Lisica Mica https://blog.dnevnik.hr/lisicamica

petak, 24.01.2014.

Oko za oko, prst za prst

U današnjem kijametu sam bila bez auta. Na popravku. Baš danas. Poznato je da u danima kao što je današnji na taksi možete zaboraviti. A plan je bio s posla taksijem otići po djecu u vrtić, a onda tramvajem doma. Naravno, i glupomu jasno da je snijeg pomeo moj plan.

Krenula ja hrabro, kako Bog da. Dvjestotinjak metara do križanja Selske i Baruna Filipovića, pa Selskom naprijed. Odredište: Vrbani 3. Taman sam prošla prugu i most, zalaufala se, mislim si nije ovo tako ni loše, ugodna šetnjica po snijegu. Prilično dobro obučena, tople čizme, kapuljača na glavi, 5 manje kvarat, vani nije hladno, a ja moram gazit samo do iduće busne stanice. S pretpostavkom da neću dugo čekat bus. Pozitivan stav.

Usput sam prošla jedan genijalan pothodnik: star, u stvari jako star, prevladavajuće smeđe nijanse, ofucan, krcat grafitima, začudo ne smrdi i voda kaplje posvuda. Usisao me u vremeplov studentskih dana, kad nisam ni u najluđim snovima pomišljala na mogućnost da ne budem dio tužne raje osuđene na ZET, kad sam u martama, btw jedinim cipelama, redovno pothodnicima gazila do svojih gajbica u novozagrebačkim limenkama, kada uopće nisam mogla predočiti kako izgleda život „odraslih“. U tom predočavanju bila sam bliža mojoj djeci u prosjeku staroj 5 godina, nego sebi danas. Nisam doduše niti pomišljala da ću si time uskratiti uživanje u ovako inspirativnim eks/interijerima. Ovdje dugujem napomenu da ima puno uzrečica o ukusima, a moj nonić je običavao reći: „Niki voli vrčinu, a niki ono ča j' va vrčini.“ (vrčina se još zove i noćna posuda, drugi naziv ne znam).

Taman sam prošla most, kad evo ti busa. Odmah sam procijenila da neću stići prije njega na stanicu. Zaustavljanje busa u gužvi i kucanje po prednjim vratima uz molećivi pogled kakvim me moja Belina svaki dan gleda kad žica hranu, jedina su mi šansa. I uspijem, uz, nazovimo to brzi hod, stići do prednjih vrata i kucnem. Prvi put ne čuje, ali na moju sreću kraj šoleta stoji drugi zetovac koji me primijeti. I tako kucnema ja, uvjerena kako valjda još ima trunke ljudskosti u ogrezlim zetovcima. Ipak ovo nije jedan sasvim običan zimski dan. A zetovci, oba, me pogledaju prvo kao da uopće ne razumiju o čemu ja to, a onda na moj još molećiviji pogled, kao da sam otprilike pala s kruške i baš njima na oči sa nekim potpuno čudnim zahtjevom, a vani je krasni sunčani proljetni dan. Onda su mi pokazali prstom naprijed. To je valjda bio edukatvni potez prstom, s namjerom da me nauče u mojoj 39-toj da postoje autobusne stanice. Naravno da je više nego očito bilo kako ni po suhom ne bi stigla do stanice prije busa, a pogotovo u ovim uvjetima, uz semafor velikog raskršća preda mnom. Igrom slučaja, dok je bus stajao na semaforu, izgledalo je da ću stići ponovo kucnuti na prednja vrata, ali ovaj put s namjerom da na njihov prst odgovorim svojim prstom. Narafski srednjim. I dok sam mislila hoću-neću, i nije baš u mom stilu, ali kojiput, pogotovo petkom popodne za kraj tjedna može biti stvarno ljekovito zetovcu pokazati srednji prst i onda sa smješkom mahnuti i okrenuti glavu. Pet metara prije nego sam došla ponovo do mjesta zločina, njihovog koji je trebao postati moj, presudilo je zeleno na semaforu. I bus je krenuo.

Nastavila sam Selskom, opake namjere su se brzo raspršile, a šetnja se pretvorila u gušt iako nije bio proljetni dan. Bus i ja smo se, ko neki stari poznanici kojima se pod normalno putanje isprepliću, stalno utrkivali. Tko će brže napredovati Selskom. I nakon vrlo kratkog vremena postalo mi je savršeno jasno da mi je zetovac napravio uslugu i uljepšao dan. Umjesto stajanja i guranja u autobusu koji je uglavnom stajao, a ponekad se i kretao brzinom sporijeg bicikla, u gužvi koja je i izvana smrdila po vlazi i isparinama sprešanih i umornih ljudi, ja sam lagano šetala po snijegu i uživala. Muž je otišao po djecu u vrtić, pa po mene na dno Selske.

I kad sam se na kraju balade grijala u toplom autu, postalo mi je savršeno jasno naravoučenije današnjeg dana: „Nikad nikom ne pokazuj prst, jer ne znaš koliku ti uslugu radi.“

Opis bloga

Što je lijinom srcu drago

Linkovi

Kućico draga,
Slobodo moja!
Palato divna,
drvenog svoda,
kolijevko meka,
lisnatog poda,
uvijek ću vjeran
ostati tebi,
nizašto ja te
mijenjao ne bi'!
U tebi živim
bez brige,
straha
i branit ću te
do zadnjeg daha!
Ježurka Ježić


Hoće li sloboda umeti da peva
Kao što su sužnji pevali o njoj
Branko Miljković


Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.

A. B. Šimić


Manja buha - veći skok.
Moj pranonić

Život je ritаm koji se morа spoznаti. Jа osjećаm tаj ritаm i uprаvljаm se po njemu i prepuštаm mu se. On je vrlo zаhvаlаn i dаo mi je znаnjа kojа imаm. Sve što živi povezаno je dubokim i divnim vezаmа: čovjek i zvijezde, аmebа i Sunce, nаše srce i kruženje beskonаčnog brojа svjetovа. Te veze su nerаskidive, аli one se mogu pripitomiti i umilostiviti tаko dа čojvek i sаm počne dа stvаrа nove i drugаčije odnose u svijetu, а dа stаre ne nаruši. Znаnje dolаzi iz svemira; nаš vid je njegov nаjsаvršeniji prijemnik. Imаmo dvа okа: zemаljsko i duhovno. Trebа nаstojаti dа onа postаnu jedno oko. Univerzum je živ u svim svojim mаnifestаcijаmа, poput kаkve misleće životinje. Kаmen je misаono i osjećаjno biće, kаo što su to biljke, zver i čovijek. Zvijezdа kojа sijа trаži dа je gledаmo, i dа nismo oveć obuzeti sobom rаzumjeli bismo njen jezik i poruke. Svoje disаnje, oči i uši čovjek morа usklаditi sа disаnjem, očimа i ušimа univerzumа.
Tesla