Trebamo li uistinu spaliti sve mostove, samo da bi prošli svijet ostavili daleko iza sebe? Pljujem samoj sebi u lice pišući ovo. Ali opet sjedim za ovim stolom, pijuckam kavu i palim treću pljugu... I opet me obuzima neki spokoj. Kao da sam svu onu gorčinu, mentalni kaos i potrošenost emocija ostavila u onoj godini što je nedavno istekla. Njen kraj čak nisam ni odbrojavala. Pripalila sam novu pljugu, zagrlila one koje volim i usnama oblikovala stihove nekog ex yu rock hita koji je treštao sa zvučnika.
"I samo GLASNO, GLASNIJE! Ja ne znam drugačije!"
Zapravo, i ne znam drugačije. U ovom užurbanom konzumerističkom svijetu, svoje mjesto pronalazim upravo za ovim stolom. Možda i ne bih pisala. Možda bi uistinu i pustila ovaj posljednji most da gori. Pa dok ne izgori do temelja. No kad bi se to zaista dogodilo, postala bih apatrid. Bez svog mjesta, bez identiteta, bez narogušene prošlosti koja mi opako namiguje, a ruku na srce, uopće nije bila toliko loša. Desi se valjda svakom onaj period kad mu se pomuti um pa ne zna kako ni kuda dalje.
Nedavno sam ušla u onaj "lošiji" dio dvadesetih. Onaj u kojem djevojke postanu mlade žene, u kojem se nedolazak na ranojutarnja predavanja pretvori u dolazak na obaveznu osmosatnu šihtu i u kojem mamurluk postane neprikoslovan dokaz zrelosti.
Al ne padne ti teško. Jer imaš svjećice, tortu i kolače, stolove pune alkohola i tridesetak ljudi, koji ti baš u takve praznične i pomalo nostalgične dane, već samim dolaskom daju do znanja da si bitan. Pa dobiješ ogromne mašne za kosu (jer svi znaju koliko voliš kostimirane zabave), set staklenih čaša (jer znaju da si ih slučajno porazbijala), knjige Emily Dickinson (jer si njihov najdraži poeta) , stotinu crvenih ruževa (jer svi znaju da bez njega ne izlaziš iz kuće), mnoštvo srdašca i još više ljubavi.
I valjda ti onda, stojeći nad tortom i zamišljajući novu želju (koja će se ovog puta realizirati), konačno sine: "To je to!" To je ono što je bitno, to su oni koji su bitni i upravo je ovo trenutak zbog kojeg se, bit ću patetična,al baš me briga, isplati živjeti.
I nekako ti u toj milisekundi, svi životni problemi, sva silna razočaranja kojima si svjedočio, postanu potpuno nebitna.
I zato se ipak vraćam. Jer je pisanje ovog bloga jedan velik i bitan dio mene. Jer se baš ovdje punih, sad već 8 godina, rješavam loših emocija, skupljam one dobre i rasterećujem se svih onih, ruku na srce, minornih problema.
Jer baš volim pisati. I upravo krećem s pisanjem svog prvog znanstvenog rada! Pa i bez onih stereotipnih i nikad ostvarenih novogodišnjih odluka, poprilično sam svjesna da život ide dobrom putanjom.
Kako je ono išlo?
Alkohol, prva jutarnja pljuga, dnevna doza literature o Balkanu da mi zahukta krv, ex yu rock na najjače, trenutak zaljubljivanja, dugogodišnja ovisnost o jednom inspirativnom blogu, trenutak nostalgije (u pozitivnom kontekstu), virtualni alterego, trenutak pripitosti. Morrissey.
Ima još: espresso na šanku najdražeg kafića, njemački, ikone na waccapu, marshmallow, miris najdražeg parfema, kaotičnost misli, Bjelogrlić, sretno dijete na entu.
Mislim da konačno kužim. Sitnice su bitne. Jebeš politiku, državu, prošlost, frajere... Ako je život stvarno jedna velika stonoga, zastat ću pri 25. koraku i iskoristiti ga maksimalno.
"Glasno, glasnije! Ja ne znam drugačije!"
...A šta si ti to rešila? Rešila sam da dolazim. Jer se palim na vaspitane frajere. Vrijeme je da se konačno zaljubimo.
Ja sam zaljubljena u tvoj grad, ti si u moj. Ja sam zaljubljena u dupli pelin, ti u duplu vodku. Ajde klikerašu, reši da se zaljubimo jedno u drugo!
Post je objavljen 13.01.2014. u 18:28 sati.