Probudio sam se odmoran i spreman za nove pobjede. Ali vani vrijeme se naglo promijenilo. Kao da je netko napravio jedan veliki rez. Sunce je potpuno rastjeralo oblake, ali ono je zubato. Tu je na nebu, ali ne grije. Više je kao ukras na nebeskom plavetnilu. I puše iz planina. Samarkand je na svega 710 metara nadmorske visine, ali odmah izvan grada, na istok prema Tadžikistanu i na jug prema Afganistanu, diže se visoki Pamir koji uvelike određuje život ove regije. Samarkandovih oko 405,000 stanovnika i ja jutros se nalazimo na tek desetak stupnjeva, ali zbog onog vjetra, osjet hladnoće još je i veći. Zebu ruke, sa svakim izdisajem stvara se kondenzacija... Ja iz hotela izlazim samo u majici kratkih rukava. Dvije minute kasnije vraćam se po svoju skijašku jaknu.
Samarkand (za Grke Marakanda) jedno je od najstarijih naselja u središnjoj Aziji čiji temelji vjerovatno šežu još u 5. stoljeće prije Krista. Već je to bio kozmopolitski i zidinama utvrđeni glavni grad Sogdijanskog Carstva kada je Aleksandar Veliki 329. godine prije Krista ušao u njega i rekao: "Sve što sam čuo o Marakandi je istina, osim da je još ljepša nego li sam zamišljao!". Kasnije je Samarkand zbog svog strateškog položaja na raskrsnici između Kine, Perzije i Indije uvelike prosperirao na temelju trgovine, posebice u vrijeme Puta svile od 6. do 13. stoljeća kada se i njegovo stanovništvo toliko umnožilo da je Samarkand primjerice početkom 13. stoljeća imao više stanovnika, nego što ih ima danas. No, došao je Džingis-kan i 1220. godine potpuno razorio grad u skladu s mongolskom tradicijom. Ipak to nije bio kraj Samarkanda. U drugoj polovici 14. stoljeća za grad se pojavila jedna veoma važna povijesna ličnost - Timur Veliki ili Tamerlan.
Timur je rođen 1336. godine u okolici Shahrisabza, par sati na jug od Samarkanda. Svoju karijeru započeo je kao bandit i kada je imao 27 godina pogodili su ga strijelom u desno rame i kuk. Kao posljedica tog ranjavanja postao je šepav što mu je donijelo perzijski nadimak Timur-i-Leng ili Timur Šepavi ili u latiniziranoj varijanti Tamerlan. Godine 1370. dolazi na prijestolje Chagatai kanata svrgnuvši svog šurjaka uz izjavu "Svijet nije dovoljno velik za dva kralja!". Sljedećih 35 godina vladao je pokušavajući dokazati tu izjavu. Porazio je otomanskog sultana Bajazida u Ankari, uništio Zlatnu hordu na kazačkim stepama i u svoje ruke stavio trgovačke rute između Delhija i Damaska. Procjenjuje se da je kao posljedica Timurovih vojnih pothvata umrlo oko 17 milijuna ljudi. Ali uz sve te vojne pothvate, Timur je bio i veliki mecena, pokrovitelj umjetnosti, tečno je govorio perzijski i turski, ljubitelj je bio šaha i imao je barem 12 žena. Umro je u veljači 1405. godine u Otraru prilikom planiranja svojeg najvećeg vojnog pothvata - invazije na Kinu dinastije Ming. Tijelo mu je balzamirano, položeno u lijes od ebanovine i poslano u Samarkand, iako je njegova želja bila da bude pokopan u Shahrisabzu. No, snijeg je bio zatrpao puteve prema Shahrisabzu i naposljetku je odlučeno da se Timur sahrani u Samarkandu. Na njegovom grobu stoji: "Da sam živ, ljudima ne bi bilo drago.".
Najveća pogreška Timurovih vojni bila je da svoju vlast u osvojenim područjima nije zacementirao stabilnom upravom pa se nakon njegove smrti njegovo carstvo urušilo poput kule od karata.
Samarkand je prosperirao kao glavni grad velikog Timurovog carstva u 14. stoljeću. U 15. je za njegova unuka i velikog astronomičara Ulug-bega postao i intelektualnim središtem. No, dolaskom uzbečkih Šajbanida na vlast u 16. stoljeću i premještanjem prijestolnice u Bukharu, Samarkand je krenuo niz cestu zaborava. Nakon nekoliko potresa tijekom 18. stoljeća grad je ostao gotovo nenaseljen i tek Rusi nakon 1868. godine ponovno naseljavaju Samarkand. Pogotovo nakon što je dvadeset godina kasnije do Samarkanda došla čuvena Transkaspijska željeznica.
