VELIKOSRPSKA TVOREVINA NA HRVATSKOM TLU: IZVORNI DOKUMENTI O DJELOVANJU 'REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE'
VELIKA PREOBRAZBA ČETNIKA U PARTIZANE
Suvremeno četništvo, kao nezaobilazna sastavnica velikosrpske politike, vidljivo je iz odluke beogradske skupštine, prilagođava se danas novim "europskim" standardima
Da bismo dakle, došli do suvremenih oblika velikosrpstva izraženih u razdoblju od 1990. do 1995., odnosno Srpske autonomne oblasti Krajina i Republike Srpske Krajine, ne možemo zaobići i razdoblje Drugoga svjetskoga rata, raspada Kraljevine SHS i uspostavu druge, komunističke Jugoslavije. U tom razdoblju velikosrpska ideja najočitija je u četničkom pokretu. To je potrebno i zato što: "Obnovljeni su četnici bili važan čimbenik u ratovima protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine 90-ih godina" (Philip J. Cohen, Drugi svjetski rat i suvremeni četnici, Ceres, Zagreb, 1997.).
Nedavno je Srbija s neznatnom oporbom (24 naprama 250 zastupnika) izjednačila u pravima Titove partizane i Mihailovićeve četnike. Srbija je time afirmirala stav kako su i komunisti i velikosrpski fašistički kolaboracionisti pobjedničke strane u Drugom svjetskom ratu. Treba odmah reći kako je s povijesnog stajališta ta teza točna! No, ta je istina tijekom komunističke Jugoslavije, premda operativna, vješto skrivana iza paravana "tekovina revolucije".
Zbunjivanje neupućene javnosti
I partizani i četnici bili su za Jugoslaviju, prvi za komunističku, drugi za kraljevinu. Krajem rata stvorili su koaliciju, velikosrbi su prihvatili komunizam kao sredstvo za stvaranje Velike Srbije. Stoga, kad se komunizam napokon raspao, Velika Srbija se razotkrila u svoj svojoj biti, koristeći pojam "Jugoslavija" za zbunjivanje domaće i svjetske neupućene javnosti.
"Četnici u Drugom svjetskom ratu počeli su kao neregularne gerilske postrojbe, nastale od ostataka poražene kraljevske jugoslavenske vojske, koja jedva da je uopće pružala otpor osovinskim silama u travnju 1941. godine. Četnički vođa Kosta Pećanac rano se pokazao otvorenim nacističkim suradnikom. Djelovanje njegovih sljedbenika službeno su odobrili i srbijanska kolaboracijska vlada i njemačke okupacijske vlasti." (Philip J. Cohen). Cilj četništva bio je osigurati vlast srpskoga kralja i zadržati srpsku prevlast, bez obzira na to tko će dobiti rat. Otpor njemačkoj okupaciji bio je u trećemu planu.
Nakon okupacije Mihailović je poslao ađutanta Vladimira Lenca na sastanak s Dimitrijem Ljotićem, pronacističkim agentom, koji je od 1935. godine otvoreno podupirao Hitlerov nacionalsocijalizam i od njegova režima primao financijsku potporu za svoj svesrpski pokret Zbor. Lenac je izvijestio o Mihailovićevu zanimanju za kolaboraciju. Njemački izvori potvrđuju kako su partizani pružali stanoviti otpor, "dok srpski nacionalisti četnici namjerno izbjegavaju oružane sukobe s Nijemcima".
Njemačko-četnička oružana suradnja
Kad je 29. kolovoza 1941. Milan Nedić osnovao kolaboracijsku vladu, poslao je poruku Mihailoviću o zajedničkoj suradnji u suzbijanju partizana. Prihvaćeni su i od Nijemaca odobreni Mihailovićevi uvjeti: stvaranje zajedničke fronte protiv partizana u Srbiji, Bosni i Crnoj Gori, njemačke okupacijske vlasti službeno su priznale četničko djelovanje, Mihailović je dobio novac za plaće četničkih vojnih časnika. Abwehr krajem listopada izvještava da su se Mihailovićevi četnici potpuno stavili na raspolaganje Wehrmachtu.
U studenom 1941. godine na svoju molbu Mihailović se sastaje s njemačkim zapovjedništvom, pukovnikom Kogardom. Njemu je obećana četnička borba protiv partizana i međusobno nenapadanje. Mihailović je tražio znatnu vojno materijalnu potporu. Predložio je da se Nijemci povuku u Niš i Beograd, jer da će četnici osiguravati promet i unutrašnjost Srbije.
Kongard mu nije povjerovao nego: "…pokazao nekoliko fotografija zaklanih i izmasakriranih njemačkih vojnika ubijenih blizu Kragujevca u listopadu 1941. Penisi su im bili odrezani i gurnuti u usta, što je vrsta masakriranja tipična za četnike". Mihailović je tvrdio da su to počinili partizani.
