Music LP-Underground - #121
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 07.05, 2013 u 19:10 sati
Catapilla – “Catapilla”/”Changes”
U sljedeci utorak cemo se posvetit jednom neobicnom, samozatajnom sastavu, koji je stvarao jos neobicniju muziku, na obicnim instrumentima.
Sastav o kojem ce biti rijeci veceras necete naci na MTV-ju, necete ga naci ni na kakvim top listama, pa cak ce rijetko koji katalog sadrzavati informacije o njemu.
Isto tako, mozemo reci da je bilo na stotine, ako ne i tisuce ovakvih, slicnih sastava i po cemu to onda vecerasnji odskace od njih i zasluzuje svoju emisiju?
Odgovor vam necu odmah dati, vec na kraju emsije, ali sigurno je da ce te vec u toku nje, i sami doci do njega.
U emisiji cemo pored tekstualnog djela, emitirati u cjelosti prva dva i ujedno jedina albuma ove grupe.
Red bi bija da kazem o kome govorim.
Predstavljam grupu Catapilla.
Budite s nama u utorak, na valovima
Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija
Music LP-Underground!
Synopsis
Kasnih sezdesetih proslog stoljeca, svaki kantun, svaka ulica, svaka garaza, svaki kvart, svaki grad, svaka zemlja, je imala svoje heroje na instrumentima.
Vecina grupa je i pocela svoj uspon kao grupa iz ulice, da bi osvojila kvart, potom podrucje i naposljetku, za one koji su postali poznati u granicama grada, za njih se vec govorilo da su uspjeli.
Isto tako, specificnost sredine je uvjetovala i vrst muzike koju ce band svirati.
Tako recimo, u jednom Birminghamu, pokraj svih celicana i teske industrije nije mogao niknuti band kao Soft Machine ili Renaissance, vec jedino Black Sabath i njima slicni.
Sljedom toga, u intelektualnim sredinama su nicali bandovi koji su bili na sasvim drugoj strani.
Tako je u Canterberyju nikao cijeli pokret sa nebrojeno grupa, koje su odreda svirale progresivnu muziku, toliko specifinu da je cijeli pravac prozvan po njemu i danas je poznata kao Canterbury scena, prijestolnica progresivne muzike u Engleskoj.
I kad govorimo o toj sceni, kao i svaka druga, imala je svoj centar (mid stream) i svoja rubna podrucja, u kojima su obitavale grupe koje su prihvatile smisao slobodne forme, ali ne i stil Canterburyja.
I jedna od tih grupa je bila Catapilla, koju predstavljam veceras.
Catapilla se oformila krajem sezdesetih u Londonu.
Do vremena snimanja prve ploce, orginalni vokal Jo Meek je vec bila zamjenjena sestrom, Annom Meek.
Uz saksofonistu Roberta Calverta, grupu su cinili bubnjar Malcolm Frith, basist Dave Taylor, gitarist Graham Wilson te duhac Hugh Eaglestone i Thierry Rheinardt na drvenih duhacim instrumentima.
Band je za jednog nastupa uocio Patrick Meehan, manager Black Sabbatha. Omogucava im ugovor, te postaje producent prvog albuma.
Album izlazi na alternativnoj Vertigo etiketi, koju je Philips osnovao da bi promovirao nekomercjalnu (citaj, progresivnu) muziku.
1971 godine album izlazi i grupa odlazi na turneju.
Album je vec u startu pokazao o cemu se radi.
Catapilla je odabrala svoj put.
Iako se na prvi pogled cini da su teme u stvari jamovi, treba se ipak vratiti u to vrijeme i razluciti pojam jama.
Jer neobavezno svirati je bilo jedno, no improvizirati i iz te improvizacije izvlaciti esencu koja se pretakala u kompoziciju, to je vec bila sasvim druga stvar.
Tako su nastajala djela.
Za razliku od tog tijeka stvaranja, Catapilla je defacto, jamove doslovno pretocila u kompozciju.
Jer ne zaboravimo, jam je u to vrijeme postao pozeljna muzicka forma.
Album je pun dobre muzike, koja se smjestala negdje na prelazu Chicaga izmedju prvog i drugog albuma, te sastava
If i Flock, ali pomjesan sa daleko sirim progresivnim uticajem, dakako, protkan psihodelijom.
Na momente cak vuce prema sastavima Canterbury scene, prvenstveno Soft Machine i Nucleus.
Ukratko, ma koliko se trudili definirati ovaj muzicki izraz, i smjestiti ga u neki okvir, tesko da se to moze jednoznacno napravit.
Stoga je mozda najbolje ostati na asocijacijama, a gdje svrstati muziku, ostaviti vremenu koje je najbolji pokazatelj.
Album otvara "Naked Death", sumorni opis svakodnevnice i dakako, moderne sizofrenije. Uvod dostojan
King Crimsona, a pogotovo se namece asocijacija radi specificnog saxofona i teske, skoro, metalne ritmike.
