Kako to obično u nekim klišejima ide kad čovjek pokušava uništiti samoću jednim spojem, neki je taj čovjek izašao na ulicu vukući za sobom vlastitog psa.
Pas je nevoljko gmizao za odrješitim čovjekom, a mogao bi tako silan upregnut i automobil pokrenuti sve do tamo negdje, dosta daleko.
Čovjek se nije obazirao na to, nego je radarom tražio drugi element života udvoje.
Jadno je pseto, sve više ljuto i sve više ludo, za sobom vuklo bijesne lijane-sline.
Odjednom, iznebuha, iz vedre nenadanosti, čovjek ugleda nešto toliko divno, toliko potrebno, toliko sve neopisivo, da se ispred njega, a prema objektu požude, rastvorilo more koje je netko revan ovdje izlijao, a zatim vrlo brzo smirio, kao da je tu bilo milijunima godina.
A onda je čvrstim korakom krenuo prema onome što mu treba, onome koje je isto tako šetalo svoje pseto kojeg se ništa ne pita.
No bilo je kasno i prije no što je i počelo nešto divno. Njegovo pseto, razulareno i divlje, krvavo i ono drugo, čupavo i gotovo mrtvo, krvavo i sad već sigurno mrtvo.
Post je objavljen 27.02.2012. u 09:22 sati.