27.02.2012., ponedjeljak
Kako to obično u nekim klišejima ide
|
Kako to obično u nekim klišejima ide kad čovjek pokušava uništiti samoću jednim spojem, neki je taj čovjek izašao na ulicu vukući za sobom vlastitog psa. Pas je nevoljko gmizao za odrješitim čovjekom, a mogao bi tako silan upregnut i automobil pokrenuti sve do tamo negdje, dosta daleko. Čovjek se nije obazirao na to, nego je radarom tražio drugi element života udvoje. Jadno je pseto, sve više ljuto i sve više ludo, za sobom vuklo bijesne lijane-sline. Odjednom, iznebuha, iz vedre nenadanosti, čovjek ugleda nešto toliko divno, toliko potrebno, toliko sve neopisivo, da se ispred njega, a prema objektu požude, rastvorilo more koje je netko revan ovdje izlijao, a zatim vrlo brzo smirio, kao da je tu bilo milijunima godina. A onda je čvrstim korakom krenuo prema onome što mu treba, onome koje je isto tako šetalo svoje pseto kojeg se ništa ne pita. No bilo je kasno i prije no što je i počelo nešto divno. Njegovo pseto, razulareno i divlje, krvavo i ono drugo, čupavo i gotovo mrtvo, krvavo i sad već sigurno mrtvo. |
- 09:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