Zahvaljujući Timuru Samarkand danas ima jedan Registan, Bibi Khanum džamiju, Gur Emir mauzolej, Shah-i Zinda kompleks mauzoleja i čitav niz drugih spomenika zbog kojih je Samarkand uvršten na listu UNESCO-ove svjetske baštine.
Odlazim do Registana, trgovačkog središta srednjovjekovnog Samarkanda gdje se spajalo šest gradskih arterija pod nadsvođenim bazarom. Danas Registan nema nadsvođenog bazara niti se ulice modernog Samarkanda sijeku točno na trgu, već je sterilni i prazan trg okružen veličanstvenim građevinama od plavih keramičkih pločica na žutoj podlozi koja simbolizira zemlju, a koje i dalje daju ovom trgu jednu pompoznost pa se i dalje može ustanoviti da je Registan jedan od najljepših trgova na svijetu. Sa zapadne strane je medresa Timurovog unuka Ulug-bega. S istočne strane je Shir Dor medresa iz 17. stoljeća s prikazima lavova i ljudskim licima na portalu gdje opet timuridska umjetnost dolazi u sukob s tradicionalnim islamskim vjerovanjima. Sjevernu stranu Registana zatvara Tillya-Kari medresa s neobično dugačkom glavnom fasadu, također iz 17. stoljeća, dok južnu stranu trga zatvara lanac i potom nekoliko redova klupa za prolaznike. Ja sjedim na taj klupi i promatram kako se keramičke pločice presijavaju na jutarnjem zubatom suncu. Medrese, iako s vrlo uočljivo naherenim minaretima koji bi mogli dobiti naziv 'kosi minareti iz Samarkanda', djeluju očaravajuće. Na relativno malenom trgu njihova monumentalnost, izbor boja i simetrija svake od njih još više dolaze do izražaja. To je kao da se u kršćanskom svijetu na jedan trg postave tri gotičke katedrale, sve tri sa svojim prekrasnim glavnim fasadama okrenutima prema trgu. Tek nekolicina ljudi prijeđe uopće onaj lanac i većina se poput mene zadovolji sjedenjem na klupicama i promatranjem trga. Upad na trg je šest dolara, što je gubitak novca jer medrese iznutra su poput bilo koje medrese koje sam dosad vidio i naravno uz dodatak da su ispunjene suvenirnicima. Da platim šest dolara ne bih li izbliza vidio tepihe, lonce, keramiku, nakit i magnete za frižider? Ne, hvala! Registan je najljepši i najupečatljiviji izvana. A to vidim i bez da iz mene izmuzu šest dolara.
Od Registana dalje prema sjeveru vodi pješačka ulica Taškent koja je uredna i čista, obrubljena cijelom svojom dužinom zelenom travom i modernim prizemnicama s velikim izlozima gdje su smještene suvenirnice s "autentičnim" uzbekistanskim i samarkandskim suvenirima. Teško je povjerovati da u svijetu u kojem dominira jeftini proizvod iz Kine ovdje nema autentičnih 'made in China' suvenira.
Pri kraju ulice nalazi se džamija Bibi Khanum. Zahvaljujući bogatstvu koje je stekao u pljački nakon pada Delhija u prosincu 1398. godine, Timur se zakleo da će izgraditi džamiju koju niti jedna druga i islamskom svijetu neće moći nadmašiti u svojoj veličini i dekoru. Najbolji umjetnici-robovi radili su na džamiji kako bi ostvarili Timurov plan. 95 slonova iz Indije teglilo je vagone s mramorom. Naravno uz svaku veliku građevinu, pa tako i uz Bibi Khanum džamiju, veže se legenda, iako se sadržajno razlikuje od stvarne priče:
"As Tamerlane devastated northern India, his favourite wife, Chinese princess Bibi Khanum, ordered the construction of a giant mosque to surprise the conqueror on his return to Samarkand. Its towering minarets and vast dome soon challenged the heavens, with just a single arch remaining unfinished. When she questioned the chief architect, a young captive from Persia, she found him so enraptured with her beauty he refused to continue until she granted him a kiss. 'But all women are the same,' she replied, 'take one of my slave girls. Look at this dish of coloured eggs, every shade of the rainbow, yet break open the shell and all difference disappears.' Her suitor brought forth two piala bowls, filling one with spring water, the other with white wine. 'Their colour and shape are the same,' he reasoned, 'but one leaves me cold and the other is intoxicating.' Fearful of Tamerlane's imminent return, she finally agreed to a kiss through her hand. Alas! The ardour of his passion burnt an imprint on her cheek. The arch was finished, but her master's joy at the spectacular present turned quickly to rage at this mark of infidelity. The luckless princess was cast to her death from the top of a minaret, while the architect fled up another with a squadron at his heels, sprouted wings and flew off to Mecca. From that day forward, Tamerlane commanded all the women in his empire cover their faces with veils, lest they tempt men to covet their neighbours' property."
