Raširim ruke, a sa svih strana otpor na prstima osjetim snažno.
Stjenke zidova koje misli moje stvaraju odjednom postaju opako prijeteće,
a snježna bjelina u mozgu zaigra svoj ples kao pahulje pred Petrovo.
Nigdje nikoga u toj tišini što skitnicu vjetra iščekivaše sa sjevera.
Ispod pogleda bezdan zjapi i još samo začudno lebdenje održava tanku nit između mene i partije karata na koju me Bog poziva. Pitanja će postavljati o onima kojih nema, a ja što ću tada reći, što o njima znam?
Nestali su zajedno sa pjesmama jednog boema. Još samo gitara njegova na nekom tavanu u prašini stoji nijema. Ispod dlana ocrtava se križ. U bjelini njegovoj sakrila se velika rijeka. Zidovi; zidovi su preblizu, mislim, osjećam.
Ovo nije Titanik, zašto orkestar još uvijek svira? Orlušina vjetar straši me zlobno.
Od huka tog šarlatana poželjeh gluha biti. Čudna li je spodoba, taj vjetar što prepliće, slaže i raznosi život bez pitanja.
U trenutku On špil presječe, a onda zvijezde zaplešu kao balerine Labuđeg jezera. Pjesma mornara niz šank se prolila. Zar smo u luci odlaska? Ja ne uspjeh dobiti ni jedan poen da prikrijem bol. Bog je imao bolje karte.
16.06.2013.
Post je objavljen 18.06.2013. u 21:45 sati.