Preko petnaest minuta gitarskih rifova i solo saxofona u stilu
Colosseuma. Anna Meek svojim rastrzanim vokalom na momente podjseca na Julie Driscol, ali ne zadugo.
Tema se razvija i tece svojim jamovskim tokom.
Album se nastavlja sa kratkom "Tumbleweed". Pomalo cudan vokal, skoro na granici destonavanja, ako ne i preko nje. Ocito da je Anna Meek pokusala imitirati Sonju Kristinu iz grupe “Curved Air”.
Koliko uspjesno? ako se mene pita, niti malo, jer pored raspona, tu je i boja glasa.
Kontinuitet loseg vokala prelazi u iducu temu.
"Promises" starta sa klasicnim jazz-rock uvodom, i bilo bi daleko bolje da se radi o instrumentalu. No, sta mu je, tu mu je.
Instrumentalno, tema je za 5, puna prelaza i divnih pasaza, uz kratke solo dionice saxofona i gitare.
Na “b” strani ondasnjeg vinila se nasla samo jedna tema.
"Embryonic Fusion" u svom trajanju od 24 minute sadrzi i donosi sve sta ovaj pravac ima u sebi.
Otvara je lipi gitarski rif, da bi duhaci preuzeli cjelokupnu kompoziciju, u stilu grupe If. Tema donosi mnogobrojne pasaze i puno izmjena tempa, podcrtani ponovo, solo saxofonom i solo gitarom.
Napokon glas Anne Meek dolazi na svoje mjesto.
Ocito da je u svom fahu kad ga upotrebljava kao instrument.
I da ne duljimo vise, samo cu se nadovezati na jednu kritku iz novijeg doba, koja kaze, “Catapilla je jedan od najljepsih primjera grupe koja je uspjesno blendirala brass-rock sa psyhodelicnom progresivnom muzikom i to sa veoma lijepim rezultatom.
Ja bih na to dodao, album prvjenac grupe Catepilla, uz sve receno, je i hrabar album.
Nakon izlaska prvog albuma i zavrsene turneje, dolazi do personalnih promjena, te grupu napustaju Eaglestone, Frith i Rheinardt. Bivaju zamjenjeni sa Bryan Hansonom na bubnjevima, Ralph Rolinsonom na klavijaturama i Carl Wassardom na basu.
Dovodjenje novih muzicara nije rezultiralo izmjenom smjera kojim je grupa kretala. Cak dapace, osnovni zvuk grupe je bio obogacen zvukom klavijatura, dajuci muzici na sljedecem album pecat fluidne atmosphere i tako ga lagano odmaknuti prema jacem uticaju psihodelije.
Mozda najblize ovom segmentu u izrazu stoje opusi dviju grupa, suvremenika grupe, Hawkwind i Eloy.
Taj drugi album “Changes”, izlazi 1972. godine, takodje na Vertigo tiketi.
Od strane svih recenzenata u to vrime, a i danas, biva proglasen daleko superiornijim od prvog albuma, i to bas zahvaljujuci onome sta sam prije napomenija.
No iako odmaknut u pravcu psihodelije, pa cak stupajuci u podrucje acid avangarde i space rocka, album nije napustio ono osnovno, blend jazz rocka i brass rocka.
I navise svega, Anna Meek je uspjela artikulirati svoj glas, upotrebljavajuci ga prvenstveno kao instrument.
Album otvara "Reflections", Annin vokal je napokon postavljan na svoje mjesto. Saxofon ponovo “extraordinary”. Tek kad se prostorija napuni zvukom, osjeti se sva moc jama koji ju puni.
Naslonjena na "Reflections” je tema "Charing Cross". Anna nastavlja sa exploatacijom svog glasa kao instrumenta i dobro joj ide.
"Charing Cross" je skoro, pa vinjeta u usporedbi sa ostalima, jer traje “samo” 6 minuta.
Iako bez one opake iskre, ne mogu se oteti usporedbi sa Van der Graaf Generatorom. Ako ni po cemu onda po Canterburyskoj atmosferi u temi. Ali ima tu jos. Od prekrasnog sola na gitari koji zatvara temu, do potpuno artikuliranog instrument vokala u pozadini.
"Thank Christ For George" otvara “b” stranu ondasnjeg vinila. Sirovi zvuk preko sofisticiranog saxofona. Neobicna kombinacija koja pljeni paznju od prve odsvirane note.
Svega u izobilju.
Mozda i previse za ovih 12 minuta koliko traje.
Jedan od peakova albuma, kad govorimo o cistoj psihodeliji.
"It Could Only Happen To Me" zatvara album.
Ono po cemu pljeni ova tema je prekrasna igra basa i saxofona. Orgulje samo podcrtavaju atmosferu.
I onda, gitara nastavlja u istom stilu.
Lezerno, mastovito i nadasve nadahnuto.
I to je to, krenut cemo sa slusanjem drugog albuma veceras.
