovo petkom popodne za kraj tjedna može biti stvarno ljekovito zetovcu pokazati srednji prst i onda sa smješkom mahnuti i okrenuti glavu. Pet metara prije nego sam došla ponovo do mjesta zločina, njihovog koji je trebao postati moj, presudilo je zeleno na semaforu. I bus je krenuo.

Nastavila sam Selskom, opake namjere su se brzo raspršile, a šetnja se pretvorila u gušt iako nije bio proljetni dan. Bus i ja smo se, ko neki stari poznanici kojima se pod normalno putanje isprepliću, stalno utrkivali. Tko će brže napredovati Selskom. I nakon vrlo kratkog vremena postalo mi je savršeno jasno da mi je zetovac napravio uslugu i uljepšao dan. Umjesto stajanja i guranja u autobusu koji je uglavnom stajao, a ponekad se i kretao brzinom sporijeg bicikla, u gužvi koja je i izvana smrdila po vlazi i isparinama sprešanih i umornih ljudi, ja sam lagano šetala po snijegu i uživala. Muž je otišao po djecu u vrtić, pa po mene na dno Selske.

I kad sam se na kraju balade grijala u toplom autu, postalo mi je savršeno jasno naravoučenije današnjeg dana: „Nikad nikom ne pokazuj prst, jer ne znaš koliku ti uslugu radi.“

Post je objavljen 24.01.2014. u 22:34 sati.