(Calum Macleod & Bradley Mayhew: "Uzbekistan, The Golden Road to Samarkand")
Bibin svijet je u konačnici bio 167 x 109 metara površine, s 400 kupola i 400 mramornih stupova i minaretim visokim preko 50 metara. Dekor su činili izrezbareni mramor i terakota, glazirani mozaici u raznim bojama i oblicima, plavo-zelene freske... Ipak, unatoč svojoj grandioznosti, vrlo brzo nakon posvećenja džamije, cigle su počele padati i džamija se počela urušavati. Danas je nažalost malo od te grandioznosti sačuvano pa brzo napuštam kompleks i nastavljam dalje prema Shah-i-Zindi preko modernog bazara u kojem se vide sovjetski prsti.
Shah-i-Zinda je najsvetije mjesto u Samarkandu. Kompleks mauzoleja na sjeveroistočnom rubu Timurovog glavnog grada. Ukrašeni od prekrasne tamnoplave keramike ovdje se nalaze između ostalog mauzoleji Timurovih sestara, jedne od žena, nećakinje, Timurovog generala... I dan danas lokali ljudi ovdje dolaze pomoliti se i iza sebe za sreću ostavljaju na grobovima nekoliko novčanica somova. Dok šećem taman nabasam na jednu obitelj koja se potiho moli nad bijelim sarkofagom. Iza sebe ostavljaju novčanicu od dvijesto i petsto soma. Dižu se i odlaze. Odlazim i ja, na groblje ponad aleje gdje se i dan danas pokapaju Samarkanđani. Pri povratku, pet minuta kasnije, u onom mauzoleju više nema dvjestotice i petstotice. Očito su nekome u međuvremenu zatrebale. Sumnja pada na tipa koji se vrti oko mauzoleja od trenutka kada sam došao. Nikako ne mogu dokučiti da li je on neka vrsta čuvara ili možda pobožnog čovjeka ili obična skitnica koja se održava na životu (kojom bocom vodke) novcima koje krade po mauzoleju...
Timur nije sahranjen u Shah-i-Zindi. Njegov grob je u Gur Emiru ili Grobnici Vladara. Između 1400. i 1401. godine njegov je omiljeni unuk Mohammed Sultan ovdje podigao kompleks medresa. Njegova smrt 1403. godine potaknula je Timura da u kompleksu sagradi i mauzolej. Ubrzo je i Timurovo tijelo položeno uz njegova unuka. Kao i svi njegovo potomci do Ulug-bega, vladara astronoma.
Gur Emir je uz Chor Minor najljepša građevina koju sam vidio na ovom putovanju. Izvana nakon monumentalnom pishtaka ili ulaznog portala posjetitelj se nalazi pred grandioznom građevinom samog mauzoleja omeđenu s dva visoka stupa, a nadsvođenu s nebeski plavom 32 metara visokom kupolom kojoj posebnu draž daje rebrasti izgled. Iako je prekrivena plavim keramičkim pločicama, za razliku od drugih građevina gdje kupole imaju glatku površinu, kupola Gur Emira ima 64 rebara da u meni stvara želju da se popnem nekako tamo gore i prođem prstima kroz ta rebra. Grandioznost još više dolazi do izražaja iznutra gdje je od dna zidova pa do vrha kupole igra tamnoplave i zlatne boje koje iako kontrastiraju jedna drugoj, savršeno si odgovaraju.
Nekoliko muškaraca glasno izvodi molitvu na Timurovom grobu...
Post je objavljen 01.11.2012. u 04:43 sati.