On je istodobno nudio pomoć i komunisti Titu u borbi protiv nacista. Osobno je s njim vodio pregovore 19. rujna i 26. listopada 1941. godine.
Mihailović je održao obećanje jedino ono dano nacistima. Njemačka i četnička suradnja, uz povremene napetosti, trajala je sve do njemačkoga povlačenja iz Srbije. U kolovozu 1944. Mihailović je od Nedića dobio financijsku pomoć za plaće, a Nedić je kod Nijemaca dobio i oružje i streljivo za četnike.
Ukorjenjivanje velikosrpske ideologije
Četnici su surađivali i s Talijanima. Prvi četnik u Hrvatskoj, Momčilo Đujić, bio je na vezi s Mihailovićem. Nakon kapitulacije fašističke Italije, Đujićevi četnici su se razbježali, jedan dio otišao je u partizane, a najveći dio surađivao je s Nijemcima. Đujić je uz pomoć Ljotićeve intervencije kod Nijemaca, zajedno sa svojih šest tisuća četnika i uz pomoć nacista prešao u Sloveniju. Krajem rata Đujića su zarobili Saveznici, no ni tada nije pristao na borbu protiv Nijemaca. Velika preobrazba četnika u partizane dogodila se 1944. Godine 1943. u užoj Srbiji je bilo oko 22.000 partizana, a godinu dana kasnije oko 204.000, ili ukupno u Srbiji 264.000. Tito im je, tražeći njihovu pomoć, nudio amnestiju 17. kolovoza 1944. Mjesec dana kasnije kralj Petar II. iz Londona poziva svoje četnike da se pridruže partizanima. Kad su pod ruskim vodstvom partizani ušli u Beograd, nastao je pravi stampedo prelaska iz četnika u partizane.
Za razliku od Srbije, u Hrvatskoj i BiH partizanski je otpor tijekom cijeloga rata brojčano rastao. Rat u Srbiji završio je pola godine prije nego u Hrvatskoj i BiH. "Uključivanje četnika i drugih velikosrpskih elemenata u komunističke upravne strukture u Beogradu omogućilo je ukorjenjivanje velikosrpske ideologije i osiguralo njezin nastavak putem novoga sredstva - jugoslavenskoga komunizma" (Philip J. Cohen).
Suvremeno četništvo, kao nezaobilazna sastavnica velikosrpske politike, vidljivo je iz odluke beogradske skupštine, prilagođava se danas novim "europskim" standardima.
"Krajnje je zanimljivo zabilježiti kako se je u medijima Zapada nastojalo na svaki način opravdati srpske okrutnosti kao osvetu za prošlost, ili se nastojalo svijetu prikazati današnju Republiku Hrvatsku kao neposrednu nasljednicu ustaške nacističke države, a pritom se zaboravlja srdačna suradnja srpskih četnika generala Nedića s nacistima u lovu na Židove u Srbiji: sam Nedić je pisao Hitleru da se Srbija može smatrati prvom državom u kojoj je postignuto 'konačno rješenje' istrebljenjem 94% srpskih Židova" (Paolo Frusca, Genocid na Balkanu u ime Velike Srbije).
Srpski hegemonizam
"Nema promjena u odnosu na prvu Jugoslaviju i brutalni svesrpski centrizam, Tito je sačuvao i uveo i u drugu Jugoslaviju neke temeljne elemente umjetnog srpskog hegemonizma (…) srpska manjina u Hrvatskoj, oko 12% populacije drži svu vlast od sindikata do policije…" (P. Frusca citira Antu Ciligu).
Iz ovih velikosrpskih perspektiva i preduvjeta, uopće ne čudi što jedan krvoločan zločinac, četnik i velikosrpski koljač, Željko Ražnjatović Arkan izjavljuje: "Borimo se za našu vjeru, Srpsku pravoslavnu crkvu, za veliku i jedinstvenu srpsku državu. Vjerujemo u srpskog Boga." (Time, 6. prosinca 1993.).
Dvije "dijagnoze"
Prije njega, jedan od ključnih velikosrba u Hrvatskoj s kraja osamdesetih i početkom devedesetih, psihijatar Jovan Rašković u svojoj knjizi Luda zemlja piše: "Mi smo Srbi Adamova roda, narod tragične i božanske sudbine; u postanku našeg etničkog identiteta spoj je neba i nacionalnog identiteta".
Nad ove dvije "dijagnoze", koje gotovo nitko u Srbiji ne demantira, a koje u sebi uključuju terorizam i kontinuitet neviđenih zvjerstava, svaki narod u srpskom okružju mora se debelo zamisliti. Osobito Hrvati. Stanje srpske nacije s kraja osamdesetih i početka devedesetih izgledalo je ovako: "Šest stotina godina nakon Dušana i sto godina nakon Pašića i Garašanina Velika Srbija je još uvijek primarni cilj čitave vladajuće garniture" (P. Frusca).
Post je objavljen 24.03.2012. u 23:10 sati.