Često prosim na toj stazi, – stazi vremena, stazi prolaznosti, stazi zaborava, – na taj način tjeram iz misli snoviđenje o rađanju.
Više ni sama ne znam kakvu milost očekivati?!
Nadala sam se smrti, a nastavila patiti u našem nemilosrdnom svijetu.
A čemu sam se drugom mogla nadati poslije svega?
Možda je to pitanje odgovor na komentaru štono mi ga je postavila bloger-ica 'annaboni' kad kaže:
„Razmnožila si riječi u poetsku zbilju ranjene duše. Zašto mislim da si ranjena ako nisi, zašto mislim da ti je slika tužna , a možda nisi? Zašto si se, na kraju kraja, depersonalizirala dajuć' nagovještaj žene-sjene?“
Taj moj užas zbog djeteta otrgnutog mi s njedara u začetku, samim povojima Domovinskog rata dok još nitko ni slutio nije kako će se razviti kroz vrijeme što me je surovo učinilo surovom prema sebi samoj – pa dok koračam sred obeznađenog mnoštva ulicama grada u kom sam se zatekla daleko od rodne grude ni sama ne znam iz kog razloga, – postajem svjesna da je loša kob odavno upisana u ljudsko biće.
Dugujemo je nekom zaboravljenom pretku.
Ne može se poraziti ni ustrajnim ni trpeljivim prihvaćanjem sudbine.
U stvarnosti takva je moja zbilja. I postalo mi je nemoguće izmaći joj.
A što ukoliko svemirci paralelnog, nematerijalnog svemira gdje nema materijalnih oblika ali bića u njemu su anđeli i demoni, i što ako ta dobrohotna i zla duhovna bića 'svemirci koji jedu osjećaje' stvorenja iz materijalnog svijeta, na Zemlji uzgajaju ljude istovjetno čovjeku koji uzgaja voćke u voćnjacima, žito na poljima, kupus na njivama, lozu u vinogradima, ovce na pašnjacima, stoku, svinje, perad...? Njima su ljudi tek stvorovi isto kao što je čovjeku govedo ili kukuruz plod prirode i plijen hranidbenog lanca. Koji je to drevni mudrac izjavio: „Kako dolje na zemlji tako i gore na nebu“? Pa što ako je planet Zemlja štala za mužnju krava ili puka razbibriga? Uostalom zar i plemenit i zao čovjek za ukras ne sadi cvijeće u vazama s humusom iz 'uzgajališta' kalifornijskih kišnih glista, a sa psima i sokolovima 'surađuje' u lovu pa u cirkuskim predstavama 'obučava' životinje za vlastitu zabavu, potrebu i razbibrigu te 'odrubljuje' jelke u šumama zbog kićenja božićnog drvca?
Čim to pomislim, zastanem pa bez ikakve zamisli promatram put kojom se čovječanstvo uputilo i slijedim ga. Uranjam u neprozirnu sjenu večeri i pričinja se, kanda nestaje u mraku besmislenosti i… i malo-pomalo navikla sam na okrutnost vremena i mjesta gdje živim mada se i nadalje osjećam strankinjom.
Ah da, draga moja bloger-ico 'annaboni', ja sam sjena bez mesa i krvi, ne-zamjetana.
Ah da, draga moja bloger-ico 'annaboni', kao da meni je živjeti tako jednostavno, lako kao kada zaklope se oči…
Dok mi prilaze drugi neki prolaznici, zbog tih takvih mojih riječi da osjete samo postojanje sebe, svoje ozračje, svoj odraz u toj sjeni mene ili… ili ipak plod vlastite uobrazilje – da vide bilo što – ili: da vide sve drugo osim mene.
Jer…
Jer ja ipak samo tek sam neprimjetna, samo tek: ah da, ja tek sam: sjena. I ne treba odgovarati na pitanja moga duha, već na lošu sliku, sliku što se sama stvara, sliku žene, neprimjetne koja je tu ne-zamjetna mada nepoznata postoji i živi.
Ah da, draga moja bloger-ico 'annaboni', ja sam ta: žena u sjeni. Ja sam izbjeglica od strahota rata. Posljedica Domovinskog rata. Više od dvadeset godina krijem se u gužvi, u gomili, među mnoštvom. Moj je duh odlutao daleko od moga tijela vlastitom stazom.
Ali avaj, na toj stazi ima mnoštvo i drugih prosjaka koji su bili još veća sirotinja od mene.
Bez ičega su pa pohlepno pružaju prazne dlanove, a ja, iz svog srca bez nade, samilosno ispuštam u njih kap otrova.
Odjekne nijemi vrisak mog i samo mog bola.
Puštam ga čim uvečer izađem na ulicu.
Kad ugledam prolaznike kako kaskaju prema meni da me progutaju pohotnim pogledom, glupu plavušu, ispruživši svoje šapice, znojnih očiju, čini mi se da se susrećem sa… ne, to se o tome ne može govoriti.
„Koja je razlika između pametne plavuše i 'letećeg tanjura' kojim svemirski pastiri dolaze u obilazak svojeg gospodarstva? 'Leteći tanjur' je viđen!!“
Postoji samo jedna utjeha… sasvim blaga. Po njihovom pogledu znam da sam ipak živa i postojim. Sada kad sam izliječena, kao pozdrav životu bolno kriknem i isti čas započnem razgovarati sama sa sobom. Poput glupe plavuše u teretani pred kojom nabildani skine majicu i napinje mišice pokazujući koliko je divno razvio mišiće
„O, kako divno mišićavo tijelo,“ kaže glupa plavuša.
„To je 100 kila dinamita,“ hvali se nabildani pa skine gaćice, a glupa plavuša ni pet ni šest već bjež' vrišteći. Nabildani potrći za njom i čim je dostigne upita radi čega je pobjegla.
„Uplašila sam se od toliko dinamita, a tako kratak fitilj!!“
To je uzdah olakšanja, ta glupa plavuša, zar ne draga moja bloger-ico 'annaboni'?
Hip izdisaja pa udisaja života u vrisku, u kriku pa kratkom solilokviju misli što ih ne želim i ne mogu izreći u dugom-dugom međuvremenu ostatka dana i noći dok mlitavo prihvaćam ono svakodnevno. Kažem mlitavo, mada sam danomice odsutna duhom.
Post je objavljen 27.12.2013. u 11:45 sati.