Pisala sam te kroz praznine među riječima
Kroz trotočke i zareze, razmake i upitnike
Pisala sam te kroz sve rječite rečenice i one šutljive koje govore puno
Kroz sve stihove o ljubavi i kroz one koji kao ne govore
Kroz množinu i jedninu, kroz sva lica i zamjenice
Pisala sam te kroz sve dodire
Ispreplitane prste, uzdahe i ushite
I onda kada više nisam mogla pisati i nisam željela
I kada su mi se lomili prsti a riječi bile tako potrošne
Pisala sam te i ispisivala do zadnjeg daha
Pisala sam te kroz slobodu, ples po rubu, tunel koji se zove tuga
a pisala sam te da izgubiš svaki smisao i svaku riječ
da ne budeš niti u prazninama
niti u točki koja je kraj
Pisala sam te da te obrišem, ispišem, odsanjam
da te svedem na bezrječje i besmisao
pa ćeš izgubiti svaku riječ i slovo
i postati netko bez postojanja
Pisala sam te kroz sve odbljeske u dječjim očima
kroz sve satenske dodire kojima su me dodirivali
kroz sutone i izlaske duše
sjene i odraze, prepuštanje i predaju
Pisala sam te i dalje kroz riječi koje nisu bile upućene tebi
kroz zanosne stihove upućene na drugu adresu
kroz čežnje i snove jer sam te jednostavno morala
ispisati, odsanjati, zaboraviti svaki pogled, dodir i riječ
I kada sam ispisala pet tisuća i tristosedamdeset riječi
i kada sam te odsanjala i svela na nepostojanje riječi
na neopisivost i prazninu
postao si misao bez misli, riječ koja ne postoji
samo točka bez značenja
upitnik koji više nije pitanje
Post je objavljen 02.04.2012. u 23:00 sati.